U svijetu političke propagande nije rijedak slučaj da se političari razmeću snagom oružja svoje zemlje. Poznato je koliko je Winston Churchill bio opsjednut snagom britanske mornarice i njenim udarnim pesnicama – bojnim brodovima i bojnim krstašima, i koliko je pomorska nadmoć oblikovala njegovu ratnu strategiju. Poznato je i koliko je britanski premijer bio neutješan kada su na njegov sto pristizale depeše o potapanju brodova Royal Oak, Hood, Repulse, Prince of Wales…
Groteskna karikatura
I kada je postao kancelar Trećeg rajha, Hitler je u duši ostao mali, ogorčeni i infantilni kaplar koji se luckasto oduševljavao novim oružjima i razmetao se mlaznim i raketinim avionima, te raketama V-1 i V-2. Čak i u posljednjim časovima svoje manijakalne avanture obećavao je Nijemcima čudesno oružje koje će donijeti prevagu na bojištu i prinuditi neprijatelja na sklapanje po Njemačku povoljnog mira.
Hladni rat protekao je u razmetljivom nadmetanju blokovskih lidera koji su isticali snagu svojih interkontinentalnih balističkih raketa sa bojevim glavama zastrašujuće razorne moći, svojih strateških bombardera i nuklearnih podmornica.
U tome su ih oponašali lideri drugih zemalja, pa čelni ljudi Kine, Indije, Pakistana, Francuske, Sjeverne Koreje, čak i blaženopočivše Jugoslavije, nisu propuštali nijednu priliku da se pohvale najnovijim uspjehom svoje namjenske industrije i da priprijete komšijama novim tenkom, lovačkim ili jurišnim aparatom, podmornicom, raketnim sistemom…
Nikada u povijesti, međutim, nije jedan političar napravio veću budalu i groteskniju karikaturu od sebe, kao što je to učinio Bakir Izetbegović, kada je nakon posjete bugojanskom Binasu, gdje je prisustvovao demonstraciji dejstva municije za automatski bacač granata 40 mm, medijima dao izjavu o „strahovitom oružju“ kojim raspolaže Bosna i Hercegovina.
„Prisustvovali smo prezentaciji nove granate proizvedene u Binasu u Bugojnu dometa preko dvije hiljade metara koja puca vrlo frekventno i rafalno. Dakle, strahovito oružje u rukama Bosne i Hercegovine“, glasila je Izetbegovićeva egzaltirana izjava, koja je odjeknula u regionu, ne izazivajući zabrinutost, kao što je obično slučaj kada neki političar govori o oružju, već više podsmijeh i sažaljenje. Možda i najveću simboličku šamarčinu za ovaj otužni pokušaj ohrabrivanja svog sluđenog biračkog tijela, Izetbegović je dobio od predsjednika susjedne Srbije koji je izjavio „ako je to oružje strahovito, kako kažu, za razliku od njih to ne vidim kao pretnju, već sam sretan zbog njih. Mi smo spremni da pogledamo i kupimo to oružje ako je tako strahovito.“
Tehnologija stara 50 godina
Diletanta kakav je Izetbegović nije teško impresionirati eksplozijama. On, međutim, očito ne zna ni kakvo je borbeno sredstvo pred njim demonstrirano u Bugojnu, niti išta zna o savremenom bojištu i njegovim zahtjevima. Riječ je o municiji 40×53 mm za automatske bacače granata poput američkog Mk 19 ili njemačkog H&K GMG, koja je na bojištima prisutna već više od pola stoljeća i koja je korištena još u Vijetnamskom ratu. Ne treba potcjenjivati uspjeh bugojanskog Binasa, niti ovu municiju proglašavati zastarjelom, ali treba imati u vidu da se tu radi o osvajanju tehnologije stare preko pedeset godina, koju nikakvo usavršavanje ne može pretvoriti u borbeno sredstvo rješavajuće i presudne snage.
