Goca, Jana,Tea i Milana: Stavom i kvalitetom protiv predrasuda

Objavljeno: . u kategoriji Estrada i Jet set

Iako se u modernom dobu trudimo da idemo u korak s vremenom, da se modernije obučemo, da završimo fakultete, da učimo strane jezike, putujemo… gotovo predrasude i stereotipi da još nisu isčezli. Koliko puta samo možemo čuti pogrdne riječi za glumice, manekenke, top modele, žene koje rade na svom fizičkom izgledu. Iznenadimo se ako, Bože moj, znaju da kuvaju, vaspitavaju djecu, ako su vjerne žene i dobre domaćice a uz to su i završile i fakultet i bave se sportom.  A čini mi se – najčešće korišćena riječ je „pjevaljka“.
Pitala sam se kako to možemo tako lako osuđivati žene, uz čije bogom dane glasove smo bar jednom se veselili, plakali, igrali, mnogi su i ranjeno srce sastavljali na komade – one su dio naših života, od proslava rođendana, matura, svadbi, krštenja, diploma… One su naši psihijatri i psiholozi, prijatelji, kada možda niko drugi nije. Pa kako onda se uopšte može koristiti nimalo lijep izraz „pjevaljka“?
Pjevačice Gordana  Goca Dobranić, Jana Runjevac, Teodora Vukasović i Milana Vico su sigurno dame koje ruše apsolutno sve predrasude.

Teodora je počela da pjeva sa deset godina i to u horu „Sveta Anastasija Srpska“. Aktivan je član 12 godina i na prvom mjestu uvijek ističe duhovnu muziku koja je, kako sama kaže, posebno ispunjava.
„Hor mi je mnogo toga pružio. Naučila sam da pjevam na crkveno-slovenskom, grčkom i ruskom. Na tome veliku zahvalnost dugujem mojoj nastavnici Branki Janković. Sa horom sam mnogo putovala, bila na raznim mjestima i upoznala mnogo ljudi. Ali najsnažniju emociju u meni je ostavilo putovanje u Njemačku kada smo na ustoličenju vladike Grigorija pjevali izvorne pjesme i pjesme o Kosovu“, priča nam Tea, koja je učestvovala na mnogo muzičkih festivala.
„Moj prvi nastup bio je na Đurđevdanskom festivalu 2007. godine sa pjesmom ‘Kad telefon ćuti’, ujedno i moj prvi samostalni nastup i susret sa mikrofonom. Učestvovala sam i na ‘Malom kompozitoru’ u Banjaluci sa pjesmom ‘Princeza’. Učesnik sam i lokalnih festivala kao što su Zvon zvonke, Kup pjevača, Kol’ko snage humska zemlja ima“.
Tea kaže da na svom prvom nastupu nije imala tremu dok sada je trema prisutnija, jer je s godinama osjećaj odgovornosti sve veći.

Nastupa sa bendom „Prestiž“  koji broji četiri člana.
„Naš cilj je emitovanje dobre i kvalitetne muzike. Zbog toga stalno vježbamo, sugerišemo jedni drugima – šta valja a šta ne, trudimo se da obogatimo repertoar. Dosta je teže raditi svadbe cijeli dan nego svirke u klubovima gdje radimo dva, tri časa. Ali je veliko zadovoljstvo i čast kada vas neko pozove da baš vi uveličate poseban dan pa zato zajedno težimo da unesemo što više pozitivne energije i emocije. Muzika je za mene pokretač svega pa tako i svaka pjesma ima svoju emociju koja nas podsjeća na prve ljubavi, rastanke, boli i sreću.  U posljednje vrijeme najviše nam naručuju ‘Isplači se, biće ti lakše’ , a jedna od mojih omiljenih je ‘Treba vremena’ od Ane Bekute i nju naručujem kada ja idem da slušam svoje kolege“, kaže Vukasović.
Ona je i student Pravnog fakulteta, a od nekoliko njenih profesora sam čula i da je vrlo odgovorna i da svoje obaveze završava na vrijeme. U teretanu redovno ide, jer je u poslu kojim se bavi i fizički izgled od izuzetne važnosti. Teodora ističe da je ponosna na svoj grad, porodicu i prijatelje, a da su predrasude koje prate djevojke, koje se bave pjevanjem samo dodatni pokretač da se trudi, da radi na svom obrazovanju i talentu i da ne staje.

