eTrebinje
Ostali sportovi

Šampion. Onako, usput.


Ne može se reći da smo prijatelji, ni kućni, niti koji se druže. Prvo jer ja nemam kuću, a drugo, jer jos nisam otkrio gdje je to famozno vrijeme za druženje u Americi. Ali, fino se gledamo; on je Trebinjac i ima mehaničarsku radnju za kamione, a meni su te dvije stvari bila dovoljna referenca da ne tražim drugu opciju za održavanje kamiona.

Uz to, a dosad smo valjda svi naučili da je to rijetkost, čovjek je pošten i srdačan. Vidimo se četri-pet-šest puta godišnje: Kad dolazim i odlazim iz Čikaga, i kad radim nešto na kamionu.


Čujemo se malo češće; ja naime zakmečim i zovem čim nešto štuca na kamionu, a on se uvijek javi i strpljivo sasluša, te da dijagnozu.

Osim Trebinja i “đe je ko/ko šta radi/jesi čuo za ovo/ono, i kamiona i popravki, zajednička nam je tema i džudo. On je naime trenirao dok je odrastao u Trebinju, a i ja sam svojevremeno nešto mrnjavio po strunjačama. Kažu da je po dolasku u Ameriku, 2001, prije nego što je naučio jezik i dok se početno smarao, otišao malo opet da trenira… i eto uzeo neko zlato na prvenstvu države Ilinoj.

Državica od 12-13 miliona ljudi. Onda je, pretpostavljam, morao da se uhvati u koštac sa životom, na turniru zvanom “Stajanje na noge u SAD”, te je džudo otpalo. Bez obzira šta mnogi mislili, stajanje na noge bilo gdje, a posebno u SAD, je teška rabota.

On mi djeluje ovako, vojnički disciplinovan… uredan. Nikad ga nisam vidio zamazanog, ono ko komandosi pred akciju u filmovima, kako već izgleda dosta mehaničara na radnom mjestu. Staložen i odgovoran. Oženio se, dobio klince, razradio posao. Uz nedaće naravno, one inače vole da skakuću po normalnim ljudima.

I uvijek tako kad se vidimo, ide red trebinjluka, red mehanike i red džuda u prošlom vremenu.

Negdje na prelazu 2016/2017, učini mi se da je dobio koje kilo.

Kaže jes’, moraće u teretanu. Sledeći put, vidim, utegao se.

Opet sledeći put, kad ono – kaže krenuo malo ponovo da trenira džudo; posao se zaokružio, tako da može da ugrabi sebi par treninga. Pošteno.

Prođe neko vrijeme, ja svratih.

Šta ima/jesi čuo ovo/kako bi dole/đe je onaj/čije je ono pored rijeke/viđaš li onoga… ventili/ulje/diferencijal… dođosmo do džuda.

-Treniraš li?

– Pa treniram… baš sam bio na nekom turniru neki dan…

–I?-

-Pa eto… bio sam prvi

-Tolika pauza. A više su mu i godine. Kontam, svaka čast. I rekao sam mu to naravno. A i razmišljao sam o tome. Znam kakav je život tamo, i koliko se vremena ima. Nešto se ne sjećam da je izlazio iz radnje prije 6 popodne. Dok se, na primjer, sjećam se da su ostajali nekad do kasno u noć radeći. 

Onda dođoh opet neki sledeći put, a sledeći put uvijek znači barem par mjeseci.

– Pa eto, uzeo sam zlato

Bogami kao da se stidi, odgovori na moje pitanje kako je prošao na turniru “ovih 5-6 državica oko Ilinoja”, kako reče. Tu se već zabrinuh… “pa kako to brate…” prebiram u sebi. 

Pokaza i par videa. Hvata gard neobično, umjesto za rever, gornjom rukom ide skroz preko protivnika, i hvata ga za donji dio leđa, kod pojasa.

“Ma ne znam ja drugačije bacit… ako ne uhvatim taj gard, gotov sam” pravda se. Lete ovi snimcima, jedan za drugim, niko da se malo zadrži. Niti ko da mu ne dozvoli da uhvati taj gard. 

Malo nas ima tamo dole, pa se radujemo – barem normalna čeljad – svakom uspjehu.

Osim Nataše, Ivane, Mijata, Mitra, Marine, Feđe, Marije i jos nekolicine, prija nam vidjeti i neku sporednu, manju ulogu. Nečije srebro, neko lokalno takmičenje.

Pa nekad i samo učestvovanje nekog Hercegovca, negdje, godi. Vijest je i kad neko završi kakav dobar faks. Pa opet kontam, što ja onda ne bi napisao par (stotina :D) redova, sigurno će i njegova priča nekoga obradovati.
Razmišljam kako je moguće u tim godinama, sa tolikim pauzama, ostvarivati takve uspjehe.