Automatski bacači granata namijenjeni su za pružanje neposredne vatrene podrške najnižim taktičkim sastavima – odjeljenjima i vodovima, odnosno za uništavanje i neutralisanje ciljeva protiv kojih streljačko oružje nije dovoljno efikasno, a upotreba snažnijih vatrenih sistema, poput minobacača ili tenkovskih topova, nije rentabilna.
Oni su nesumnjivo korisno borbeno sredstvo, ali ipak se ne mogu porediti sa bojnim brodovima i njihovim topovima od 380 mm, sa balističkim raketama, niti sa strateškim bombarderima. A povijest pokazuje da čak ni takva, odista zastrašujuća sredstva, nisu nikakva garancija uspjeha na bojištu, pa čak nisu uvijek dovoljna ni za funkciju odvraćanja potencijalnog protivnika.
Osim što se u borbenu tehniku razumijeva kao Mara u kriv nježnik, Izetbegović kuburi i sa jezikom, pa izgovara budalaštinu o granatama koje „pucaju frekventno i rafalno“. Ne pucaju granate, već bacači granata mogu pucati frekventno i rafalno i to nije običan jezički lapsus. Takva šlampava upotreba jezika pouzdan je dokaz da je Izetbegović ne razmišlja o onome što će izjaviti, što znači i da ne poštuje one kojima se obraća, već smatra da je toj sirotinji dovoljno pred očima zamahati sa par bombastičnih fraza i podsjetiti je na strahote rata, pa da se sirotinja zbije u stado i da mukanjem iskaže unisonu podršku i zahvalnost onom ko će je naoružati „strahovitim oružjem“.
Narod na ugovor o djelu
Svijet u kom živimo ubrzano se mijenja i prestrojava, naziru se obrisi novih saveza i blokova, eruptiraju nova i rasplamsavaju se stara žarišta… i nijedan ishod, uključujući i one najzlokobnije, nije nemoguć. U takvom svijetu svaka zemlja i svaka nacija imaju pravo i potrebu za povećanjem odbrambenih kapaciteta, pa to pravo uživaju i Bosna i Hercegovina i njeni stanovnici. No koristiti to pravo za podgrijavanje ludila i za pothranjivanje neutemeljenog osjećanja nadmoćnosti, kao što čini Izetbegović, opasan je i zloćudan posao.
Devedesete su prošle i rat za raspad Jugoslavije završena je predstava. Danas su pred svijetom, pa tako i pred ovdašnjim društvima, sasvim nova iskušenja i sasvim nove opasnosti, pa za njih treba tražiti i nova rješenja, koja zasigurno ne stanuju u maksimalizmu, u isključivosti i u mitomanskoj grandomaniji.
Izetbegović, međutim, bira da ostane zakočen u prošlosti i da tamo, koliko je moguće, zadrži i bošnjački narod, gurajući ga, uz pomoć svog ideološko-propagandnog aparata, sve dublje u mitove i u neznanje, čineći ga tako autsajderom u sadašnjosti, a može se to i još grublje reći – čineći ga narodom na ugovor o djelu.
Narodom od kojeg se očekuje da zadovoljno odahne što se za njegov miran san brine Bakir Izetbegović i što u magacinima leže granatice koje pucaju frekventno i rafalno, na daljinu od preko dva kilometra.
A Izetbegović, ako već želi da osnaži odbrambene kapacitete Bosne i Hercegovine i da doprinese mirnom snu njenih stanovnika, nek što prije prepusti bavljenje politikom nekome ko će biti spreman da sa susjedima pokrene otvoren i neuslovljen dijalog o traumatičnoj prošlosti i neuralgičnoj sadašnjosti, te o neizvjesnoj budućnosti, i nekome ko neće insistirati na opskurnim ratnim kadrovima poput Osmana Mehmedagića ili Fikreta Prevljaka, kao simbolima i paradigmama nekakve borbe za Bosnu i Hercegovinu. Koja nije drugo i koja ni u ratu nije bila drugo, barem iz perspektive oca i sina Izetbegovića, nego borba za – Ujedinjene Sarajevske Begovate.