Zatim upita tog Vukovića zna li da se između Jelića gradine i Jelića dola, prema onom ublu u Relji vodi, nalazi groblje. Zbunjeni putnik sleže ramenima.

-Hm – na to će starac i dalje motreći u knjigu. – Na istočnoj strani groblja je mjesto gdje je Jelić ban zakopao dva kazana puna novca. Kazan žutih (zlatnih) i kazan bijelih (srebrnih) novčića!!!

Pomenuo je i grob turskog paše na onom mjestu gdje je Vlatko Vuković dočekao i ubio turskog moćnika, pa dodao:

-Dvjesto koraka odate je bila kula Hodžića, pred kulom bi i sada trebalo da stoji binješ – kamen, sa koga su Turci uzjahivali konje. Kula je bila utvrđena, s moćno poćemerenim krovom. U jednom njenom ćošku sakriven je nakit, a u drugom, nasuprot njemu – ćup sa zlatnicima! Još ću ti i ovo kazati: u jednoj brazdi dola Kuline nalazi se čatrnja, u tu čatrnju su Turci za vrijeme jedne iznenadne bježanije nabacali mnogo bakarno posuđe, a onda je zatrpali konjskim đubretom. Južno od nje je bunar s vodom, što ga zovu Banbaruša, pošto ga je nekada davno iskopa i utvrdi ban Baruša. Istočno od Banbaruše je mezarje i u njemu čatrnja, zapadno od te čatrnje je još jedan bunar s vodom.

Kad to ču i popamti, Tomin sin je, vrativši se kući sve ispriča ukućanima.

Vukovići prvo otkriše čatrnju i mezarje. Očistiše čatrnju, ali ona bi šuplja, u njoj ni vodu, ni bilo šta drugo ne nađoše. Isto bi i s onom drugom, koju malo kasnije otkriše.

Potom se Vukovići dadoše u potragu za Jelića blagom.

I, gle, iznenađenja: na jednom mjestu otkriše veliku kamenu ploču.

MEĐUTIM, KAD POČEŠE OTKOPAVATI začu se odnekud glas: “Turi more, to je moje, a neće ti trebati ni tvoje!!!”

-Ko to viče – preneraziše se Vukovići, živo se osvrćući na sve strane.

Ne vidješe nikog u blizini, sem bjeloglavog orla, što je stajao na visokoj kamenoj gredi i nijemo ih motrio, sa sigurnog odstojanja.

-Ma, to se neko sakriveno čobanče s nama zavitlava! – reče jedan od hrabrijih Tominih sinova, pa osmotrivši onu zemlju koju su otkopali oko ploče, uze ćuskiju, zabode je pod ploču, i šapnu:

-Nastavimo posao.

U to najednom  dunu čudan neki vjetar, a njegov vijarac raznesen onu zemlju što su bili iskopali.

Prvo zadrhtaše strašljiviji Vukovići, uplašiše i one hrabrije, pa svi odustaše od daljeg posla.

Potom se desiše slučajevi od kojih uzdrhta cijelo selo Hodžići.

U onoj Relji vodi udavi se čobanica – ljepotica, ime joj je bilo Vida. U Alatovom klancu pronađoše bukagije o kojima su, mnogo prije toga, kružile strašne priče… Bjehu to znaci i biljezi koji Vukoviće spriječiše da pronađu Jelića blago i nakit u Kulini, pa od svega na kraju odustaše.

Ali nedugo zatim na onu ploču nabasa Vasilj Radan. Učini mu se zgodna, pa onako umoran od hodanja, prileže na nju da se odmori. I, zaspa… A usnio je čudan san: da je pod tom pločom zakopan ćup pun dukata.

Čim se razbudio Vasilj Radan podiže već rasklimanu ploču. Pod njom nađe sve kako je i sanjao. Uze dukate i odnese ih kući!

Poslije u narodu bilećkom, pa i uopšte hercegovačkom ostade vjerovanje da blago iz zemlje ne može niko uzeti, osim onoga kome ono na san dođe – i pod uslovom da o njegovom otkopavanju nikom ne priča. Zucne li prije toga bilo šta, blago će se pretvoriti u ugljevlje!!!

Pećinu na Jelića gradini otkrili su lovci polovinom prošlog vijeka.

Sve nam je to ovako, skoro od riječi do riječi, ispripovijedao pokojni Obren Vuković u bilećkom selu Hodžići, jednog hladnog i poznog jesenjeg dana, dok su prve snježne pahuljice šuštale u suvom lišću seoskih hrastova i bjelina počinjala da prekriva krajolik.

ZANESENI FABULOM NE UPITASMO ni ko je Vasilj Radan, ni šta s onim  Vasiljevim zlatnicima bi… Zbunio nas je Obren i kad je otišao u izbu i donio bukagije nađene u Alatovom klancu, koje je naslijedio i koje je ljubomorno čuvao..

Tajna o Jelića blagu je ostala… nedopričana do kraja.

A pričalaca takvih, evo, u Hercegovini više i nema.

No, kad i oni “prođu” priče ipak ostanu da bar još neko vrijeme lebde svojim nekim  samostalnim i zasebnim životim, radujući naše uši i duše…