Jakote su porodično, znači genetika mu ide u prilog. Dosta njih iz familije je treniralo džudo. Tu su mu i dva bratića, isto bivši džudisti, momčine ko od brda odvaljene. I višegodišnje gedorisanje sa šarafčinama i džinovskim dijelovima kamiona valjda daje rezultat što se tiče snage. Opet… nedovoljno za takve rezultate, kaže moja logika. Malo proguglah, da vidim i koliko je džudo popularan u SAD-u.

Opet nešto kontam, ako je zastupljen kao Thai Chi u Živinicama kod Tuzle, onda bi lakše razumio ove uspjehe. Ali Joko Ono. Ameri imaju preko 100.000 džudista, 12 olimpijskih medalja i 29 medalja sa svjetskih prvenstava. Nisu ništa manje primljeni na džudo od nas.

Samo je, dakle, jedno logično objašnjenje. Znaju ga svi, ali ih malo to praktikuje. Talenat+volja+disciplina+rad. I odlična Trebinjska škola džudoa.

Svraćam predzadnji put. Kako tvoji/viđaš Marka/baš se gradi/ima’l gužvi… gume, senzor, mjenjač… Kako džudo?

-Dobro majkemi. Bio sam na prvenstvu SAD-a.-

-I??- jedino što izustih od iznenađenja.

-Znas ti čovjece kako je to organizovano…- započe oduševljeno o turniru.

-Pa tu nema nijedan sekund da ne znaš gdje…- nastavi on o organizaciji, a ja ko dijete kad dođu gosti, i kada čeka i pogledom traži u koga je njegova čokolada.

Samo čekam priliku da pitam koji je bio. I naravno, blago ne mogu da vjerujem da mi prvo priča o kvalitetu turnira, umjesto o plasmanu.

-Dobro to bolan, nego koji si bio? – kad više nisam mogao da izdržim.

Onda mi se donja vilica malo otkačila kad je rekao da je bio prvi. I nastavio o organizaciji. Kategorija od 30 do 40 godina. Ja koliko znam, takmičari u tridesetim su jos prave zvjeri. Izvadi telefon; više je stekao povjerenje u mene, zna da i ja volim taj sport i zna da neću pomisliti da se hvali, jer toga nema u njegovom programu. Čak se ne bi iznenadio da mu pola familije i prijatelja ne zna za uspjehe.

-Evo, ovaj mi je na vaganju rekao “Ti si moj, tebe hoću!” – pokazuje snimak borbe sa likom koji valjda previse gleda UFC. Ni trunke ljutnje radi toga u glasu, niti trunke likovanja kada ga je nakon par sekundi zavrtljačio na neku kontru. Kao da se sve to nekome drugom dešavalo. Pokazuje finale.

-Ovaj je baš jak borac, dosta jači od mene fizički. Ovde me zaključao, pa sam morao da iznesem borbu van granica borilišta, da sudija prekine i vrati nas gore- Ja to ništa nisam vidio. Taj jaki je bio donji u parteru, niti sam vidio da ga je zaključao, niti da je jači, jer ga je ovaj naš skromni sugrađanin digao i premjestio, kao malo dijete, metar udesno. Van borilišta. Ko kad skidaš ekspres lonac sa kola, i stavljaš ga negdje desno.

-Kako mislis jači?- Snimio je zašto ga pitam.

– Pa… možda sam ja malo jači u rukama, ali on ima onu ukupnu snagu veću, znaš…

– Tu nisam izdržao, morao sam se nasmijati od srca. Kaže iduće godine ima Svjetsko prvenstvo u Kankunu, Meksiko. Na moje opšte zgražavanje, on sumnja da ce ići. Porodica, posao, obaveze… Ali neka… ima još do tada. A ja sigurno neću biti jedini koji će ga nagovarati.

A i da ne ode, što se mene tiče, sa obzirom na postignuto, ja kao da sam već čuo:

– Pa eto… uzeo sam neku medalju

-. Znam da sam mogao sve ovo kraće, recimo nabrajajući samo rezultate zadnjih 5 turnira, od novembra 2017, otprilike ovako:

  • Fond du Lac, Wisconsin – Gold
  • Fond du Lac, Wisconsin – Gold masters
  • Minooka, Illinois – Gold
  • Us Nationals – Gold
  • Chicago IL, Tohkon Classic – Gold

Ali… nešto mi se nije dalo 🙂

Danilo Dado Janjić
Šampion SAD-a u džudou.
Kategorija (90kg) od 35-39 godina.

Povezane vijesti

“Šampion, onako usput”, ponovo jaše

eTrebinje

Šta Vi mislite o ovome?

VAŽNA NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala etrebinje.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više