Ni u Nevesinju, ni u Berkovićima ni o čem se nisu isprele tolike legende i predanja kao o Straževici, humci na uzvišenju između ova dva kraja – za koju se navodi da je u njoj zakopana crkva, a u crkvi – e, to ćete tek čuti…. Kako je bolivijski čuvar lama slučajnim otkrićem “stvorio” grad od 200.000 ljudi? I pronađe li se u Bileći blago Jelić bana? Priče su to u kojima se prepliću stvarnost i fikcija, ali uhu ugodne…
Korona i izolacija učinile su, između ostalog, ovaj naš svijet ponovo velikim i tajanstvenim, pa ćemo i naše legende početi polako i izdaleka.
Iz dubine vremena, sa dalekih prostora.
Sa vrlo strme padine planine Cero Riko, iz Bolivije, gdje je davne 1544. pastir Diego Hualjpo čuvao lame i uspinjući se za njima ka planinskom vrhu, hvatao se za sve rjeđe grmove prorijeđenog rastinja da bi se održao na nogama. Ali u jednom trenu, slabo procijenivši izdržljivost grma, iščupao ga je iz korijena i s njim se zakotrljao niza stranu. Kad se konačno zaustavio, imao je šta da vidi: među korijenjem su bile upletene tanke srebrne niti, a za njim je svjetlucavim srebrom bio posut trag kojim su se grm i pastir otkotrljali.
Samo godinu kasnije, tu u Potosiju, u Boliviji, na 4067 metara nadmorske visine, u takozvanom Tibetu Južne Amerike, niknuće rudnik srebra, oko koga će se na vrhuncu eksploatacije razviti grad sa 200.000 stanovnika iz koga će Španci izvući toliko srebra da bi se mogao napraviti most od ove planine do Španije, pa i da još malo blaga preostane da se mostom prenese… U Španiji i dan danji možeš čuti uzrečicu “Vale un Potosi ” – Vrijedan kao Potosi!

No, sam nesrećni Potosi doživjeće klasičnu tragediju, tragediju što će je tek mnogo kasnije pametniji sociolozi nazvati – “prokletstvom resursa”, jer će baš to srebro okupiti najrazličitije fele eksploatatora, špekulanata i manipulatora i vaskolikog drugog pohlepnog ološa; u neko doba eksploatatori će uz Indijance u njemu zapošljavati i crnačke robove… da bi kasnije, najcrnje legende govorile kako su kopači u srebrnom rudniku ostajali pod zemljom neprekidno i po četiri mjeseca, a kad bi potom izlazili vani – morali bi dobro štititi oči da ne oslijepe!?
Malog Hualjpa, njegove lame i grm sa svjetlucavim nitima na korijenju, mještani po dobru nikad nisu spominjali, jer im dobra nije ni donio. Kad je u to mjesto, 1825, stupio Simon Bolivar Oslobodilac, rudnik je bio najvećim dijelom već iscrpljen. No i danas u tom sada vrlo malom naselju možete sresti pokojeg rudara koji će vam reći: “Potosi je stvarno malo mjesto, a veliki pakao!” (“Potosi es un pueblo, ma un inferno grande!”). Zbog raskošne kolonijalne arhitekture i bogate istorije, Unesko će 1987, Potosi zaštititi kao mjesto svjetske baštine. Oni koji bi zapisali mnogo tužniju istoriju mjesta i njegovog života s blagom, jednostavno, kao ni njihovi preci – nisu znali da pišu!
U HERCEGOVAČKOM KRASU, gdje se, takođe, kao u onom Markesovom južnoameričkom Makondu, čvrsto miješaju i isprepliću fikcija i stvarnost, vijekovima žive legende i predanja o zakopanom blagu, a posebno bljesnu u vremenima kriza, nemaština, oskudica, razložnog ili bezrazložnog straha… Baš kao što su ova vremena u kojima upravo živimo.
Jedna od tih legendi odvodi nas na Straževicu, na samu granicu izmeđ nevesinjske i berkovićke opšine, na najvjetrovitiju hercegovaču uzvisinu – gdje i po žarkom vremenu vjetrovi “zbore i zboruju”.
