eTrebinje
Republika Srpska Vijesti

Kako je nastala i razvijala se Socijalistička partija: Od jedine alternative SDS-u do Dodikovog “priljepka”

Izvor: Moja Hercegovina

Fotografija: Moja Hercegovina


Socijalistička partija u RS obilježila je juče, 3. juna, 28 godina rada i postojanja, kao najstarija parlamentarna stranka u Srpskoj poslije SDS-a.

Grupa ljevičara i baštinika socijalističke ideje uz blagoslov lidera Socijalističke partije Srbije i tada neprikosnovenog autoriteta i “vođe svih Srba” Slobodana Miloševića formirala je u Banjaluci Socijalističku partiju Republike Srpske kao jedinu alternativu tadašnjoj vlasti Srpske demokratske stranke. Od tog drugog junskog dana 1993. godine do danas, socijalisti s ove strane Drine pretrpili su i preživjeli brojne unutarstranačke lomove i raskole. Zbog toga, a posebno zbog činjenice da u Srpskoj danas postoji nekoliko stranaka čiji su šefovi i najviši zvaničnici svojevremeno bili u najužem vrhu socijalista, ova stranka je ponijela i epitet – rasadnik lidera.

Osnivač i prvi predsjednik Socijalističke partije RS bio je ljekar iz Laktaša Dragutin Ilić koji je na čelu stranke bio samo do prvog partijskog kongresa 1996. godine. Ilić je kasnije došao u žestoki sukob sa stranačkim čelnicima i danas slovi za najžešćeg kritičara aktuelne politike SP-a, ali je bez nekog naročitog uticaja u javnosti. Podsjećamo, Moja Hercegovina je nedavno objavila veliki intervju sa Ilićem, u kojem nije štedio riječi o bivšim stranačkim kolegama.

Dragutin Ilić za MH: Dodik je potpuno izgubio vezu sa realnošću! Đokić je najnemoralniji čovjek koga sam upoznao!

“Osnovao sam Socijalističku partiju kada sam shvatio da se tadašnjoj politici Radovana Karadžića i SDS-a, za koju sam smatrao da je pogrešna i na štetu srpskog naroda, kao što su politike Alije Izetbegovića i Franje Tuđmana bile na štetu druga dva naroda, može suprotstaviti samo drugom politikom. Kako sam po opredijeljenju ljevičar, u ljeto 1992. počeo sam da pišem program i da tražim istomišljenike. Pod kraj godine imao sam već popriličan broj budućih članova nove partije, kojoj ću tek krajem februara 1993. dati ime, a nakon susreta sa Milomirom Minićem, generalnim sekretarom Socijalističke partije Srbije, početkom aprila, čiju smo podršku tražili i dobili, zakazali smo osnivačku skupštinu 2. juna u Banskom dvoru u Banjaluci. Dakle, ja sam hodao po Republici Srpskoj, noseći glavu u torbi tražio ugledne ljude i formirao opštinske odbore. Ja sam u partiju doveo i Radišića i Radmanovića, koji će je poslije zbog ličnih interesa rasturiti, i Đokića i Radojičića i sve potonje istaknute političare. Moja najveća greška je bila to što sam tražio za saradnike politički najiskusnije, a ne najodanije, ne meni nego ideji i programu partije. Tada mi je Radmanović, kome sam kao predsjedniku banjalučkog Gradskog odbora povjerio tehničku organizaciju, na Prvom Kongresu 2.juna 1996. uzeo kormilo iz ruku i dao ga Radišiću, jer je htio da iz sjenke on upravlja partijom, kao što to godinama radi u SNSD-u. Nakon devet godina borbe da partiju vratim na pravi put, kada je Đokić, koga sam doveo na čelo Partije na vanrednom Kongresu u Tesliću, zbog loših rezulata i zbog pravosnažne presude za krađu impulsa od M:tela odbio da se povuče sa mjesta predsjednika i ponovo izabran, krajem 2005. sam napustio Socijalističku partiju jer nisam htio da ostanem sa lošim ljudima, po onoj narodnoj: ‘S kim si takav si'”, prisjećao se Ilić u nedavnom razgovoru sa novinarima Moje Hercegovine svojih početaka.

Kao što je rečeno, na prvom stranačkom kongresu 1996. godine, za lidera stranke je izabran Živko Radišić, bivši visoki funkcioner Saveza komunista BiH i kasniji član Predsjedništva BiH. Pod njegovim vodstvom, socijalisti su prošli zvjezdane trenutke, ali i žestoke lomove i previranja i najveći raskol.

