Abas Arslanagić, div mekog srca

Objavljeno: . u kategoriji Sport

Izvor: Al Jazeera

Arslanagić je suvereno vladao svjetskim rukometnim vrhom godinama, a nakon završetka igračke karijere iz njegove škole izašli su vrhunski igrači.

Derventa pedesetih godina prošlog stoljeća. Jedan dječak, viši od vršnjaka, na igralištima trči za loptom. Bavi se nogometom i odbojkom. Odbojkaški klub "Bosna" iz Sarajeva zove ga u svoje redove, ali on prilazi rukometu.

"Moji roditelji su za rukomet saznali tek kad sam krenuo na putovanja sa prvom ekipom RK Partizan. Sjećam se majčinih suza kojima je sina jedinca ispraćala na put", kaže.

Ostalo je legenda: Abas Arslanagić suvereno će vladati svjetskim rukometnim vrhom godinama, a nakon završetka igračke karijere iz njegove škole izaći će vrhunski igrači.

Abas, ili Áko, svojom pojavom i visinom od skoro dva metra izaziva poštovanje. Ljudi mu prilaze sa svih strana, rukuju se.

"Áko je jako emotivan, kao većina njegovih prijatelja odraslih u Bosni. Nosio je i nosi karakteristike svoga podneblja: iskrenost, poštenje i ljubav prema ljudima", iskreno će Nebojša Popović, doktor medicinskih nauka i jedan od najtrofejnijih rukometaša bivše Jugoslavije.

RK Borac Banja Luka klub je u kojem je Ako doživio afirmaciju i koji će vječno biti vezan za njegovo ime. A njegov početak u Borcu nije bio lagan.

"Ja nisam došao u Borac već su oni mene doveli iz Beograda. Prvi golman Borca, Vlado Jović, išao je u vojsku, tako da su trebali golmana. Tu godinu, iako sam imao samo 19 godina, branio sam odlično i pomogao sam klubu da ne strahuje oko opstanka u 1. ligi Jugoslavije. No, po povratku iz vojske Vlado je ponovo bio prvi golman. Nije mi se svidjela moja minutaža i odlučio sam se vratiti kući. Ja nisam htio da sjedim na klupi."

Uspjesi kao na traci

U međuvremenu počinje studij u Sarajevu, trenira u RK Bosna, a igra za RK Borac.

"Neizmjerno sam zahvalan trenerima iz Bosne, pokojnom Peri Piliću, kasnije i Zoranu Vukoviću, koji su me uvažavali i pružali sve uvjete za trening. Dolazio sam prvi na trening, a napuštao sam igralište zadnji."

U Banjoj Luci već se ozbiljno pristupilo razvoju rukometa, a Abas je u tim godinama i u godinama koje su dolazile bio važan dio svih uspjeha. Rukomet koji su oni igrali u Borcu donio im je epitet "romantičari s Vrbasa". Najveći uspjeh bosanskohercegovačkog rukometa i jedan od najvećih uspjeha jugoslavenskog rukometa bilo je osvajanje Kupa evropskih šampiona.

"Mi smo izgubili jedno finale Lige prvaka, sezona 1974/75. Platili smo danak neiskustvu. Iduće godine to nam se nije moglo desiti. Spremili smo se dobro i trijumfovali", prisjeća se Arslanagić.

Uspjesi su dolazili kao na traci tih godina, a najsjajnije odličje, zlatna olimpijska medalja, osvojena je 1972. godine u Muenchenu. Cilj koji je postavio Vlado Stenzel, "Čarobnjak iz Oza", kako ga je nazivala Arslanagićeva generacija, bio je veliki izazov.

"Mi smo praktično tri godine trenirali za OI u Muenchenu. Te olimpijske godine osvojili smo pet od šest turnira. Jedan nismo namjerno osvojili jer nam je na Trofeju Karpata cilj bio dobiti Rumune, a ne osvojiti prvo mjesto."

Vlado Stenzel, tvorac jugoslavenskog rukometnog čuda, potcrtava odlike Arslanagićeve ličnosti koje su bile presudne za ostvarenje velikih rezultata: "Abas je bio poslušan kao jagnje i nije bio nimalo buntovan. Odlično se nosio sa odgovornošću, ali nepravdu nije podnosio. Tada bi mu lice postalo crveno, ali je rijetko kad glasno reagovao. Rekao bih da se Abas na terenu i van terena razlikuju jer je u privatnom životu bio jako sentimentalan."

O Arslanagićevom značaju u ostvarivanju najvećih uspjeha jugoslavenskog rukometa njegov suigrač Nebojša Popović govori: "Njegov doprinos timu pri osvajanju svih naših odličja mjeri se zlatom. On je jedan od onih koji su najzaslužniji za sve uspjehe moje generacije. Dovoljno je da kažem da u rukometu golman čini 60 posto ekipe, a on je bio najbolji golman na svijetu. Nosio je sve odlike vanserijskih sportista: snažna ličnost i nježna duša. Često puta bio je neshvaćen u sredini gdje je živio jer je bio sportista ispred svog vremena."

Ogroman autoritet

Rukomet je prestao igrati s 33 godine, a onda se posvetio trenerskom poslu. Trenirao je mnoge vrhunske igrače, a o tom iskustvu sam govori: "Nije sve uvijek bilo potaman i znalo je biti trzavica sa obje strane. Aspekti trenera i igrača su drukčiji i mnogi igrači nisu toga svjesni dok se u to sami ne uvjere."

