Majk, odnosno Mihajlo Budinčić iz Los Anđelesa je tipični predstavnik treće generacije iseljenika iz Hercegovine u Americi. Uspješan ljekar, vlasnik poznate klinike u Los Anđelesu, u mladosti vrhunski sportista, koga je povreda ramena spriječila da učestvuje na Olimpijadi u Montrealu 1976. Imao je normu i u bacanju kugle i u bacanju kladiva.
“To je naša tradicija u Los Anđelesu” kazuje Majk
“Stalno smo na srpskim okupljanjima bacali kamena s ramena.”
Majk govori dosta dobro srpski jezik, onaj arhaični što su ga govorili njegovi babe i djedovi koji su krajem 19 i početkom 20 vijeka sreću potražili u Americi.
Na pitanje kako je sačuvao jezik, Majk odgovara:
“Naša zajednica je dosta čvrsta, već četiri generacije smo kumovski i rodbinski isprepleteni. A i moja baba Saveta koja je umrla u dobokoj starosti nikada nije progovorila niti jednu riječ na engleskom, iako je u Americi živila gotovo 80 godina.”
“Na vrh brda, vrba mrda” uzviknu Majk
To me baba tjerala da govorim i stalno ponavljam dok sam bio klinac, jer nisam znao reći slovo R.
Majk je sa suprugom Klaudijom pretprošlog ljeta posjetio posle više od 40 godina zavičaj svojih predaka. Odsjeo je u Tivtu i obišao Boljeviće i Vir Pazar u Crnoj Gori odakle su mu majčini roditelji, a zatim i Kruševice kraj Herceg-Novog odakle mu je baba po ocu…ona koja nikada nije progovorila riječ engleskog jezika iako je decenijama živila u Los Anđelesu.
Na poslijetku krenuo je i za Bančiće, selo iz koga se njegov djed i imenjak Mihajlo otisnuo ka dalekoj Americi još 1893. godine
Ja sam mu bio vodič. Dođemo i rod. Njegov djed Mihajlo i moj pradjed sa majčine strane Vlado rođena su braća. Tako Majk meni ispada neki izvanji ujak.
Obišli smo prvo crkvu Rođenja presvete Bogorodice u Ljubinju, gdje mu je djed kršten
“Sad mi jasno zašto je naša stara crkva Svetog Save u Los Anđelesu izgledala onako prije renoviranja. Ličila je na ovu crkvu” rekao je Majk.
Začudio se kako na lokalnom groblju vidi mnogo poznatih prezimena.
“Čolići su mi kumovi, Ćorovići rođaci! Vidi! Pecelj! Moj sestrić je oženio ćerku moga prijatelja Bobija Pecelja!”
“Da, uglavnom su stari srpski pioniri bili iz Ljubinja i Trebinja. reče Majk
“i iz Šume! Tetak Todor je bio iz Šume.”
“Od Trebinja pa do Huma, trebinjska se zove Šuma” zapjeva Majk
Majk inače zna sve srpske pjesme. Nekad je svirao u srpskom tamburaškom orkestru. Najviše voli Tozovca i Cuneta Gojkovića. Voli i gusle
“Najbolji je Đoko Koprivica” dodade
Iako su mu kumovi Čolići za njihovog bratstvenika Zdravka nije nikada čuo.
“Mi slušamo američku pop muziku” kroz smijeh reče
U restoranu na Varduši smo ručali prvoklasnu jagnjetinu koju je Majk halapljivo jeo.
“Nema ovakve jagnjetine tamo.”
Smijao se cijenama u restoranu i šaljivo dodao
“Vi niste normalni, pet puta goru hranu u Americi bi vam naplatili deset puta skuplje.
Potom smo otišli do Bančićkog zaseoka Okolišta gdje smo obišli ruševine rodne kuće njegovog djeda.
Majk je lošim Bančićkim drumovima nemilosrdno gonio rentakarovog terenca.
Na moju primjedbu samo je nonšalantno uzviknuo
“Rentakar” i grohotom se nasmijao
“Moj zet Ričard, bolje bi čuvao rentakarovo auto nego svoje…Pravi je Njemac” potvrdio je Majk da i u Americi živi stereotip o Njemcima kao disciplinovanoj naciji.
Posle Okolišta otišli smo na Mišljen gdje je kraj oltara crkve u kojoj je Sveti Vasilije Ostroški služio svoju prvu Božiju službu, sahranjen Majkov pradjed Nikola. Majk je bio iskreno dirnut gledajući stari spomenik koji je njegov djed sa braćom podigao još prije Drugog svjetskom rata svome ocu. A kada sam zazvonio u njegovu čast zvonom koji je djed Majk kupio za mišljensku crkvu 1923, godine, pustio je i suzu.
“Vidi se da smo rođaci, imaš veliku glavu i lud si isto kao ja
Na Mišljenu u jednoj kamenom ograđenoj bašti, Majku je nešto privuklo pažnju
“Zeleni kupus” povikao je ugledavši nekoliko struka raštana.
“O moj Bože”
-Davno smo izgubili sjeme, nekoliko godina pošto je baba umrla. Iako smo bili prilično imućni baba je stalno gajila baštu i držala piliće. Kad smo joj govirili da nema potrebe da imamo para na kontu samo bi odmahnula rukom i rekla
“Imali smo kont i 1929. pa ga preko noći nestade. Ja sam baštom i pilićima familiju othranila”
“Baba nam je proizvodila organsku hranu kada niko nije znao ni šta je to”
Pošto smo se srdačno rastali Majk je krenuo nazad u Tivat.
Punakan pričom o babi, sjećanjima na djetinstvo zaustavio se na štandu čuvene babe Olge u Veličanima. Razgledajući štand odjednom mu je sinulo da je upita da li ima sjemena od raštana.
Baba Olga mu je sjeme našla i poklonila. Majk nije htio da čuje, bogato je častio babu Olgu-
Prošvercovao je sjeme u Ameriku. proizveo rasad, zasadio a danas ga već konzumira dobar dio stare srpske zajednice u Los Anđelesu. O svemu tome Majk je uredno obavještavao svoje pratioce na Fejsbuku.
Dok smo neobavezno razgovarali prije njegovog odlaska iz Ljubinja upitao sam ga, pomalo politički nekorektno, da li je on Srbin ili Amerikanac.
Majk me pogledao i odgovorio:
“Ja sam 100% Amerikanac”
Onda smo jedan momenat ćutali a potom je Majk ponovo progovorio
“Ali ja sam i 110 % Srbin”
Pojasnio mi je šta je pod tim mislio.
“Mi smo ponosni na svoje srpsko porijeklo. A kako i ne bi bili. Naši djedovi su u Los Anđeles došli bez išta, ali su taj grad na poslijetku upravo Srbi i njihove građevinske firme izgradili. Tu su postali cjenjeni, pošteni i bogati Anđelsi. Uvijek je dobro bilo biti Srbin u Los Anđelesu.
Izvor: Nasa Hercegovina