U susret jubileju: Pola vijeka brane Grančarevo

Objavljeno: . u kategoriji Trebinje

Tog 25. marta 1968. godine, u 11 časova i 40 minuta u mašinskoj hali brane Grančarevo, predsjednik Tito, automatskom komandom, pokrenuo je dva agregata i time pustio u pogon Hidroelektranu „Trebinje I“. Tako je okončan višegodišnji trud i rad stručnjaka i radnika raznih profesija da na ćudljivom kraškom zemljištu, izukrštanom podzemnim vodama, završe prvu fazu hidroenergetskog sistema Trebišnjice.

Ovog marta navršava se tačno pedeset godina od kada su prvi kilovati električne energije sa hidroelektrane „Trebinje I“ isporučeni elektroenergetskom sistemu Jugoslavije. Kako je do toga došlo, koliko je ljudi učestvovalo u izgradnji, kako je izgledalo Trebinje u tom periodu, koliku odgovornost nose zaposleni na Brani i još svašta nešto interesantno i možda neispričano široj javnosti, saznali smo iz „prve ruke“.

U susret ovom značajnom jubileju, nekadašnji direktori, rukovodioci, poslovođe, tehničari i majstori i na kafi dok evociraju uspomene, dišu jednom dušom. Razgovaraju, nadopunjuju se, međusobno se uvažavajući i danas kao nekad, svjesni da je na svakom od njih počivala velika odgovornost. Svako je imao svoj zadatak i bezrezervno povjerenje u ovog drugog. Drugačije ne bi ni mogao nastati sistem Hidroelektrana na Trebišnjici. Projekat koga se ne bi postidjele ni mnogo veće i razvijenije zemlje.

Danas, iako svi penzioneri, Radoslav Rade Runjevac, Marko Putica, Dušan Sorajić, Savo Bojić i Mihajlo Tešanović barataju brojkama, podacima, datumima i imenima ljudi koji su kao i oni ili bili angažovani na samoj izgradnji sistema ili radni vijek proveli s njima u Hidroelektranama na Trebišnjici.

Mihajlo Tešanović, koji je prvih dvadeset i nešto godina svog radnog vijeka proveo kao rukovodilac brane Grančarevo podsjeća kako je uopšte došle do izgradnje ovog sistema na nekad najvećoj ponornici u Evropi, u području karsta što mu daje dodatnu specifičnost.

Mihajlo Tešanović

„Sliv rijeke Trebišnjice spada u područja sa najvećom količinom padavina u Evropi, čak oko 1800 litara po metru kvadratnom na godišnjem nivou. Glavna karakteristika ovog područja je veliki broj dana sa padavinama u zimskom periodu i oskudica padavina u ljetnom periodu. Tako da je zimi, oduvijek, bilo mnogo problema sa bujicama, a ljeti sa sušom i ljudi su počeli razmišljati kako te mane pretvoriti u vrline. S druge strane, konfiguracija tla je takva da na relativnom malom prostoru od 1000 metara nadmorske visine (Nevesinjsko polje) do Jadranskog mora postoje čitave kaskade i kraška polja koja bi se mogla veoma korisno iskoristiti ili za navodnjavanje (to su bile prve ideje) ili za sprečavanje poplava. Prva ozbiljna studija urađena je za vrijeme Austrougarske. Kao rezultat toga imamo izgradnju brane Klinje u Gacku 1896. godine. To je kamena brana i prva takve vrste na Balkanu. Visine 23 metra. Prvenstveno je bila namijenjena za navodnjavanje Gatačkog polja. Kako je vrijeme odmicalo, počeo se uviđati značaj ovog resursa za energetiku. Prvo takvo rješenje je bila izgradnja hidroelektrane Parež 1938. godine čiji su investitor bile Željeznice Kraljevine Jugoslavije, a ona je korištena za napajanje pumpnih stanica željezničke pruge. Njena snaga je bila pola megavata i radila je do Drugog svjetskog rata. U ratu nije radila i negdje 1946-47. godine je obnovljen njen rad. Iz te elektrane, koja je bila locirana dva kilometra uzvodno od sadašnje brane Grančarevo, napajalo se električnom energijom Trebinje i Bileća, dalekovodom od šest kilovata sve do 1955. godine kada je izgrađen dalekovod prema Mostaru i Jablanici, ističe ovaj diplomirani inžinjer elektrotehnike i dodaje da je prva sveobuhvatna ozbiljna studija počela da se radi 1954. godine na inicijativu pokojnog Čeda Kapora i Sreza Trebinje, koji su uputili zahtjev Vodoprivredi Bosne i Hercegovine da se napravi vodoprivredna osnova sliva rijeke Trebišnjice sa svim podacima.

