Kada se osvrnu na početke, kuću bez vrata i prozora, bez struje i vode, zaraslo, pusto i uništeno imanje, na kojem danas sve vrvi od života, nimalo ne žale što nepunih dvadeset godina provode onako kako su jednom odabrali. „Mi smo srećni. Ispunjeni psihički i fizički. Živimo na svom, od svog rada. Sve što imamo stvorili smo svojim rukama. Prvih osam godina živjeli smo bez struje, ali smo uvijek gledali naprijed!…“, kaže Dragana Brkan.
Selo Slavogostići u opštini Ravno, od Trebinja je udaljeno nešto više od trideset, a od Dubrovnika dvadesetak kilometara. Na staroj djedovini od 2002. godine živi petočlana porodica Brkan, supružnici Dragana i Zdravko sa kćerkama Nikolinom, Dajanom i Petrom. Ratom potpuno devastiranu kuću vremenom su obnovili, a na imanje se vratili kako bi živjeli od stočarstva.
Oboje su rođeni i rasli u Dubrovniku, ali su s prvim ratnim danima, izbjegli u Trebinje. U gradu podno Leotara su se upoznali i vjenčali 1999. godine. Prvo dijete dobili su godinu dana kasnije. Život u podstanarstvu, bez posla, nije bio jednostavan. Donijeli su odluku da tako ne žele ni dana dalje.
Kada se osvrnu na početke, kuću bez vrata i prozora, bez struje i vode, zaraslo, pusto i uništeno imanje, na kojem danas sve vrvi od života, nimalo ne žale što nepunih dvadeset godina provode onako kako su jednom odabrali.
„Mi smo srećni. Ispunjeni psihički i fizički. Živimo na svom, od svog rada. Sve što imamo stvorili smo svojim rukama. Prvih osam godina živjeli smo bez struje, ali smo uvijek gledali naprijed! Navikne se čovjek na sve. Kuću smo obnovili uz pomoć stranih donatora i Opštine Ravno, a Opština Trebinje tada nam je pomogla kreditom od 12.000 KM za mlade, kako bismo od nekog posla počeli. To nam je puno značilo, kao i moralna podrška mnogih. Ništa nije u novcu, mnogo je više u sreći i zdravlju“, kaže nam Dragana, kojoj osmijeh ne silazi s usana.
Prijatne naravi i veselog duha, spremna na šalu u svakom trenutku, sa porodicom živi od proizvodnje sira. Zastupljene su grude suvog škripavca i sir u ulju i začinima. Iskreno kaže da se od ovog posla može živjeti sasvim dobro.
„Samo se treba raditi. Ko to hoće, može i da zaradi. Meni ništa nije teško. A posla ima svaki dan. Jeste da mi je lakše od kada su djeca porasla i pomažu mi, ali isto sam radila i dok su bile male. Meni je najbitnije da smo svi na okupu, da smo zdravo i da se radujemo svakom našem novom danu“.
Život u Slavogostićima, 2002. godine, započeli su stadom od 50 ovaca, koje su vremenom proširili na 120. Zatim su kupili i koze. Živjeli su od prerade mesa. Kako nam priča, od ovčijeg mlijeka nikada nije pravila sireve, ali jeste od kozijeg. Moglo bi se reći da je time pokrenuta njihova priča.
Mlijeko od nekolicine koza, povremeno je sirila, uglavnom za potrebe porodice, s obzirom na opšte poznatu činjenicu koliko je ova namirnica blagotvorna za zdravlje. Međutim, nije dugo trebalo, da uvidi da su krave, premda skupe, lakše za držanje i uzgoj. Uz to, daju i veću količinu mlijeka, što omogućava bolju proizvodnju i plasman na tržište.
„Prvu kravu dobili smo od organizacije MPDL. Počeli smo malo da se širimo, ostavljali telad, a sada imamo preko 40 grla. Mlijeka ima svaki dan, dovoljno za sireve. Pravim grude kao i sve žene u Hercegovini. Ništa nisam mijenjala niti sam smišljala neke drugačije recepte. Možda sam malo staromodna, ali vjerujem da su naše bake znale šta rade. U njihov metod vjerujem i držim se tradicionalnog načina sirenja od prije stotinu i više godina“, priča ova mlada žena.
