eTrebinje
Mišljenja

RADE LIKIĆ: Zašto sam Dari iz Jasenovca dao desetku

Izvor: Piše: Rade Likić za Preokret

Fotografija: Ilustracija


Vladimir-Vlado je moj drug. Borac prve kategorije koji se sa studija u rodni kraj vratio početkom rata i na fakultet više nikada nije otišao. Ratni je vojni invalid koji je dugo odbijao da prihvati ona prava što mu po zakonu pripadaju. Kaže on se zato nije borio.

Sinoć smo sjedili u kafani, cjevčili pivo i dotakli se ovih dana aktuelne “Dare iz Jasenovca”. Vlado ima sestru Vladimirku-Vanju. Ona živi u Americi i sinoć je dugo vozila do bioskopa koji prikazuje film Gage Antonijevića.

Rekao sam mu da obavezno upita Vanju kakvi su joj utisci.

Onda shvatih…i Vladimir i Vladimirka nose ime po djedu Vladimiru koji je sa suprugom i sinom skončao život u Jasenovcu. Njihov otac Šćepan slučajno je preživio. Imao je samo dvije godine, valjda ga je neki srodnik bježeći u brdo pred ustašama poveo sa sobom.

Vlado o tome malo priča, poznavao sam mu i oca Šćepana koji je bio direktna žrtva ustaškog terora. Ni on o tome nije pričao. Razgovarali bi o knjigama i novinskim člancima, nikada ne pominjući njegova iskustva o ratu, odrastanju bez roditelja. Šćepanova priča je nenapisana

Ono što se dešavalo u Jasenovcu nije lako ispričati. Godine su prošle, tama zaborava, ravnodušnost, prekriva polako ono što se zbilo nekada davno, prije skoro 80 godina.

Ja sam bio u Jasenovcu, nekada na ekskurziji u osnovnoj školi. Sjećam se da je bilo kakav pokušaj disciplinovanja sarajevskih tinejdžera od strane nastavnog osoblja, prilikom posjete Jajcu i Mrkonjić Gradu i predavanja o AVNOJ-u i ZAVNOBiH-u, neslavno propao. Ko će to slušati, ta dosadna razglabanja o nekakvim političkim palamuđenjima. Bilo nas je da smo dobili i po koju ćušku zbog neshvatanja istorijske težine mjesta gdje smo se nalazili U Jasenovcu za tim nije bilo potrebe, tamo smo od užasa zanijemili svi, pa i oni za koje se mislilo da su surovi mali nasilnici lišeni emocija. Bilo je i suza, šoka, nevjerice…

Danas bi se građanisti i liberali bunili, lažno zabrinuti za dječije duše, kada bi tako sitnu djecu vodio na takva mjesta.

“Pustite to, to je prošlost. Ne trujte nam pokoljenja mržnjom. Okrenimo se budućnosti i demokratskim vrijednostima” bile bi njihove riječi.

I te riječi prolaze, postaju mejnstrim. Ne zbog zaborava, prevazilaženja traume, nego da bi zločina učinjenene nama zaboravili u korist zločina koje su neki počinili u naše ime. Jer to je moderno, to je demokratski, učinimo to da nas svijet prihvati i da nas zavole oni koji nas nikada neće voljeti. Da opet idemo na more u Rovinj i da opet sve bude kao nekada. Odreknimo se svoga u korist nečega nepoznatog i tuđeg.

Za taj Jasenovac, već se mogu čuti takva zapažanja, sami smo krivi. Vidi, ubili smo im Radića, a i Kralj Aleksandar proganjao je švercere duvana iz zapadne Hercegovine.

Jeste, samo se uvijek zaboravi da je proganjao i one iz istočne Hercegovine.

Bilo kakav povod tome užasu ne može se naći. Takve razmjere zla u narodnom pamćenju nisu postojale. Zato je i bilo toliko žrtava.

I sam naš odnos prema žrtvama je haotičan. Na sceni je svađa širokih razmjera i licitiranje o broju žrtava logora Jasenovac. Jedni kažu da je tamo stradalo više nego jeste, drugi opet kažu da je stradalo manje nego što jeste.

Ovo je naravno karikiranje tog sukoba, ali i pokazatelj gdje će ta sukobljavanja odvesti. Odvešće nas u jednu potpunu negaciju dešavanja.

“Pogledajte ih, ne mogu da se dogovore oko broja žrtava, ma ko zna šta je tamo bilo. Je li se to ikako desilo?”

A mnogima ne odgovara da se desilo i samo će se smijati i uživati u našim međusobnim gloženjima i biti zadovoljni jer se zlo koje su oni učinili zaboravlja i relativizuje a mnogo manje zlo učinjeno njima dobija kosmičke razmjere.

E zbog toga sam pogazio principe i glasao za Daru iz Jasenovca ne pogledavši je. Eto, ja koji sam se sprdao sa izjavom jednog komunističkog funkcionera koji je roman Nož, Vuka Draškovića proglasio lošim iako ga nije čitao, dadoh desetku “Dari” iako je nisam gledao.

“Dara iz Jasenovca” prvi put ne velikom platnu priča priču o mnogim Darama, čijia su prava imena zaboravljena. Nije to hladni pasus iz udžbenika osnovne ili srednje škole već priča o životu. Zato toliko i smeta, jer Dara daje ljudskost žrtvi, ona nije samo broj kojim se licitira.

Iz ljubinjske čaršije je u ustaške logore smrti deportovano 140 stanovnika. Na prste se mogu izbrojati oni koji su to zlo preživjeli. Mnoge porodice su zatrte. Mi danas hodamo ulicama kojima su oni hodali, njihove kuće još stoje, u njima žive neki drugi ljudi. U njihovim trgovinama, kafanama, zanatskim radionicama i danas pijemo kafu, pazarimo robu a o njima tako malo znamo.

Kakav god mi utisak ustavi film “Dara iz Jasenovca” kad i ako ga pogledam, znam da se neću pokajati zbog one desetke na neviđeno, jer ona je dijelić skrajnute priče o našim komšijama i srodnicima koji su bili smo zaboravljene brojke bez duha i lika.

Zato je “Dara” bitna, jer njen glas se čuo i oživio žrtve. A to što nije uvrštena u užu konkurenciju za davno devalviranu filmsku nagradu, nimalo se neće dotaći njenog kredibiliteta i poruke koju je poslala.

 

 


Povezane vijesti

Rade Likić: Sjećanje na ljubinjsku kariolu

eTrebinje

Jelena Buhač Radojičić: Ja sam “Dara iz Jasenovca”

eTrebinje

Biljana Čekić “Dara iz Jasenovca” – danas u Trebinju (Foto)

eTrebinje

“Dara iz Jasenovca” ipak u trci za Oskara

eTrebinje

Otac djevojčice koja glumi Daru u filmu o Jasenovcu: Moja porodica nije socijalni slučaj, Dodik nam je pomogao

eTrebinje

“Dara iz Jasenovca” MEĐU 20 NAJGLEDANIJIH FILMOVA u bioskopima u SAD tokom vikenda

eTrebinje

Šta Vi mislite o ovome?

VAŽNA NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala etrebinje.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više