 

Slijedi period detaljnih istraživanja, koja rezultiraju vodoprivrednom osnovom sliva rijeke Trebišnjice 1956. godine, kada je dokazano da se u slivu Trebišnjice može napraviti vrlo kvalitetan energetski sistem. I to sistem, koji pruža mogućnost i navodnjavanja i sprečavanja od poplava. Formira se Investiciona grupa čiji je zadatak bio da uradi opsežna ispitivanja, kompletnu studiju i investicioni program izgradnje sistema.

 „Radovi su počeli 1958. godine kada je osnovano preduzeće ‘Hidroelektrane na Trebišnjici u izgradnji’. Pripremni radovi su obuhvatali izgradnju 80 kilometara puteva sa savremenim kolovozom, izmještanje 27 kilometara željezničke pruge, izgradnju 147 kilometara dalekovoda, četiri vodovoda, podizanje četiri velika gradilišna naselja sa stalnim stambenim i pratećim objektima za 2600 stanovnika. Idejno rješenje je završeno 1959. godine. Dobili smo model brane Grančarevo koji je testiran u Zavodu za geologiju u Sarajevu, model 1: 100 koji je pokazao da tako konstruisana brana koju je napravio projektni tim Energoprojekta iz Sarajeva (šef projekta Stjepan Mikulec, a vodeći inžinjeri su bili: prof. Petar Stojić i prof. Petar Jokanović) može izdržati četiri puta veću akumulaciju nego što je predviđena ova naša. Znači ona je imala faktor sigurnosti četiri što je ukazalo da se u karstu može napraviti takva brana, nastavlja da nabraja podatke Tešanović, a kao kuriozitet navodi da je ovaj projekat narednih decenija bio predmet tri međunarodna kongresa za visoke brane održane u Edinburgu, Lisabonu i Istanbulu, jer je rađen u kršu.

Komisija sastavljena od najpoznatijih stručnjaka Jugoslavije, zaključila je 1956. godine da se sistem gradi u više faza zavisno od konfiguracije terena, stanja projektne dokumentacije i potreba za energijom.

„Prva faza je obuhvatala izgradnju brane Grančarevo, brane Gorica, tunela prema Platu i Hidroelektranu Dubrovnik. U drugoj fazi je bilo predviđeno da se na Grančarevu napravi još jedan agregat. Ostavljeno je mjesto, a u Dubrovniku još dva. Takođe, trebalo je probiti još jedan tunel. Međutim u tom periodu izbijaju neke nesuglasice između Hidroelektrana na Trebišnjici i pogona Dubrovnik tako da zamišljena druga faza nikad nije realizovana, a umjesto toga izgrađena je Pumpna hidroelektrana Čapljina, a ugrađen je agregat na Trebinju II. Treća faza je, kao što znate, projekat ‘Gornji Horizonti‘, čija je realizacija u toku. U startu je rečeno da se sistem može graditi fazno i to je zaista bila jedna velika pogodnost“, kaže dugogodišnji tehnički direktor HET-a i predaje riječ Savu Bojiću, koji je šumovite proplanke rodnog Lipova nadomak Kolašina zamijenio ljutim hercegovačkim kršom, još 1963. godine kada je sa sarajevskom firmom „Hidrogradnja“ došao na gradilište.