Njeno mišljenje dijeli i njena nekadašnja koleginica iz hora, Jana Runjevac, vokalni član benda „Impresiv“, majka dvoje djece, domaćica i supruga.

„Talenat sam naslijedila od bake i tate. Još kao djevojčica nastupala sam na raznim festivalima: Zvon zvonke pjesme, Đurđevdanski festival, Festival izvorne muzike „Kol’ko snage humska zemlja ima“ u Nevesinju, te mnogim drugim sličnim takmičenjima. Dugo godina sam pjevala u Crkvenom horu Sveta Anastasija Srpska, kao i u horovima koji su bili u okviru osnovne i srednje škole, koje sam pohađala. Folklor sam igrala šest godina u GKUD “Alat” Trebinje i uporedo pjevala u Etno grupi Nagorkinje“, podsjeća Jana i dodaje da se danas bavi profesionalno muzikom.

“Oko mene su ljudi profesionalci, cijeli bend, nas sedmoro. Putujemo, radimo, zezamo se, kao jedna porodica smo. Kuća putujuća. Lijep, dobar, zanimljiv posao, zabavnog karaktera, a uzgred i jako zahtjevan i odgovoran. „Impresiv bend“ bez imalo skromnosti zvuči impresivno. Izvodimo sve žanrove muzike, zabavnu, narodnu, pop, rok, metal…, pa samim tim radimo i u klubovima i na svim privatnim veseljima, žurkama. Tu smo da uveseljavamo ljude, ali ponekad probudimo i neku suzu, nekom baladom, pa ih sjetimo na nekoga ili nešto. Mada, ljudi to sami i naručuju”.

Janin prvi nastup je bio u Bileći na privatnom veselju.

“Bilo je ljeto. Sjećam se, prišao mi je neki stariji gospodin i pitao koliko imam godina i koliko već dugo pjevam. Nakon mog odgovora, poklonio mi je mali upakovani, metalni auto. Oldtajmer. Simbolično. Prva svirka i odmah auto (smijeh). Zanimljivo je, i to da pored toliko odrađenih svirki (nastupa), obožavam da idem na ista. Po prirodi sam pravi veseljak. Uz dobro društvo i po koju čašicu naručujem i pjesme što vesele, kao i one „za dušu“. Nastupi su mi svi isti, u smislu, dajem sve od sebe, pjevam kako najbolje umijem i mogu, nebitno kakva je vrsta veselja i gdje je. Ne radim da bih odradila, već da to zvuči što bolje i da se svi što bolje zabavimo”.

Ona kaže da nije se suočavala sa neprijatnim situacijama, a da je to ponajviše zbog energije koju ona i njen bend prezentuju. Na predrasude se ne obazire, jer ni sama predrasuda nema prema bilo kome. Sa članovima benda odlično funkcioniše, jer su u suštini svi porodični, normalni ljudi.
“Majka sam dvije djevojčice, jedna ima godinu i po, druga ima mjesec dana. Teško je ali i najljepši osjećaj. Zajedno sa suprugom i uz pomoć baka i tetke sve je lakše. Borimo se. Zato sam tu i dobro mi je ,ništa ne bih mijenjala, ne razmišljam ni o kakvoj većoj karijeri. Za sada je, hvala Bogu, sve u redu i presrećna sam zbog toga. U Crnoj Gori najviše radimo, dobro nam je, a opet smo tu, blizu svojih kuća i najmilijih”, objasnila je Jana. Za njihovu iskusniju koleginicu Gocu Dobranić, pjevačicu Gotiva benda, borba sa predrasudama je u stavu. Iako nije prijatno čuti nešto loše, dovoljno je da ljudi koji vas znaju – podržavaju i cijene.
„Neprijatnih situacija nije bilo, a nikada nije bilo potrebe za obezbjeđenjem. Ja imam stav ozbiljne, jake žene pa vjerovatno je i to pomoglo da nesmetano obavljam posao koji volim. Pjevam u „Gotiva bendu“ ali ponekad sarađujem i sa drugim kolegama“, kaže Goca i ističe da je svoj prvi nastup imala sa samo četiri godine na jednoj od priredbi. A prvi profesionalni nastup bio je u Srpskoj Crnji. Sasvim slučajno ali dopalo se muzičarima koji su tu svirali i pitali su me da radim sa njima. Ni na samom početku nisam imala tremu, a nemam je ni sada“.