Legenda veli da su Turci, još u onim davnim vremenima, naredili da se pravoslavna crkva na planinskoj uzvisini kod Gornje Trusine, između Nevesinja i Berkovića, zatrpa drvljem, kamenjem, siparom i zemljom. Kad se malo zdanje našlo pod zemljom, pronijela se priča da su u crkvi, jedan uz drugog, ostavljeni badanj pun bikovog mesa, badanj pun prosa i badanj pun zlata – a biće proklet svako ko crkvu počne da otkopava sve dok ne stigne čas da badanj prosa i badanj bikovog mesa budu vredniji od badnja zlata!!!
Ljudi su, reći će mi nekoć sagovornik Sava Šetka (na neki način junak ovog dijela priče), i pored upozorenja i prijetnji, nastojali da se dokopaju zlatnika. No, svaki pokušaj završio bi tragično…

-Onda je – nastavlja Sava – sad je to već istorijski podatak, proto Vlado Kundačina 1936. sa mnoštvom kopača iz Nevesinja i Dabra, probao da odgonetne šta se krije ispod ove gomile mekane zemlje na Straževici. Čim su počeli da kopaju, vedar dan se naglo preobrazio u oluju… Vjetar je bio toliko jak da su se kopači, na 1024 metra nadmorske visine, morali držati jedni za druge, da ih ne sune dolje u Dabarsko polje; a onda su ih iz mračnog, i naglo nadošlog oblaka, zasule krupne i hladne kišne kapi… Pokušaj je propao, a proti Kundačini ubrzo je umrla supruga!
Za protinicu se govorkalo da je slabašna zdravlja i prije toga, pa ne mora se baš sve dovoditi u vezu sa pokušajem otkopavanja crkve.
Možda bi, nastavlja Sava, taj slučaj vrijeme izblijedilo, da se nije desilo nešto još čudnije.
Šta?
-Dok je čuvala ovce, gore oko samog vrha Straževice, po lijepom i bistrom vremenu, jedna pastirica iz roda Babića iz Gornje Trusine, spazi neobičnu kretnju. Iz male rupe na vrhu, gdje su oni raniji Kundačini kopači kopali, promoli se miš…i odozdo, iz dubine, izgura – zlatnik! Potom se hitro vrati pa izgura drugi, koji bljesnu na suncu, a onda uze onaj prvi i odnese ga nazad u dubinu. “To je to! Crkva sa badnjem zlata je stvarno dolje”, pomisli pastirica. I zgrabi onaj drugi zlatnik prije nego što se miš vrati… Cijelo popodne ga je siromašna djevojka stiskala u vlažnoj ruci, radovala se nenadanoj sreći… Uveče ga donijela roditeljima i ispričala šta se dogodilo. Iznenađeni neobičnim darom, roditelji su te noći kasnije usnuli. Majka se, pred zoru, razbudila prva, još jednom je uzela zlatnik sa stola, okrenula ga spram čkiljave lampe, pomazila rukom… Ušla je potom u drugu sobu da probudi kćerku, bilo je vrijeme da stado opet krene na pašu, na Straževicu. I kad joj je dotakla lice – zanijemila je od užasa. Bilo je posve hladno – mlada pastirica je već satima bila mrtva!!!
I samom Savi Šetki iz berkovićkog sela Hatelja, za koga rekosmo da je na neki način junak ovog dijela naše priče, na Straževici je prije Drugog svjetskog rata stradao brat Ratko.
Dok su se hateljska djeca igrala u hrastovom gaju, zanesena cikom i grajom, mališan Ratko Šetka je nestao. Pola dana su ga tražili. Zalud.
Onda, pred veče, kad su se stariji napokon uzverali liticama sa hateljske strane do one velike humke, za koju se pričalo da u sebi sakriva zakopanu crkvu, imali su šta vidjeti: dijete su našli na samom vrhu Straževice, na nesreću mrtvo!