Savo Bojić

 „Kad sam došao u Trebinje, probijan je tunel i tačno se sjećam datuma. Bio je 10. april 1963. godine. Brana Gorica je rađena… U tunelu sam direktno bio, rukovodilac tunela sa strane Gorica. Mi smo iz ‘Hidrogradnje‘ radili branu Grančarevo i ovu hidroelektranu, te branu Gorica, zatim puteve i komplet tunel Gorica-Rasovac u dvije dionice. Dakle, Gorica-Rasovac i Rasovac-Gorica. Dionica od Gorice je 2550 metara, a 2950 metara je dionica od Crnča ka Gorici. Znači oko pet i po kilometara je dužine tunela Gorica-Crnač. Primijenili smo tada najsavremeniju tehnologiju. Sjećam se kako smo se divili teleskopskim oplatama iz Italije. Posao je napredovao dobro. Što se tiče tunela, izgradnja je tekla bez problema. Sve smo na vrijeme završili. Nije tu bilo radnog vremena. Niko nije mislio je li prošlo osam sati ili ne“, s ponosom govori Bojić koji je na izgradnji sistema kao radnik „Hidrogradnje“ radio od 1963. do 1965. godine kada je prešao u HET i u njemu ostao do penzije 2000. godine.

Sjeća se Savo Bojić svakog detalja građevinskih poduhvata. Kaže, kao da je juče bilo. S ponosom priča da se radilo punom parom, da se nije gledalo ko je ko, ali se uvijek znalo gdje je ko od odgovornih, i po noći i danu i subotom i praznikom.

„Najteža havarija je bila kad je pala podgrada u tunelu. U jedan sat naveče. Iz kreveta su me digli. Mislio sam da je nešto beznačajno, ali vjerujte to je strašni sud bio. Trebalo je čistiti pa šalovati i betonirati, a sve ručno… Radilo se. Mnogo se radilo, ali to je sloga bila. Drugarski odnos. Ljudi su bili učeni. Stručni. Rukovodioci koji su bili postavljeni politički nisu se miješali u posao stručnjaka. Je li on ovakav ili onakav, ovako ili onako opredijeljen, komunista … nikad se nije desilo da se s te strane nešto ili neko zakoči… bilo je bitno da se sistem napravi, da posao ne stoji. Radi, vodi svoj posao, plaćen si zato i puno povjerenje smo svi imali jedni u druge. Rukovodstvo u nas i mi u njih“.

Rade Runjevac se nadovezuje na Savove riječi i kaže da je u vrijeme izgradnje brane Grančarevo bio na fakultetu u Sarajevu, ali je jedva čekao ferije da dođe u Trebinje.

Rade Runjevac

„U to vrijeme je svuda dobro bilo. Pogotovo u Trebinju. Bio je to projekat kome se pridavala velika važnost na nivou Bosne i Hercegovine, i ne samo Bosne i Hercegovine, već i Jugoslavije. U samom Trebinju taj projekat je donio nova radna mjesta. Ljudi su se zapošljavali, gradili se putevi, vodovodi … recimo Dživar prije nije imao vodovod, kao ni mnoga ostala sela koja su tada dobila vodu. Sve je to ‘Trebišnjica’ izgradila. Sjećam se dobro kad je gospodin Balbin, direktor Svjetske banke na sastanku u Trebinju jednom prilikom rekao: ‘Pored proizvodnje električne energije velika stvar i najveća stvar je što će Hercegovina koja je ljeti žedna vode, a zimi je ima i previše, riješiti problem vodoprivrede i poljoprivrede‘. I ja vam mogu reći da je to ‘Trebišnjica’ uspješno riješila. Upravo u poljoprivredi, u tom momentu, narod je vidio najveću prednost izgradnje sistema HET-a. A šta je sve ‘Trebišnjica’ uradila za ovaj grad i cijelu Hercegovinu mogu nadugo i naširoko pričati, jer sam jedno vrijeme bio i predsjednik Opštine. Svima se pomagalo na stotinu načina. Pomagala je ‘Trebišnjica’ elektrifikaciju svih hercegovačkih opština, izgradnju puteva, izgradnju kanalizacije u Trebinju… Na milion načina se pomagalo razvoju sporta, kulture, raznih sadržaja… ne znam više čemu nije… pomogla je ‘Trebišnjica’ mnoge i stanovima“, jasan je u svojim stavovima ovaj ugledni društveno-politički radnik, koji je od 1978. do kraja 1992. godine bio i generalni direktor Hidroelektrana na Trebišnjici.