Upravo o Arslanagiću kao treneru Veselin Vujović, jedan od najboljih igrača svijeta ikad, kaže: "Abasov uticaj na moju karijeru bio je ogroman. To je bio selektor koji je imao ogroman autoritet prvo zbog svoje igračke karijere i znanja, a poslije zbog odnosa s igračima, koji je bio umjeren i veoma pedagoški. Bio je kreativan trener. Nije pravio robote koji robuju šablonima, ali je tražio odgovornost i disciplinu."

Na Vujovićeve riječi nadovezuje se i Zlatko Saračević, vrhunski desni bek, čiji se počeci vežu za Arslanagića: "Ja uvijek kažem da sve što sam naučio u rukometu naučio sam od Abasa, a kasnije su to drugi treneri koristili. Meni je velika čast da u njemu imam prijatelja iako je naš odnos uvijek odnos velikog poštovanja, koje imam prema njemu. Od samih početaka, od Borca, preko reprezentacija Jugoslavije i Hrvatske, pa do RK Zagreb on je bio tu, moj uzor, i ja sam sve od njega naučio."

Arslanagić je trenirao mnoge klubove u bivšoj Jugoslaviji, ali isto tako bio je selektor Jugoslavije, Hrvatske i BiH. Uživao je raditi sa golmanima.

"U mom trenerskom radu imao sam uvijek dobre golmane. U Borcu sam imao možda najbolji golmanski par na svijetu, Arnautović – Velić, a u jugoslavenskoj reprezentaciji  Bašić – Arnautović. Kasnije u reprezentaciji Hrvatske to su bili Matošević – Šola – Losert. Sve su to vrhunski golmani, sa kojima nikad nije bilo teško raditi", ponosno ističe .

Uzor generacijama

Spomenuti Mirko Bašić, jedan od najboljih svjetskih golmana, s izrazima velike zahvalnosti i poštovanja govori o svom treneru: "Abas je bio sigurno jedan od mojih najvećih uzora, a svakako golman od koga sam težio uzeti najviše dobrih stvari. Ne znam koliko sam u tome uspio. Sve svoje znanje težio je prenijeti na svoje učenike bez predomišljanja. Nije nikad razmišljao o tome da bi ga neki od učenika radi toga možda i pretekao, već je altruistički dijelio svoje znanje i iskustvo. Povjerenje u njega kao trenera i čovjeka sa moje strane bilo je neograničeno, o čemu govore zajednički rezultati."

Osim na području bivše Jugoslavije, Arslanagić je ostavio neizbrisiv trag u razvoju rukometa u Kataru.

"Katar doživljavam kao drugu domovinu. Tamo sam proveo deset godina, što i nije mali period. Moje kćerke, Maja i Maida, Katar doživljavaju kao i ja. Sin Denis isto je oduševljen Katarom“, priča on.

Nije samo Abas pronio slavu Arslanagića u rukometu. Maida, Abasova kći, obilježila je jednu eru ženskog rukometa na ovim prostorima.

"Na Maidinu karijeru nisam baš mogao puno uticati. Ona je sama odlučivala i ja se nisam miješao u njene odluke. Da me htjela ponekad poslušati, možda je mogla i puno više dati jer je imala sve potencijale za velika ostvarenja."

Zanemarivanje starijih trenera

Danas rukomet aktivno prati, ali nije oduševljen napretkom. Posebno se osvrnuo na zanemarivanje starijih trenera.

"Rukomet je brži, snažniji, ali je inventivnost slabija. Ja svima podvlačim da je Noka Serdarušić sa Kielom (THW Kiel) prodao cijelom svijetu akciju staru 50 godina pod nazivom 'Bjelovar'. 'Na zapadu ništa novo', tako bih komentirao tehnički napredak golmana. Imam još puno toga da kažem, ali je žalosno da ovi mlađi misle da mi više ne znamo ništa. Kako drukčije objasniti neke koji se snagom YouTubea promoviraju u stručnjake i uče djecu ono što ja muku mučim da otklonim?"

Svi oni koji poznaju Arslanagića u prvi plan stavljaju njegovu emotivnost, želju da pomogne, nesebičnost, ali i jednu vrstu "mangupluka", iz kojeg su se rađale mnoge anegdote.

Tako Saračević priča jednu: "Jednom smo imali izlaz do 11 sati, ali sam ja malo izašao van. Ujutro na doručku prilazi mi Abas i kaže: 'Tvoje auto mjesečari'. Ja se zapitam: 'Kako?' Kaže on: 'Pa, u 9 je tu, u 11 je tu i onda u 12 ga nema. Samo otišlo.' Mi njega nismo mogli folirati. On je bio veći mangup od nas."

Nebojša Popović na kraju kaže da je popularni Ako na terenu bio impresivan, fajter, lider, a u privatnom životu iskren prijatelj i blag roditelj.

"Moj životni uspjeh je moje očinstvo. Uspio sam kao samohrani otac izvesti na pravi put dvije kćerke, te sa sinom iz prvog braka stvoriti jednu porodičnu harmoniju koja odiše toplinom. Ne žalim za prošlim vremenom i ponovo bih birao isti život ispunjen ljubavlju najbližih", završava priču div mekog srca, Abas Arslanagić.

Izvor: Al Jazeera

Objavi na Facebook profilu

Poslednje dodato

Vasa reklama dole sredina