-Eno, ondje gore – pokazivaće mi Savan tom prilikom na straževački vrh, pa poslije duge pauze produžiti:
-Nikad, ni do dan-danas, nisam saznao šta se stvarno događalo onog davnog dana sa mojim bratom Ratkom, kako se kao malo dijete, pošto smo ga izgubili iz vida u gaju, uspio uopšte uspeti ovdje – kako je, od čega je umro. I danas mi se čini da se dijete tu samo nije moglo uzverati, a nemam ni odgovora kako je drukčije moglo stići do vrha, ako nije kakva druga, meni nepoznata, sila… Decenije za decenijama prolaze. Straževica mi i dalje krije tajnu…
…A što se tiče otkopavanja one crkve, zapitaće se istom prilikom Sava, poslije dužeg ćutanja, nije li ono s ludim kravama u svijetu neki znak? Znak da bi badanj bikovog mesa mogao vrijediti kao badanj zlata!?
-Ne znam, ne znam… A i nije moje da o tome govorim – zaključiće, popravljajući kačket i nevoljko odmahujući rukom. Nad Berkovićima, nad Straževicom gore, vjetrovi i dalje zbore, i možda nam i dalje štošta poručuju, što u vrijeme kriza i nelagoda ne umijemo čuti, protumačiti, “pročitati”…
NAROD BERKOVIĆA I NEVESINJA smatra da je Straževica sveto mjesto, mjesto koje zrači posebnu energiju i rado posećuje ovaj vrh, naročito ljeti.

Ispod njenog vrha u stijenama je mali izvor u kome vode ima čak i u vrelom avgustu, a za koju se tvrdi da je ljekovita. Malo dalje od izvora je i Šuplji kamen. Svako, kažu, ko želi da mu se neka želja ispuni treba da na nju misli i tri puta prođe ispod Šupljeg kamena – pa će biti onako kako je poželio!
Ljudi veruju i u jedno i u drugo: piju vodu i prolaze ispod kamena, kao što vam pokazuju naše slike…
POKOJNI OBREN VUKOVIĆ iz bilećkog sela Hodžića rado mi je, sa žarom u očima, pripovijedao porodično predanje o neotkrivenom blagu bana Jelića. A tajnu je, navodno, Vukovićima otkrio neki mudri starac koji je živio negdje između Vlasenice i Zvornika, i na koga su slučajno nabasali sinovi Tome Vukovića. Elem, cijela priča, u kojoj se prepliću fikcija i stvarnost, teče ovako:
Sinovi Tome Vukovića, sa rođacima, išli su često po Bosni da trguju, odakle bi donosili kukuruz i žito. Dok bi jedni išli u trgovinu, drugi bi ostajali kod kuće da čuvaju stoku.
Hodajući po Bosni, neđe između Zvornika i Vlasenice, naiđu na jednog starca, umješnog pripovjedača i mudraca.
Čuvši odakle su putnici, starac uze nekakvu knjigu i poče po njoj prebirati. Vukoviće je propitivao za izvjesna mjesta po Hercegovini, a onda najednom spomenu – Jelića gradinu. Tomin sin mu reče da baš tu blizu živi!
Potom ga onaj mudrac odmjeri od glave do pete, pa reče: na Jelića gradini živio Jelić ban koji se hrabro tukao protiv Turaka. No, kada su ga oni primorali da odstupi, ostavio je za sobom jednu pećinu punu volujskog mesa.
-Ma kakvi, uzvrati Tomin sin, tamo nema nikakve pećine,to je izmišljotina!
-Ne znači to da je nema, nego da je vi možda još niste otkrili – mirno će starac.

Zatim upita tog Vukovića zna li da se između Jelića gradine i Jelića dola, prema onom ublu u Relji vodi, nalazi groblje. Zbunjeni putnik sleže ramenima.
-Hm – na to će starac i dalje motreći u knjigu. – Na istočnoj strani groblja je mjesto gdje je Jelić ban zakopao dva kazana puna novca. Kazan žutih (zlatnih) i kazan bijelih (srebrnih) novčića!!!
Pomenuo je i grob turskog paše na onom mjestu gdje je Vlatko Vuković dočekao i ubio turskog moćnika, pa dodao:
-Dvjesto koraka odate je bila kula Hodžića, pred kulom bi i sada trebalo da stoji binješ – kamen, sa koga su Turci uzjahivali konje. Kula je bila utvrđena, s moćno poćemerenim krovom. U jednom njenom ćošku sakriven je nakit, a u drugom, nasuprot njemu – ćup sa zlatnicima! Još ću ti i ovo kazati: u jednoj brazdi dola Kuline nalazi se čatrnja, u tu čatrnju su Turci za vrijeme jedne iznenadne bježanije nabacali mnogo bakarno posuđe, a onda je zatrpali konjskim đubretom. Južno od nje je bunar s vodom, što ga zovu Banbaruša, pošto ga je nekada davno iskopa i utvrdi ban Baruša. Istočno od Banbaruše je mezarje i u njemu čatrnja, zapadno od te čatrnje je još jedan bunar s vodom.