Radove riječi potvrđuje Marko Putica, koji je tehničku školu završio davne 1956. godine, odslužio armiju, zaposlio se u Herceg Novom i sanjao kad će preći u svoje Trebinje da radi. I prešao je!

„Moj prvi zadatak je bio snimanje sela Arslanagić mosta koje se trebalo potopiti. Drugi zadatak – nadzorni organ na izmještanju pruge Trebinje-Bileća. Polovinom 1963. godine treći zadatak – kontrola kvaliteta betona na brani Grančarevo. Tu sam zatekao inžinjera Marka Kisića koji je naredne dvije godine vodio sve moguće istrage u vezi kvaliteta vode, cementa i agregata u građevinskoj laboratoriji u Trebinju i na gradilištu. Poslije opsežnih ispitivanja betoniranje je počelo u jesen 1964. godine. Svaki kubik je prekontrolisan. Nijedan, ama baš nijedan, nije smio biti ugrađen ako nije bio kvalitetan i ako nije odgovarao propisima. Oko 10% betona je bačeno na deponiju s tim da niko nije smio odvesti ni kubik dalje da ga iskoristi privatno. Oko 380 000 kubika betona je ugrađeno u branu Grančarevo i pribranske objekte. Bile su dvije grupe kontrolora koje su dežurale prilikom betoniranja. Jedna grupa je kontrolisala kvalitet betona otpremljenog u branu, a druga grupa je direktno na blokovima kontrolisala kvalitet ugradnje. Bio sam svo vrijeme sa kolegama, kontrola je stvarno bila besprijekorna“, naglašava Putica i dodaje da za svo to vrijeme nikad nije čuo nijednu ružnu riječ među radnicima i okreće se prema Dušanu Sorajiću tražeći mu potvrdu, jer je on jedini iz ove ekipe čitav radni vijek proveo baš u radu na brani Grančarevo.

„U avgustu 1967. godine zaposlio sam se u ‘Trebišnjicu’. I to na brani gdje sam i proveo narednih 40 godina. Vjerujte, svi su bili sretni što se sistem pravi. Pogotovo smo bili sretni mi koji smo dobili posao. Bila su to fina vremena. Šta da pričam. Radilo se. Strašna volja. Zadovoljstvo. Svake nedelje smo dežurali. Čistili generator. To je bilo kao apoteka. Znam da je poslije 15 godina dolazio Bob, glavni majstor iz Amerike koji je bio na izgradnji Grančareva i ugradnji generatora i izjavio da nigdje u svijetu nije vidio da se tako objekat održava, da je sve čisto i uređeno. To je stvarno bilo za nepovjerovati“, s dozom nostalgije priča Dušan Sorajić koji je u penziju otišao 2008. godine sa radnog mjesta poslovođa automatike i mjerenja zaštite na brani Grančarevo.

U periodu gradnje Mihajlo Tešanović je bio na studijama elektrotehnike, ali i on, kao i njegove kolege priznaje da je jedva čekao ljetni raspust da dođe u Trebinje, koje je u to vrijeme bilo neobično živo. Ostalo je zabilježeno da je u gradu tada bilo 2600 radnika sa strane.

„Mora se naglasiti da i pored tolikog broja ljudi nije bilo ekscesa. To je jedna komponenta koja je obilježila izgradnju, a druga komponenta je bila iseljavanje ljudi iz sliva rijeke, najviše iz Miruša, Panika… ali to je jedna neminovnost koja prati izgradnju ovakvih objekata. Takođe, ovakvi objekti nose sa sobom i žrtve. Sedam ljudi je nastradalo i njima je podignut spomenik. Nije bilo nikakvih havarija. To su sve individualni slučajevi, zasebne nesreće“.

Marko Putica

Pamte Marko Putica i Savo Bojić manje i veće probleme sa kojima su se susretali dok su pokušavali da ukrote hercegovačku ljepoticu.