Naime, ova stranka je u januaru 1998. godine postala član Vlade RS na čijem čelu je bio Milorad Dodik, a u septembru te godine, lider SPRS-a Živko Radišić izabran je za člana Predsjedništva BiH. Ipak, Radišić se na čelu stranke zadržao svega četiri godine, jer ga je na vanrednom kongresu stranke u jesen 2002. godine na tom mjestu naslijedio Petar Đokić koji i danas drži tu poziciju. U toku Radišićevog mandata, socijalisti su prošli i kroz najveći raskol, jer su stranku napustila imena kao što je kasniji član Predsjedništva BiH Nebojša Radmanović, dugogodišnji predsjednik Narodne skupštine RS i bivši gradonačelnik Banjaluke Igor Radojičić, zatim bivši predsjedavajući Vijeća naroda RS Momir Malić, potom dugogodišnji šef kluba poslanika SNSD-a u NSRS Željko Mirjanić i niz drugih funkcionera koji danas zauzimaju visoke pozicije u vlasti na nivou RS i BiH. Radišić je poslije kongresa 2002. godine napustio SP RS i pristupio novoformiranoj Narodnoj partiji socijalista, ali ta partija nije ostavila gotovo nikakav trag na političkoj sceni, tako da se Radišić povukao iz javnog i političkog života i danas mirno provodi penzionerske dane.

Do najvećeg raskola među socijalistima je došlo u proljeće 2000. godine kada je tadašnji premijer, a danas predsjednik RS Milorad Dodik smijenio ministra za pitanja boraca, žrtava rata i rada Tihomira Gligorića i direktora Fonda zdravstva RS Dragutina Ilića. Grupa najviših funkcionera tadašnjeg SP RS-a okupljenih oko Radmanovića okrenula je leđa Živku Radišiću i formirala Demokratsku socijalističku partiju. Pored gore nabrojanih, među funkcionerima koji su prešli u DSP bili su i četvorica ministara SP RS u prvom kabinetu Milorada Dodika, konkretno Nenad Suzić, Željko Rodić, Savo Lončar i Miladin Dragičević.

DSP se kasnije ujedinila sa Strankom nezavisnih socijaldemokrata i formiran je Savez nezavisnih socijaldemokrata koji je poslije opštih izbora 2000. godine, odnosno od januara 2001. godine kada je u premijersku fotelju zasjeo lider novoformiranog PDP-a Mladen Ivanić, prešao u opoziciju, dok su socijalisti ostali na vlasti.

Poslije drugog partijskog kongresa 2000. godine, Petar Đokić je izabran za zamjenika predsjednika SPRS, a na trećem, vanrednom kongresu 2002. godine izabran je za njenog predsjednika. Novi raskol je nastupio i poslije tog kongresa i stranku je napustio njen dotadašnji potpredsjednik Krsto Jandrić. On je raskinuo odnose sa Đokićem i već 2003. godine formirao Narodnu demokratsku stranku koja se potom ujedinila sa Demokratskom partijom Dragana Čavića u Narodni demokratski pokret. Nakon priklanjanja NDP-a i Čavića Miloradu Dodiku, nakon izbora 2018. godine, Jandrić je napustio stranku i kao poslanik u Narodnoj skupštini RS nastavio djelovati opoziciono, iako nije pristupio nijednoj partiji.

Đokićevi socijalisti nisu sjedili u Vladi RS koju je od januara 2003. do februara 2005. godine vodio PDP-ovac Dragan Mikerević, kao ni u kabinetu njegovog nasljednika SDS-ovca Pere Bukejlovića. Na vlast su se vratili u februaru 2006. godine kada je premijersku palicu po drugi puta preuzeo Milorad Dodik i od tada do danas socijalisti zauzimaju visoke pozicije.

Foto: Moja Hercegovina

U međuvremenu je Petar Đokić još dva puta dobio podršku partijskih drugova i povjerenje da ostane na čelu SPRS-a. Žestoki raskol je ovoj stranci zaprijetio na izbornom kongresu u decembru 2009. godine kada je Đokiću na crtu izašao potpredsjednik stranke i tadašnji načelnik Foče, pokojni Zdravko Krsmanović, koji je svojom retorikom najavljivao raskid trogodišnje koalicije sa SNSD-om. Krsmanović je tada bio ubijeđen da će dobiti podršku delegata kongresa da bi nakon poraza tvrdio da mu je protivkandidat bio Milorad Dodik, a ne Petar Đokić.

Delegati su ipak pružili podršku Đokiću i on je dobio 39 glasova više od svog protivkandidata, a presudni su bili glasovi dijela delegate iz Banjaluke predvođenih Sašom Čudićem i pokojnim Miroslavom Mikešom. Krsmanović je poslije toga formirao Novu socijalističku partiju koja nije polučila pretjeran uspjeh, jer na opštim izborima 2010. godine nije prešla izborni census. Krsmanović je kasnije svoju NSP utopio u NDP Dragana Čavića čiji je bio potpredsjednik sve do smrti u martu 2019. godine. Na lokalnim izborima 2012. godine okušao se i još jedan nekadašnji visoki funkcioner SP-a i bivši direktor “Pošta Srpske” Milutin Pejić koji je sa Socijaldemokratskom partijom RS nastupio na izborima u Banjaluci, ali bez značajnijeg rezultata.