Kad to ču i popamti, Tomin sin je, vrativši se kući sve ispriča ukućanima.
Vukovići prvo otkriše čatrnju i mezarje. Očistiše čatrnju, ali ona bi šuplja, u njoj ni vodu, ni bilo šta drugo ne nađoše. Isto bi i s onom drugom, koju malo kasnije otkriše.
Potom se Vukovići dadoše u potragu za Jelića blagom.
I, gle, iznenađenja: na jednom mjestu otkriše veliku kamenu ploču.
MEĐUTIM, KAD POČEŠE OTKOPAVATI začu se odnekud glas: “Turi more, to je moje, a neće ti trebati ni tvoje!!!”
-Ko to viče – preneraziše se Vukovići, živo se osvrćući na sve strane.
Ne vidješe nikog u blizini, sem bjeloglavog orla, što je stajao na visokoj kamenoj gredi i nijemo ih motrio, sa sigurnog odstojanja.
-Ma, to se neko sakriveno čobanče s nama zavitlava! – reče jedan od hrabrijih Tominih sinova, pa osmotrivši onu zemlju koju su otkopali oko ploče, uze ćuskiju, zabode je pod ploču, i šapnu:
-Nastavimo posao.
U to najednom dunu čudan neki vjetar, a njegov vijarac raznesen onu zemlju što su bili iskopali.
Prvo zadrhtaše strašljiviji Vukovići, uplašiše i one hrabrije, pa svi odustaše od daljeg posla.
Potom se desiše slučajevi od kojih uzdrhta cijelo selo Hodžići.
U onoj Relji vodi udavi se čobanica – ljepotica, ime joj je bilo Vida. U Alatovom klancu pronađoše bukagije o kojima su, mnogo prije toga, kružile strašne priče… Bjehu to znaci i biljezi koji Vukoviće spriječiše da pronađu Jelića blago i nakit u Kulini, pa od svega na kraju odustaše.
Ali nedugo zatim na onu ploču nabasa Vasilj Radan. Učini mu se zgodna, pa onako umoran od hodanja, prileže na nju da se odmori. I, zaspa… A usnio je čudan san: da je pod tom pločom zakopan ćup pun dukata.
Čim se razbudio Vasilj Radan podiže već rasklimanu ploču. Pod njom nađe sve kako je i sanjao. Uze dukate i odnese ih kući!
Poslije u narodu bilećkom, pa i uopšte hercegovačkom ostade vjerovanje da blago iz zemlje ne može niko uzeti, osim onoga kome ono na san dođe – i pod uslovom da o njegovom otkopavanju nikom ne priča. Zucne li prije toga bilo šta, blago će se pretvoriti u ugljevlje!!!
Pećinu na Jelića gradini otkrili su lovci polovinom prošlog vijeka.
Sve nam je to ovako, skoro od riječi do riječi, ispripovijedao pokojni Obren Vuković u bilećkom selu Hodžići, jednog hladnog i poznog jesenjeg dana, dok su prve snježne pahuljice šuštale u suvom lišću seoskih hrastova i bjelina počinjala da prekriva krajolik.
ZANESENI FABULOM NE UPITASMO ni ko je Vasilj Radan, ni šta s onim Vasiljevim zlatnicima bi… Zbunio nas je Obren i kad je otišao u izbu i donio bukagije nađene u Alatovom klancu, koje je naslijedio i koje je ljubomorno čuvao..
Tajna o Jelića blagu je ostala… nedopričana do kraja.
A pričalaca takvih, evo, u Hercegovini više i nema.
No, kad i oni “prođu” priče ipak ostanu da bar još neko vrijeme lebde svojim nekim samostalnim i zasebnim životim, radujući naše uši i duše…