Shvatamo da je tradicionalista. Kao i da, sa tek 41 godinom života, ima pozamašno iskustvo. Preradu mliječnih proizvoda savladala je do tančina. Poletna i orna za rad, iako joj dan nekad traje duže od 24 sata, stiže sve.
„Trebale su mi dvije godine da savladam ovaj posao kako treba. Sada ide brže. Ali ne može niko očekivati da mi svaki sir bude iste veličine ili jednake gramaže. Ono što nudim je iskren rad i odnos prema kupcima. Najbitnija je odgovornost i povjerenje. Time se vodim i tako radim. Najviše sam sirenje savladala sama, uz mamine savjete. Nije bilo lako u početku, ali živ se čovjek na sve navikne i može sve, samo ako hoće“.
Tako se na imanju porodice Brkan svaki dan proizvede do 30 gruda sira. Ponekad broj varira, u zavisnosti od godišnjeg doba i same prirode.
„Kad je zimsko vrijeme, krave daju od 50 do 100 litara mlijeka dnevno. Na proljeće se taj broj udupla, i zna izaći i na 200 litara. Muzem svako jutro i veče. Ide brže otkad imam četiri muzilice, a prije sam sve radila ručno. Onda, treba vremena i da se sirevi osuše, stalno ih okretati, gledati, voditi računa da se ne presuše. Radimo svi. Ima posla uvijek, a to znači da je vrijedilo početi i graditi život na selu“.
Na imanju su sagradili i štalu, sve od prodaje mliječnih proizvoda. Međutim, pobornici su slobodne paše. S obzirom na blizinu mora i bogatstvo ovog kraja ljekovitim travama, smatraju da je za mlijeko i sir mnogo bolje kad su krave konstantno puštene u prirodi. To se odrazi na kvalitet krajnje namirnice. Takođe, slobodna paša pogoduje i kravama, koje u takvim uslovima, objašnjava nam Dragana, rjeđe obolijevaju. Na ovaj način čuvaju grla i dobijaju proizvod iz samog srca prirode.
Od svog rada žive. Iako im je danas mnogo lagodnije, ova žena i dalje ne odstupa od pravila da je domaće zdravije i kvalitetnije. Zato redovno pravi sirište, od teleta.
„Operem, posolim i osušim. Stavim u pet litara surutke, da nadođe. Kad je hladno vrijeme treba mu desetak dana, čim je toplije, gotovo je za tri dana. Dobijem pet litara sirišta, zatvorim u flaše i držim u frižideru. Sirišta dobijem onoliko koliko uspem surutke. Mogla bih da kupim, ali ovako više volim“.
Svaki sir našao je svoju adresu. Na trebinjskoj pijaci prodaje ih njena majka, dok se dobar dio proda i na kućnom pragu. Kupci dolaze iz raznih krajeva, ne samo iz Trebinja, sa hrvatskog ili crnogorskog primorja, već čak i iz inostranstva. Svi su čuli za ukusne sireve iz Slavogostića.
„Prodaja je odlična i mnogi mi kupe kad dođu kod nas. Izuzev našeg svijeta, dolaze ljudi iz Engleske, Amerike, Kanade, Italije… Oduševljeni su. Pitaju da probaju, da vide kako se radi, bude tu svakakvih priča, a najviše smijeha. Dobar dio mušterija dolazi mi svake godine. Iznova se vraćaju, što mi mnogo znači. Možda mi je to i najveći kompliment. Ne samo za sir, nego i za ovo što godinama radimo. Fini su to susreti, srdačni, veseli“, kaže nam ova vrijedna žena, koja sireve prodaje i na štandu na Ivanici.
Uz domaći suvi, te tegle sira u ulju, štand krase i raznovrsni likeri, džemovi i med. Sve ih je, s posebnom pažnjom, u svom domu napravila Dragana Brkan.
„Živimo okruženi prirodom, koja je kod nas veoma blagorodna. Berem ljekovite trave i šumske plodove i onda od njih spremam likere i druge namirnice. Svega ima u prirodi, neprskanog, zdravog! Likeri su od višanja, oraha, pelima i najviše ih kupuju stranci. Obožavaju sve što je domaće! Cijelo ljeto djeca i ja, na smjenu, prodajemo na štandu. Nikome nije teško. Tako živimo i ne bismo seosku udobnost mijenjali za gradsku vrevu!“
Da je sve došlo na svoje, evidentno je. Svojim radom, željom i pozitivnim stavom, ova porodica je uspjela u svom naumu. Pored kuće u Slavogostićima, od prodaje sira, napravili su kuću na Ivanici i trenutno je obnavljaju.