„Prilikom gradnje lijevi bok je postao malo nestabilan. Morali smo nizvodno od lijevog boka brane ankerisati teren, brdo. U prevodu brdo je kliznulo. Tako smo ugrađivali po pedeset metara duboke ankere. Bio je to veliki poduhvat kako bi se stabilizovao nizvodni dio od brane na lijevoj strani“, navodi Putica i napominje da je u to vrijeme bilo dosta poplava u zimskom periodu, te da je tada bio slabiji intenzitet gradnje, baš zbog tih poplava.

Njegove riječi potvrđuje i Dušan Sorajić: „Godine 1960. Brana je poplavila. Imam sliku kući. Sjećaš li se Marko?

„Kako se ne sjećam. Nije bilo težeg momenta. Tunel nije mogao da osvoji vodu i prelilo je preko pomoćne brane. Morali smo čekati da stane voda i onda pumpati sa nizvodnog zagata iz tog ogromnog jezera. Sva se voda morala ispumpati, dodaje Putica i da je, pored svih teškoća, za četiri godine sve perfektno završeno.

U razgovor se opet uključuje Savo Bojić: „Bilo je i bježanije. Kako nije?! Ne možeš da se vratiš na stranu Gorice nego bježimo ka Rasovcu.  Ako nema dampera ko kako stigne, ali se nikad nije desilo da je zbog poplave stradao čovjek“, danas kroz osmijeh priča o težini posla na gradilištu i zasmijava kolege objašnjavajući kolika tuga ga je obuzela kad je izašao iz voza na trebinjskoj željezničkoj stanici i vidio goli krš.

Pomno slušajući Mihajla, Dula, Marka i Sava, Rade Runjevac naglašava da se nikako ne smije zaboraviti činjenica da je HET iznjedrio takav stručni kadar da su mogli, graditi svaki i najsloženiji objekat ne samo u Trebinju nego i u Jugoslaviji, što je većina od njih i činila tokom svoje karijere.

„Kad sam došao u HET 1978. godine zatekao sam tako kvalitetan stručni kadar da smo, vjerovali ili ne, HE Čapljinu gradili vlastitim snagama i kadrovima. Trebamo odati priznanje tim ljudima, kao i onim iz HET-a koji su radili na izgradnji brojnih velikih objekata širom Jugoslavije i svijeta. Većina tih stručnjaka, nažalost, nije među živima. Plašim se da pomenem imena, jer ću sigurno nekoga zaboraviti, ali opet želim ih pomenuti. Naš Ognjen Jokanović, Pero Stojić, Mićo Milićević, Ilija Pribišić, elektroinžinjeri Ercegovac i Sabljić, Pero Milanović geolog jugoslovenskog nivoa, Neđo Ćuk, Duko Sekulović… i brojni drugi i za sve njih odgovorno garantujem da ništa nisu činili za ličnu korist!

Na riječi Rada Runjevca sa zadovoljstvom se nadovezuju i ostali. Dodaju imena ljudi koji su do posljednjeg radnog dana odgovorno i savjesno obavljali zadatak koji im je dodijeljen.

Tako se Marko Putica sjeća inžinjera Milenka Urte, Esada Karamehmedovića, Lukića, Sava Kovačevića, Šefika Hadžovića, Mira Hercega, Nenadića, Đoka Palikuće, Steva Vučića, Miša Borkovića i mnogih tehničara, na kojima je, po njemu, bio glavni teret.

Dušan Sorajić

Dušan Sorajić sa suzom u oku kaže da radni vijek pamti po kolegama. Želi da ih pomene, jer su na prvom mjestu bili drugovi i dobri ljudi: „Stevo Đumić, Ivan Mikuš, Miro Sredanović, Vidak Vučković, Mirza Drljević … sve su to bili fini ljudi i dobri majstori na Grančarevu… pravi drugovi. Pored svih inžinjera, na njima je Grančarevo počivalo. Oni su radili na održavanju. Neka oproste oni kojih se nisam sjetio. Ma to je bila ljepota. Kad sada pričam mlađima. Njima je neshvatljivo. Ne možeš vjerovati kako su to bila fina vremena. Išlo se. Radilo se. Veselilo se. Šta da Vam kažem … žao mi je što nije potrajalo duže. Bilo je odlično. Nema tu mnogo priče. Jednostavno, odlično“, sa vidnim ponosom priča Sorajić i do detalja opisuje dan kad je predsjednik Tito došao na branu da pusti u pogon HE „Trebinje I“.

