Ova je školska godina bila po mnogočemu specifična, a time i zahtjevna za sve učenike, a posebno maturante. Prethodnog dana na našu elektronsku adresu stigao je jedan jako zanimljiv tekst od strane maturanata Centra srednjih škola Trebinje smjer faramaceutski tehničar koji su prije par dana na sebi svojstven način obilježili kraj srednjoškolskog obrazovanja. Oni su na taj način željeli da sumiraju sve godine svog školovanja, iskažu svoje utiske i buduće planove. Pismo vam prenosimo u cjelosti.
“Generacijo moja,došli su i ti dani rastanka, barem onog školskog. Četiri godine su brzo prošle, tačnije proletile. Kada smo došli u prvi razred, nismo ni slutili da je pred nama najljepše i najvrijednije doba života. Jeste da mi to tada i nismo baš shvatali, ali danas shvatamo.
Puno puta, u nekim teškim situacijama smo pomislili kada će kraj. I eto nismo ni slutili kako je brzo došao. Ali mi nećemo puno tugovati, jer ćemo se potruditi da se naša povezanost ne prekine. Dobar uspjeh ćemo staviti po strani, jer ima nešto mnogo važnije što smo uspjeli postići u ove četiri godine, a to je drugarstvo. Naučili smo prave vrijednosti drugarstva i postali ljudi.
Naravno nijedno školovanje ne može poći, a da ne spomenemo profesore, koji su zaslužni za polovinu toga što smo postigli. Bilo je i boljih, a i onih loših, ali su bili naši i uspjeli su da nam prenesu znanje, koje ćemo nositi dalje. Najveći trag su ostavile naša razrednica Vesna i naravno profesorica Elizabeta, ne volimo je tako zvati, jer ipak to je naša Beta. Prvi susret sa našom razrednicom bio je u prvom razredu. Na prvi pogled izgledala je vrlo strogo, ali kako je vrijeme odmicalo shvatili smo da smo na njenim časovima bili najopušteniji. Smijeh, zezanje i pozitivna energija su segmenti koje ćemo sa zadovoljstvom pamtiti sa tih časova. Oni su nam upravo pomogli da savladamo težinu gradiva iz mnogih predmeta. Pored osnovne tematike koja se morala učiti po planu i programu, naučila nas je mnogim vrijednostima. Govorila nam je kako moramo imati samopouzdanja i da nikada ne trebamo odustajati. Onda naša Beta, osoba koja je uspjela da izgradi neopisiv odnos sa nama. Slobodno možemo reći da nismo imali osjećaj da je pred nama profesorica, već naša drugarica. S njom smo dijelili mnoge probleme, koje smo zajedno riješavali. Zato je ona neko ko je zauzeo posebno mjesto u našim srcima. Svašta smo zajedno prošli, to pamtimo samo mi, ona kao i mala laboratorija u školi, gdje su se rodili najljepši trenuci.
Bilo je tu i ostalih profesora, koje ne možemo da ne spomenemo. Takođe razrednica Jadranka koja je uvijek imala korektan odnos sa nama,zatim Ivana, Sonja, Bojana, Anka, Snežana, Slađana, kao i ostali koji će se pronaći u ovom tekstu. Za sve njih imamo samo riječi hvale. Sa velikim poštovanjem zahvalili bi se i direktorici Neški koja nam je uvijek izlazila u susret, i bila dobra prema nama.
Srednjoškolski dani ne mogu proći bez ekskurzije, o kojoj je suvišno govoriti jer nam je bilo neopisivo lijepo. Zbog situacije sa virusom Korona uništeni su nam jedni od ljepših dana školovanja. Bili smo uskraćeni da poslednje trenutke školovanja provedemo zajedno, ali to nije narušilo naš odnos. Maturu smo proslavili na malo drugačiji način, ali to nije smetalo da se provedemo lijepo i obilježimo kraj kako smo i zaslužili.
Naravno, ovo nije rastanak, mi ga ne prihvatamo, već ga gledamo kao period kada trebamo odabrati svoj put i početi sa osvarivanjem svojih snova. Tu ćemo uvijek pomoći jedni drugima, jer smo tako naučeni. Tu je i obećanje koje smo dali jedni drugima, i u dobru i u zlu tu smo za naše drugare. Bilo je tu i 18-tih rođendana, izleta i ostalih zajedničkih okupljanja. Obećali smo jedni drugima za kraj, da ćemo biti tu jedni za druge kada god bude trebalo, i da od nas 25 slobodno možemo da računamo jedni na druge, na nama je sada da izaberemo pravi put, put koji je sigurno važan, da pametno koračamo i sa osmijehom se prisjećamo upravo ovih najljepših, školskih dana…”