„Već četiri godine živimo na Ivanici. Odavde nam je dosta bliže i lakše doći do grada, a djeci i do škole. Slavogostiće nismo zanemarili. Svaki dan putujemo tamo da bih pravila sireve. Zna biti naporno, ali sve se postigne. Ujutru se pomolim za sve što smo stvorili, za nas i kad udahnem miris prirode ispune me zadovoljstvo i spokoj. Sad će proljeće i još više posla, ali i ugodnosti na mojoj terasi okruženoj beskrajnim zelenilom. Znate, sve ima prednosti i mane, tako i ovaj posao koji radim. Opterećena sam fizički, ali sam psihički poptpuno rasterećena. Djeca su mi rasla okružena mirom i tišinom. Podarili smo im zdravo djetinjstvo. Pohađaju školu bez problema, naučene su na rad. Kad imaju radnu naviku mogu raditi bilo šta, gdje hoće. Petice su mi nebitne, važnije je da postanu dobri ljudi“, reče ova majka, žena i supruga, koja je, vođena instinktom i odrekavši se komoditeta savremenog života, danas došla do tačke da s ponosom ima na šta da se osvrne.
Hrabrost i vjera u bolje dane, ovu porodicu ne napušta. Kažu nam – stekli su i stvorili vlastite uslove za život. Od prerade mlijeka i proizvodnje sira pristojno žive. Podvlače da ni za čim ne žale i ništa im ne treba. Svoju sreću izgradili su sami.
Sirevi koji obilaze svijet
Draganu Brkan i njenog muža Zdravka mnogo puta su posjetile brojne novinarske ekipe. Iz Republike Srpske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Italije, Amerike… Kako nam priča ova žena, susreti koji su joj pomogli da svoj proizvod, uz neprikosnoven kvalitet, još bolje približi kupcima.
O Draganinom siru pisali u novinama National Geographic Traveller
„To mi je mnogo značilo. Lijepo je kad nam dođu, a još ljepše kad o nama ispričaju pozitivnu priču. Ne želim da se hvalim, ali sve što smo napravili, zaista je samo naših ruku djelo. Nedavno je u Slavogostićima bila novinarska ekipa iz Italije. Njihova novinarka povela je sa sobom i šminkere, čitav tim ljudi. Onda je sa mnom sirila sir. Bilo je stvarno zabavno. Italijani su temperamentom bliski nama, super smo se zabavljali, kao da se znamo čitav život. Emisija o našem domaćinstvu i proizvodima, emitovana je na televiziji Rai Duo“.
Prijesnac ili „Škripavac souffle“
Svaka zemlja na svijetu ima svoje najpoznatije jelo sa sirom. Kod Italijana zasigurno prednjači pica (pizza), za koju sa sigurnošću možemo tvrditi da se prilično odomaćila kod skoro svih naroda. Francuzima sir predstavlja glavnu aromu mnogih specijaliteta, od kojih su možda najpoznatiji pire sa sirom (aligot) i supa od luka sa zapečenim sirom. Cheeseburger zauzima počasno mjesto na američkoj trpezi, dok su načosi (Nachos) jedna od najpoznatijih meksičkih grickalica sa topljenim sirom. Kad je riječ o slatkim jelima, ravnopravno prvo mjesto dijele nadaleko čuvena torta od sira (Cheesecake) i italijansko remek djelo Tiramisu u kome je glavni sastojak kremasti sir mascarpone.
Kod nas, u Hercegovini, počasno mjesto pripada prijesnacu. Prepoznali su to vrsni italijanski gastronomi, pa su recept iz kuhinje Dragane Brkan uvrstili u turistički vodič za domaću hranu „Journey Through Herzegovina“.
„Oduševili su se našim škripavcem i uopšte sirevima iz Hercegovine. Naše domaćinstvo stavili su u vodič, kao preporuku turistima da nas potraže. To me zaista ganulo i dodatno potvrdilo da sve što radimo ima smisla. A reći ću vam da mi sir jedemo kao desert, svaki dan poslije ručka. Djeca posebno obožavaju kombinaciju sira i meda!“
Maja BEGENIŠIĆ/Glas Trebinja