„Prvi put sam ga tada vidio uživo. Bio sam na ulaznim vratima. Ispred su se zaustavila Titova kola. Iza njega su bila četiri oficira sa automatima. To me je iznenadilo. Bila je to njegova pratnja. Tito je izašao. U komandi je bio Boro Šalvarica, kao šef Grančareva, Vidak Vučković smjenovođa, Dino Ćatović elektroinžinjer. Šalvarica je Titu pokazao na generator 1, on je pritisnuo dugme i pokrenuo Grančarevo. Nije mnogo pričao. Sjeo je u auto i otišao za Dubrovnik. U Vili u Lastvi je bilo pripremljeno sve za doček. Sjećam se da je ‘Trebišnjica’ dala ondašnjih 30 miliona da se asfaltira put do Vile. Međutim došao je neki pukovnik i rekao Nikoli u Vili: ‘Ovo podijelite narodu!‘ Zamislite kakvih je đakonija Titu bilo pripremljeno. Narod se gostio i pričao da se Tito nešto naljutio, a je li to istina ili nije, stvarno ne znam“, referiše detaljno Sorajić kao da je juče bio 25. mart 1968. godine, a njegove riječi potvrđuje Runjevac koji kaže: „Od kolikog značaja je ovaj projekat bio, dovoljno govori podatak što je na otvaranje došao predsjednik Tito lično, a da je Ranković nekoliko godina ranije otvorio HE Dubrovnik“.

Izgradnjom akumulacija veliki broj stanovnika je iseljen i ukazala se potreba i za spašavanjem ugroženih spomenika kulture i zaštite prirodnih vrijednosti u basenu rijeke Trebišnjice. Zemaljski zavod za zaštitu spomenika i prirodnih rijetkosti Bosne i Hercegovine u Sarajevu, na zahtjev Zavičajnog muzeja Trebinje, formirao je stručni tim, koju su sačinjavali arheolozi, etnolozi i prirodnjaci.

„Po osnovnom dokumentu, Vodoprivrednoj osnovi, koja je definisala uslove za izgradnju objekata na slivu Trebišnjice prve faze, prebrojive su sve obaveze koje preduzeće Hidroelektrane na Trebišnjici treba da ispune u okviru izgradnje sistema da bi se nadoknadilo ono što je izgubljeno od prirodnih vrijednosti na dijelu gdje su izgrađeni objekti. Trebali smo uraditi i uradili smo izmještanje spomenika kulture: manastira Kosijerevo i Dobrićevo, rimskih mozaika u Paniku, određenog broja stećaka, Arslanagića mosta i to kamen po kamen… I kad su izmješteni, HET je nastavio da vodi brigu o njima. Takođe, pored očuvanja kulturnog blaga, ‘Trebišnjica’ je preuzela obavezu redovnog poribljavanja rijeke, pritoka i slivnog područja, pa je osnovano ribogojilište i svake godine se poribljavaju tokovi Trebišnjice. Dalje, preuzeta je obaveza da se kontroliše kvalitet vode, što je danas vrlo bitno pa je osnovana vlastita laboratorija koja vrši kontrolu vode u cijelom slivnom području. Naša obaveza je i čišćenje priobalja, dva plivačka bazena, Banje i Bregovi koji je hidrotehnički objekat, ali se u ljetnom periodu koristi za kupalište. Dalje, da ne ponavljam Radove riječi koga je sve pomogla i pomaže ‘Trebišnjica’, ali ću ponoviti riječi da je ‘Trebišnjica’ oduvijek bila rasadnik kadrova. Ti prvi stručnjaci koji su došli sa Bajine Bašte, Jablanice… postavili su dobar temelj i bazu vrsnih inžinjera, tehničara, majstora …. tako da smo mogli i najzahtjevnije probleme otkloniti za tili čas“, ističe Tešanović mnogo detalja u vezi sistema HET-a, ali uvijek naglašava da je „posebno bitan kvalitet električne energije sistema Hidroelektrana na Trebišnjici, jer je 80% proizvedene električne energije iz sistema HET-a visoko kvalitetna, odnosno visoko akumulaciona električna energija, a samo 20% je energija koju daju protočne elektrane. Šta to znači? To znači da energetski sistem u svakom trenutku može da računa na potencijal sistema Trebišnjice da za deset minuta dođe u pogon, kad su najkritičniji dijelovi dana. To je najkvalitetnija električna energija i po tome je sistem HET-a oduvijek bio poznat, ali i po jednoj drugoj komponenti, a to je pogonska spremnost. Pogonska spremnost u čitavom periodu bila je dobra, a moram vam reći da su agregati na Trebinje I do sada radili više od 450 hiljada sati. Vrlo malo je bilo ispada. Uvijek smo bili pogonski spremni“.

