eTrebinje
Trebinje

VETERINAR RAJKO JANKOVIĆ: U vječitom osluškivanju životinjskog svijeta


Za trebinjskog veterinara Rajka Jankovića, koga većinom svi znaju pod nadimkom Baći, može se reći da ga je život od najranijeg djetinjstva usmjerio ka pozivu kojim se bavi. Rastući i sazrijevajući u okruženju prepunom životinja, posmatrajući i upijajući svaki njihov gest, još kao malenom dječaku bilo je krajnje zanimljivo. Bez dileme se otisnuo u svijet veterine. Kako smo stekli utisak, u širok spektar neslućenih mogućnosti, koji njegovoj istraživačkoj prirodi i ambicioznosti savršeno odgovaraju.

Da je tako, uvjerili smo se čim nam je rekao da je za osam godina završio Fakultet veterinarske medicine u Beogradu i dvije specijalizacije, uporedo radeći i volontirajući. Iza sebe ima zvanja specijaliste za tehnološke karakteristike sira i za bolesti pasa i mačaka. To mu izgleda nije dovoljno zadovoljilo apetite, pa interesovanja i dalje proširuje.


Iako je vlasnik veterinarske ambulante u kojoj radi čitav tim ljudi i pružaju gotovo sve vrste usluga, taman kad pomislite da je ostvario sve, Rajko vas razuvjeri. Ne prestajući da proučava mnoge aspekte životinjskog svijeta, odnedavno se posvetio i izučavanju akvakulture.

IMG_2995.JPG (278 KB)

„Iskreno, što se tiče veterine ne mogu da kažem gdje ću biti sutra. Svašta me zanima. To je oblast koja nudi mnogo, a pošto sam veoma uporan i znatiželjan po prirodi, volim da učim nove stvari. Akvakultura je posao kojim se povremeno bavim. Veoma je specifična. Izučava vodeni svijet životinja, a mene konkretno zanimaju ribe, najviše pastrmka i još neke slatkovodne i morske vrste. Ima jedna anegdota vezana za moje bavljenje akvakulturom. Prije sedam godina u Trebinju sam upoznao profesora sa Poljoprivrednog fakulteta iz Banjaluke koji mi je rekao da radi na katedri Ribarstva na poljoprivredi. U razgovoru sam mu ispričao da sam angažovan u drugoj vrsti veterine i da se sigurno akvakulturom neću nikada baviti. Poslije pet godina ponovo smo se sreli, na nekom izvoru, gdje je on došao nešto da ispituje. Brzo smo shvatili da se poznajemo i da smo tu zbog istog cilja. Tada mi je rekao – vi ste onaj kolega koji jednom reče da se ovim nikada neće baviti!“

Rajko spada u nekolicinu veterinara iz regiona koji pomno istražuju ovu oblast, s obzirom da je akvakultura, kako kaže, veoma rijetko zanimanje. Nismo iznenađeni tom činjenicom, kada znamo da je ovaj mladi čovjek takav da svoje istraživačke instinkte ne želi da sputava.

IMG-20130613-00180.jpg (224 KB)

„Redovno idem na razne seminare. Bio sam u Zagrebu, Splitu, Novom Sadu, Beogradu, Podgorici, Italiji, a sad smo pozvani u Bugarsku. Sa kolegama uglavnom posjećujem seminare vezano za praksu i to predavanja na kojima gostuju profesori koje poznajemo ili oni sa inostranih univerziteta. Bez obzira na sva svoja zvanja, znanja i diplome, smatram da je neophodno da i dalje učim. Oni koji me poznaju znaju da imam mnogo aktivnosti i obaveza, ali i da uvijek za sebe kažem da mogu još bolje i više“.

Upravo takav stav mu je omogućio, možda je bolje reći pomogao, da u svojoj profesiji konstantno napreduje, ali i da ga utemelji u uvjerenju da se uprkos ponudama za posao u Beogradu, vrati u svoj grad.

received_10153579099895715.jpeg (89 KB)

„Smatram to ispravnom odlukom. Želio sam da se vratim na svoje porodično imanje, da radim sve one poslove koji su me zaokupljivali kao dječaka i da na neki način, vlastitim znanjima, doprinesem ovdje. Nije bilo lako u početku, ali nije bilo ni nemoguće i vremenom je sve došlo na svoje mjesto. Dvije godine nakon fakulteta sam radio u Beogradu, a onda sam shvatio da ipak želim da otvorim svoju veterinarsku ambulantu u Trebinju. ‘Anima Vet’ je sa radom počela u malom prostoru 2014. godine. Nakon pet godina rada, sada smo u većem prostoru. Pored mene radi još pet veterinara i svi se odlično dopunjujemo. Iako je ambulanta dobro opremljena, sa laboratorijom, zasebnom hirurškom i internom salom, bolnicom, prostorijom za šišanje i uljepšavanje pasa (grooming), te pet šop prodavnicom, stalno ulažem u opremu. Nastojim da ljude vežem za firmu a ne za pojedince“, kaže nam Rajko Baći Janković.

Ljubav i zanimanje za veterinu, priča, počele su još prije tri decenije, igrom i radom oko životinja na porodičnom imanju u Grančarevu, nadomak Trebinja, gdje je, kaže sve bilo jednostavno, ali život po mnogo čemu poseban.

