Trebinjac u Americi: Šampion, onako usput...

Objavljeno: . u kategoriji Trebinje

Ne može se reći da smo prijatelji, ni kućni, niti oni koji se druže.  Prvo, jer ja nemam kuću, a drugo, jer još nisam otkrio gdje je to famozno vrijeme za druženje u Americi. Ali, fino se gledamo. On je Trebinjac i ima mehaničarsku radnju za kamione, a meni su te dvije stvari bila dovoljna referenca da ne tražim drugu opciju za održavanje kamiona. Uz to, a dosad smo valjda svi naučili da je to rijetkost, čovjek je pošten i srdačan.

Dado Janjić, šampion SAD-a u džudou, kategorija od 30-40 godina.

Vidimo se četri do šest puta godišnje - kad dolazim i odlazim iz Čikaga i kad radim nešto na kamionu. Čujemo se malo češće. Ja, naime, zakmečim i zovem čim nešto „štuca“ na kamionu, a on se uvijek javi, strpljivo sasluša, te da dijagnozu.

Osim Trebinja i “đe je ko, ko šta radi, jesi čuo za ovo i ono“, te kamiona i popravki, zajednička nam je tema i džudo. On je trenirao dok je odrastao u Trebinju, a i ja sam svojevremeno nešto mrnjavio po strunjačama. Kažu da je po dolasku u Ameriku, 2001. godine, prije nego što je naučio jezik i dok se početno smarao, otišao malo opet da trenira i eto, uzeo neko zlato na prvenstvu države Ilinoj. Državica od 12,13 miliona ljudi.

Onda je, pretpostavljam, morao da se uhvati u koštac sa životom, na turniru zvanom “stajanje na noge u SAD”, te je džudo otpalo. Bez obzira šta mnogi mislili, stajanje na noge bilo gdje, a posebno u SAD, teška je rabota. On mi djeluje ovako, vojnički disciplinovan. Uredan. Nikad ga nisam vidio zamazanog, ono k'o komandosi pred akciju u filmovima, kako već izgleda dosta mehaničara na radnom mjestu.

Staložen i odgovoran. Oženio se, dobio klince, razradio posao. Uz nedaće naravno. One, inače, vole da „skakuću“ po normalnim ljudima.

I uvijek tako kad se vidimo. Ide red trebinjluka, red mehanike i red džudoa u prošlom vremenu. Negdje na prelazu 2016. na 2017-u,  učini mi se da je dobio koje kilo. Kaže jes’, moraće u teretanu. Sljedeći put, vidim, utegao se. Ponovo sledeći put, kad ono, kaže, krenuo malo ponovo da trenira džudo. Posao se zaokružio, tako da može da ugrabi sebi par treninga.

Pošteno. Prođe neko vrijeme, ja svratih.

Šta ima? Jesi čuo ovo? Jesi li čuo ono? Kako bi dole? Đe je onaj? Čije je ono pored rijeke? Viđaš li onoga... Ventili,ulje,diferencijal... Dođosmo do džuda.

-Treniraš li?
-Pa, treniram... Baš sam bio na nekom turniru neki dan.

-I?

-Pa, eto... Bio sam prvi.

Tolika pauza. A više su mu i godine. Kontam, svaka čast. I rekao sam mu to, naravno. A i razmišljao sam o tome. Znam kakav je život tamo, i koliko se vremena ima. Nešto se ne sjećam da je izlazio iz radnje prije šest popodne, dok se, na primjer, sjećam da su ostajali nekad do kasno u noć radeći.

Onda dođoh opet neki sljedeći put, a sljedeći put uvijek znači barem nekoliko mjeseci.

-Pa eto, uzeo sam zlato.

Bogami, kao da se stidi, odgovori na moje pitanje kako je prošao na turniru “ovih pet,šest državica oko Ilinoja”, kako reče.

Tu se već zabrinuh...

 - Pa, kako to brate - prebiram u sebi.

Pokaza i par videa. Hvata gard neobično. Umjesto za rever, gornjom rukom ide skroz preko protivnika, i hvata ga za donji dio leđa, kod pojasa.

- Ma, ne znam ja drugačije bacit'.  Ako ne uhvatim taj gard, gotov sam -  pravda se.

Lete ovi na snimcima, jedan za drugim. Niko da se malo zadrži, niti ko da mu ne dozvoli da uhvati taj gard.

Malo nas ima tamo dole, pa se radujemo, barem normalna čeljad, svakom uspjehu.

Osim Nataše, Ivane, Mijata, Mitra, Marine, Feđe, Marije i jos nekolicine, prija nam vidjeti i neku sporednu, manju ulogu. Nečije srebro, neko lokalno takmičenje, pa nekad i samo učestvovanje nekog Hercegovca, negdje. Godi. Vijest je i kad neko završi kakav dobar faks.