Pedeset godina je značajan jubilej za Grančarevo. Za tih pedeset godina pamte brojne anegdote. Za kraj razgovora i do nekog novog jubileja pristali su da ispričaju po jednu od njih.

Savo Bojić: „Gojko Petrović je bio HTZ referent koji nas je stalno kontrolisao nosimo li HTZ opremu. Dosadio on nama više. Poslije par dana neko viknu: ‘Gojko, eno ga bez šljema u tunelu!‘ Otrča Gojko u tunel, kad vidim kikoću se ovi. Pitam se šta se dešava kad poslije par minuta izgoni Gojko magare iz tunela. Stvarno bez HTZ opreme“.

Marko Putica: „Mi smo bili članovi Saveza komunista, ali radnici ne političari. Redovno smo održavali partijske sastanke. Jedan među nama je bio zadužen da drugog kolegu ubijedi da uđe u partiju. Sastanu se oni u kafani i poslije dugog ubjeđivanja da uđe u partiju, ovaj mu kaže:  ‘Čekaj bolan. I tebe će istjerati, a ne još i ja da se upisujem!

Dušan Sorajić: „Sjećam se kad je dolazio neki opštinski inspektor u kontrolu na Grančarevo, a bio pokrupan, jedan naš kolega je doviknuo: ‘Koliki je savezni, kad je ovoliki opštinski, kukala ti majka?!

Mihajlo Tešanović: „Bila su dvojica ljudi s kojima je bilo najviše šale na Grančarevu. To su bili, nažalost, pokojni Miro Bračković i Radomir Aleksić. Sa njima je uvijek bilo zanimljivo. Jednom su nešto zajedno radili, a mi smo već znali da će se nešto desiti. Bili su u čamcu. Kad su završili, dolaze, i kaže mi Miro da mu je HTZ cipela pala u jezero i da treba da mu damo nove cipele. E sad, to je tada bila procedura, jer su se cipele dobijale jednom godišnje. Zbog cipele se morao praviti zapisnik. Pitam ko je bio svjedok. Kažu Radomir Aleksić. Pitam ja Radomira da li je to tačno, da li je bio svjedok da je Miru pala cipela u jezero? On kaže: ‘Boga mi bio sam s Mirom. Nisam vidio da mu je pala cipela, ali sam vidio klobuke pored čamca kako cipela potanja!‘ Te ja daj cipele i reci – u redu!“

Rukovodstvo

„Predsjednik Opštine Trebinje u vrijeme pokretanja Hidroelektrane ‘Trebinje I‘ bio je Neđo Stipić, a prvi direktor HET-a bio je Čedo Milićević, Mostarac koji je živio u Beogradu. Čedo je bio nosilac Partizanske spomenice, savezni poslanik. Umro je u Beogradu. Poslije njega je došao Ratko Taušan koji je bio direktor do 1962. godine i on je dočekao Tita na otvaranju, a poslije Ratka došao je Nasko Volić. Nasko je sve brzo rješavao. Dolaskom Naska otvorena su vrata HET-a ka gradu“, podsjeća Rade Runjevac na čelne ljude koji su obilježili jedno vrijeme.

Jelena Kovačević/Glas Trebinja

 

Objavi na Facebook profilu

Poslednje dodato

09-12-2018
Priče s' kamena: Legenda o Nemanjićima (Video)
09-12-2018
U toku završni razgovori oko podjele ministarskih mjesta, SNSD-u se SMIJEŠI NAJVIŠE RESORA
WEB design