„Na moje odrastanje ponajviše je uticao život u velikoj familiji, u kojoj smo zajedno bili baba, djed, moji roditelji i tri sestre. Djetinjstvo uz babu i đeda, po kojem sam dobio ime, bilo je nezaboravno! Sve moje uspjehe dugujem kako njima dvojema, tako i cijeloj porodici, jer bez takve podrške sigurno ne bih uspio. Kada sam upisao veterinu, moja pokojna baba Zorka je rekla – Teško tebi moj sine dok ne naučiš sve od mrava do dorata“, s osmijehom i nekom finom sjetom donosi nam samo djeliće rane mladosti, ali sasvim dovoljne da lako naslutimo u kakvoj harmoniji je rastao.

I upravo od života na selu, gdje i danas živi, sve je počelo, pa i ljubav prema veterini.

„I sada kući imam krave i koze, ćurke, patke, guske, kokoške, nešto ovaca i pčele. Proizvodim med i vino. Sa svoje tri sestre od malena sam radio sve poljoprivredne, ali i druge poslove na imanju. Još kao dijete prvi moji koraci bili su vezani za koze i krave. Samo što sam prohodao, otac me odveo u pčele. Ujelo me njih nekolicina, a njegov odgovor na uspaničenost majke i babe bila je konstatacija – samo želim da vidim da li je alergičan! Zavolio sam taj ambijent i prirodno, takvom načinu života težim. Jednostavno je, nema tu neke velike filozofije“.

Od pčela se ni do danas ne odvaja, a kod kuće i sada ima ljubimce, dva psa, mješanca i šarplaninca, sa kojima se savršeno slaže čak devet mačaka. Vremena nađe i da se lati harmonike, za koju se obrazovao u trebinjskoj osnovnoj muzičkoj školi, te kaže da mu je, kao nekadašnjem članu GKUD „Alat“, dan bolji ako je obojen notama. Onda se bolje razmišlja i na koji način se može poboljšati posao na terenu, naročito sa problemom manjka stočnih grla na našem području, što ga, iz ugla veterinara veoma zaokuplja.

Duboko usađeni korijeni prema životu u prirodi, radu u poljoprivredi, brizi oko domaćih životinja, vremenom su ovog Trebinjca smjestili tamo gdje i pripada. Za sebe može slobodno reći da je privilegovan, jer živi da bi se bavio onim što voli, zbog čega mu svaki radni dan predstavlja zadovoljstvo. Dobrim dijelom, na tome može da zahvali vaspitanju koje je za života dobio, ali i onom unutrašnjem glasu da vrijedi težiti ka svojim uvjerenjima.

I mačke prepoznaju prijatelje

„Kod nas u ambulanti redovno živi neka mačka. Odnedavno je to Simba, žutobijeli mačić koji je, kao i druge mačke prije njega, sam došao, pa smo ga ‘usvojili’. Prije njega smo imali mačka koga smo zvali Šmrkas, jer je imao problem sa plućima i šmrcao, uprkos tome što smo ga stalno liječili. Prva mačka naše ambulante bila je Grozdana. Ime je dobila jer je bila grozna, mi joj sve pružimo a zauzvrat nas ona propisno izgrebe!“

Monika Beluči i baka Zorka

IMG_2989.JPG (173 KB)

„Kada je Monika Beluči snimala film u Trebinju njena kćerka se vezala za jedno mače i željela da ga odvede u Pariz. Tadašnji direktor Hotela ‘Platani’, u kojem su boravile, pozvao nas je i pitao da li mače može da ide u inostranstvo i da li možemo da pomognemo. Obavili smo svu proceduru i mače sa trebinjskih ulica je završilo u luksuzu francuske prestonice. Sljedeći put kada je Monika došla u Trebinje poslala mi je svoju sliku sa potpisom i posvetom – Poljupci za Baćija – što je bio divan gest. Okačio sam tu sliku na zid ambulante pored ručno rađenog veza mačeta moje pokojne babe Zorke, koji je nekad davno vezla, a meni je neprocjenjiva uspomena“.

 

Ljubimci nisu igračke

„Sarađujemo sa organizacijama ‘IFAW’ i ‘UNDP’, sa kojima smo učestvovali u osnivanju udruženja ‘Humana zajednica Trebinja’, kako bismo pomogli u zbrinjavanju životinja. Mi životinje ne udomljavamo u našoj ambulanti, nego im pružimo neophodne usluge i šaljemo ih dalje, da li u azil na privremeni boravak i socijalizaciju ili novom vlasniku. Imamo odličnu saradnju sa azilom za pse i drugim udruženjima u Trebinju koji se bave ovim humanim aktivnostima. Da bi se izbjegli problemi sa odbačenim psima od strane vlasnika, koji onda postaju lutalice, u našoj ambulanti se trudimo da ljudima prije nego se odluče da nabave kućnog ljubimca ukažemo da je pas član familije i velika obaveza, a ne igračka. Na tom polju svijest sugrađana polako se mijenja nabolje. Još jedna dobra stvar je zvanično čipovanje pasa, koje radimo i mi u našoj, ali i gotovo sve veterinarske ambulante, a u BiH je ova akcija počela od prošle godine. Cilj je da se pas zavede u registar BiH kako bi automatski u bazi podataka bio uvezan sa podacima o vlasniku, što povećava odgovornost ljudi prema ljubimcu“.

Maja Begenišić/Glas Trebinja


Šta Vi mislite o ovome?

VAŽNA NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala etrebinje.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više