Pa opet kontam, što ja onda ne bi napisao par (stotina ) redova, sigurno će i njegova priča nekoga obradovati. Razmišljam kako je moguće u tim godinama, sa tolikim pauzama, ostvarivati takve uspjehe. Jakote su porodično, znači, genetika mu ide u prilog. Dosta njih iz familije je treniralo džudo. Tu su mu i dva bratića. Isto bivši džudisti, momčine ko od brda odvaljene. I višegodišnje gedorisanje sa šarafčinama i džinovskim dijelovima kamiona valjda daje rezultat što se tiče snage.

Opet, nedovoljno za takve rezultate, kaže moja logika. Malo proguglah, da vidim i koliko je džudo popularan u SAD-u. Opet nešto kontam, ako je zastupljen kao Thai Chi u Živinicama kod Tuzle, onda bi lakše razumio ove uspjehe. Ali jokono. Ameri imaju preko 100.000 džudista, 12 olimpijskih medalja i 29 medalja sa svjetskih prvenstava. Nisu ništa manje primljeni na džudo od nas. Samo je, dakle, jedno logično objašnjenje. Znaju ga svi, ali ih malo to praktikuje.

Talenat, volja, disciplina, rad i odlična trebinjska škola dzuda.

Svraćam predzadnji put.
Kako tvoji? Viđaš Marka? Baš se gradi. Ima l' gužvi?  Gume, senzor, mjenjač...

- Kako džudo?
-Dobro,  majke mi. Bio sam na prvenstvu SAD-a.

-I??? - jedino što izustih od iznenađenja.

-Znas ti čovjece kako je to organizovano - započe oduševljeno o turniru.
-Pa tu nema nijedan sekund da ne znaš gdje...- nastavi on o organizaciji, a ja k'o dijete kad dođu gosti, i kada čeka i pogledom traži kod koga je njegova čokolada.

Samo čekam priliku da pitam koji je bio. I naravno, blago ne mogu da vjerujem da mi prvo priča o kvalitetu turnira, umjesto o plasmanu.

-Dobro to bolan, nego koji si bio? - kad više nisam mogao da izdržim.

Onda mi se donja vilica malo otkačila kad je rekao da je bio prvi. I nastavio o organizaciji. Kategorija od 30 do 40 godina. Ja koliko znam, takmičari u tridesetim su jos prave zvjeri. Izvadi telefon. Više je stekao povjerenje u mene. Zna da i ja volim taj sport i zna da neću pomisliti da se hvali, jer toga nema u njegovom programu. Čak se ne bi iznenadio da mu pola familije i prijatelja ne zna za uspjehe.

-Evo, ovaj mi je na vaganju rekao: 'Ti si moj, tebe hoću!'- pokazuje snimak borbe sa likom koji valjda previse gleda UFC.

Ni trunke ljutnje radi toga u glasu, niti trunke likovanja kada ga je nakon par sekundi zavrtljačio na neku kontru. Kao da se sve to nekome drugom dešavalo. Pokazuje finale.

-Ovaj je baš jak borac. Dosta jači od mene fizički. Ovdje me je zaključao, pa sam morao da iznesem borbu van granica borilišta, da sudija prekine i vrati nas gore.

Ja to ništa nisam vidio. Taj jaki je bio donji u parteru, niti sam vidio da ga je zaključao, niti da je jači, jer ga je ovaj naš skromni sugrađanin digao i premjestio, kao malo dijete, metar udesno. Van borilišta. K'o kad skidaš ekspres lonac sa kola, i stavljaš ga negdje desno.

-Kako mislis jači?- snimio je zašto ga pitam.

- Pa... Možda sam ja malo jači u rukama, ali on ima onu ukupnu snagu veću, znaš.

Tu nisam izdržao, morao sam se nasmijati od srca. Kaže iduće godine ima Svjetsko prvenstvo u Kankunu, u Meksiku. Na moje opšte zgražavanje, on sumnja da ce ići. Porodica, posao, obaveze...Ali neka... ima još do tada.

A ja sigurno neću biti jedini koji će ga nagovarati. A i da ne ode, što se mene tiče, s obzirom na postignuto, ja kao da sam već čuo:
- Pa eto... Uzeo sam neku medalju.

Znam da sam mogao sve ovo kraće. Recimo, nabrajajući samo rezultate zadnjih pet turnira, od novembra 2017, otprilike ovako:

Fond du Lac, Wisconsin- Gold
Fond du Lac, Wisconsin- Gold masters
Minooka, Illinois- Gold
Us Nationals-Gold
Chicago IL, Tohkon Classic- Gold

Ali, eto... Nešto mi se nije dalo.

Dado Janjić, šampion SAD-a u džudou, kategorija od 30-40 godina.

Trebinjac na privremenom radu u Americi / eTrebinje

Objavi na Facebook profilu

Poslednje dodato

18-07-2018
Turistički bum u Trebinju: Turci, Francuzi i Južnokoreanci zaposjeli jug Srpske
18-07-2018
Škrbić: Fakultete u Banjaluci i Foči udružiti u medicinski univerzitet Srpske
WEB design