Ona navodi da voli da pjeva na svadbama, zbog samog osjećaja da ljudima uljepšava veselje ali da nije nimalo lako, jer se radi po više sati a odgovornost je veća nego u klubovima i diskotekama, iako i one imaju svoje čari.
„Volim kontakt sa ljudima. Volim kada naručuju pjesme pa se onda posvetim njihovoj emociji. Tužni i razočarani najviše vole melanholične balade u kojima se pronalaze“.

Goca je majka i supruga, pa ne obraća pažnju na to da li joj se neko udvara ili ne ali generalno ističe da se muškarci plaše „jakih i uspješnih žena“.
„I to su neke od predrasuda sa kojima se žene suočavaju. Ali ja lično, srećom nisam imala problem sa tim. Uvijek sam u svemu imala podršku pa i u poslu kojim se bavim. U toku karijere, radila sam i u inostranstvu, a sada imam i dovoljno posla na „našem“ terenu. Snimila sam i svoju pjesmu „Tužni refren“ kao i spot za ovaj singl. Često je možemo čuti i na raznim televizijama i radio stanicama. Gostovala sam u raznim emisijama i to je samo potvrda da radim nešto kako treba. Pored pjevanja se bavim i privatnim biznisom, tako da nemam puno slobodnog vremena ali kada ga imam najviše ga koristim u čitanju knjiga, putovanjima i druženjima u kojima uvijek naučim nešto novo. Po zanimanju sam turistički tehničar i optičar, tako da je sfera mog interesovanja i šira od muzike ali nju najviše volim“, kaže Goca i zaključuje razgovor savjetom mladim koleginicama „Budite uvijek dame u svim situacijama, a ako je potrebno, nekada se postavite i kao muškarac“.

Gocina mlađa koleginica Milana Vico, član Paradiso benda takođe ističe da je stav najvažniji u razbijanju bilo kakvih predrasuda. Energija koju širi, kao i kulturno ponašanje.
„U malim sredinama je uobičajno da se žene koje se bave pjevanjem zovu „pjevaljke“ i da to povlači negativnu konotaciju. Ja podvlačim da sam neko ko ozbiljno pristupa ovom poslu, da kao i udata i porodična žena se ponašam onako kako treba da se ponaša neko kome je Bog dao talenat da uveseljava ljude i da im bude prijatelj kroz pjesme i muziku. Bez obzira na predrasude mislim da smo mi svi ono što emitujemo. Sa ljudima uvijek treba biti ljubazan, nasmijan i pažljiv pa će vas onda i oni cijeniti onako kako vi to želite“, dodaje Milana koja je i apsolvent na Poslovnoj psihologiji, govori dva strana jezika, a srećno je udata žena i domaćica koja ne krije ni svoje kulinarske sposobnosti.
Svoj prvi nastup je imala sa sedam godina na festivalu ‘Zvon zvonke“ kada je osvojila prvo mjesto. I tada se sa mikrofonom ponašala prirodno kao da je sa njim rođena. Treme nije bilo jer je ljubav prema muzici bila jača od svega. Kasnije je ljubav prema muzici i sceni bila praćena i plesom.

„Dugo godina sam vodila plesnu školu i kao koreograf imala brojne nastupe i televizijska gostovanja, a bila sam i u spotovima Selme Bajrami, Amadeus benda, Željka Bebeka…Odnedavno sam i ženski vokal Paradiso benda. Radim sa pet momaka koji su prije svega moji dobri prijatelji pa onda kolege. Moj status žene u bendu jeste povlašten u smislu da se oni više prilagođavaju mojim obavezama. Ali dajem sve od sebe da radim što kvalietnije, da proširim repertor pjesama i da pružam zajedno sa njima sve bolji kvalitet“.
Ona kaže da se trude da „tužne goste“ što prije uvesele. Iako oni najemotivniji naručuju „pjesme za dušu“, češće pjevaju brže pjesme pa tako uspiju sve podići na noge.

Ove četiri dame, saglasne su jednom “Nikakve predrasude ni stereotipi neće umanjiti ljubav prema muzici i prema ljudima koji ih slušaju i prate”.

Sunčica Pešić/Radio Trebinje

Objavi na Facebook profilu

Poslednje dodato

14-12-2018
Narodna biblioteka Trebinje: Promovisana poetska knjiga „Djeca pelen zvijezda“ Dušana Putice
14-12-2018
RS ne da još jednu nadležnost: Prijedlog odluke o kvalitetu tečnih naftnih goriva neprihvatljiv
WEB design