Ubrzo SP napušta i Saša Čudić, jedan od njenih osnivača, dugogodišnji predsjednik Izvršnog odbora SP i šef banjalučkog odbora ove stranke. Tačnije, gradski odbor SP Banjaluka početkom oktobra 2014. godine je isključio Čudića iz stranke, ali tu odluku nikada nisu verifikovali najviši organi partije. Čudić je na lokalnim izborima 2016. osvojio mandat odbornika u banjalučkom parlamentu iz reda nacionalnih manjina te je imenovan na funkciju potpredsjednika Skupštine grada. Mandat je osvojio i četiri godine kasnije, 2020. godine, te se i danas nalazi u parlamentu najvećeg grada Srpske. Priča o njegovom isključenju iz SP-a počela je u jesen 2013. godine kada je uoči izbornog Kongresa pretendovao na mjesto predsjednika stranke. U tome ga je spriječio Glavni odbor stranke koji je donio odluku da bude samo jedan kandidat za predsjednika SP, poslije čega je Čudić ostao bez ijedne stranačke funkcije.

Petar Đokić je početkom jula 2017. godine jednoglasno reizabran za predsjednika SP, odnosno dobio je novi četvorogodišnji mandat na mjestu prvog socijaliste Srpske, a ubrzo i nove raskole u partiji. Naime, nakon opštih izbora 2018. godine SP je osvojila sedam mandata u republičkom parlamentu a početkom 2020. godine čak pet poslanika je zatražilo Đokićevu ostavku. Nako što se pobunjeni Risto Marić ubrzo vratio pod Đokićevo okrilje, četvoro poslanika predvođenih Goranom Selakom izbačeno je iz stranke, što je dovelo do osnivanja nove partije nastale iz SP-a, nazvane Socijalistička partija Srpske.

Pošto je novoformirani SPS ostao dio koalicije predvođene SNSD-om, te su njihovi kadrovi, uz Dodikov blagoslov, počeli preuzimati pojedine pozicije od Đokićevih saradnika, lider SP-a po prvi put tokom prošle godine otvoreno počinje iskazivati nezadovoljstvo usmjereno ka lideru najveće stranke u Srpskoj, Miloradu Dodiku, pa se sve glasnije počelo govoriti i o napuštanju višedecenijske koalicije. Strasti su se smirile nakon lokalnih izbora 2020. godine, poslije kojih je, pretpostavlja se pod pritiskom lidera Socijalističke partije Srbije Ivice Dačića, Dodik izbacio SPS iz vlasti te Đokićevim socijalistima vratio većinu ranije “uzetih” pozicija.

Interesantno, nakon isključenog Čudića, u Banjaluci se za prvog socijalistu nametnuo pokojni Nedeljko Milaković, koji je stranku napustio neposredno pred izbore 2018. godine, i to u trenutku kada je kao jedini poslanik vladajuće koalicije podržao u NSRS izvještaj Anketnog odbora o okolnostima smrti Banjalučanina Davida Dragičevića. Sreće u Banjaluci nisu imali ni nakon toga jer je Milakovića po uticaju u najvećem gradu Srpske naslijedio upravo Selak.

Nakon 2006. godine, kada Dodik čvrsto preuzima sve poluge moći u Srpskoj, SP se sve više doživljava kao SNSD-ov “priljepak”, što stranačko rukovodstvo nije pokušalo značajnije ni demantovati. Imajući u vidu da su uglavnom bili “tas na vagi” za sklapanje skupštinskih većina, dobijali su mnogo više pozicija nego što je bio njihov politički kapacitet, što je najčešće bilo dovoljno za bezuslovnu podršku SNSD-u i njenom lideru Miloradu Dodiku.

“Prerano smo ušli sa koalicijom Sloga”

U nedavnom intervjuu za Moju Hercegovinu, osnivač SP-a Dragutin Ilić osvrnuo se i na to gdje je Socijalistička partija danas.

“Ta moćna Socijalistička partija, koju smo ja i moji drugovi, iskreni socijalisti, stvorili u najtežim uslovima u ratu je razbijena onog trenutka kada smo prerano ušli u vlast sa koalicijom Sloga zbog ličnog interesa pojedinaca u vrhu partije, nekoliko puta se dijelila, da bi je konačno uništio Petar Đokić. Đokić je najnemoralniji čovjek koga sam ikad upoznao, a upoznao sam na desetine hiljada ljudi u životu! Ta Socijalistička partija, koju je on privatizovao, sa onom partijom koju sam ja stvorio ima samo zajedničko ime i ništa više! Ona je samo sluškinja Milorada Dodika i služi za zadovoljenje interesa Petra Đokića i te grupe klijentelista oko njega. Pošteni članovi, kojih još ima, nemaju nikakve koristi i služe samo kao glasači tim nečasnim ljudima, jer jednostavno nemaju snage da nešto promijene, a smatrali bi da su izdali ideju oko koje su se svojevremeno okupili, pa nastavljaju članstvo po inerciji. Na žalost, u današnje vrijeme zbog sunovrata svih moralnih vrijednosti, sve političke partije i stranke su se pretvorile u interesne grupe. Nema tu više nikakve ideologije. Najbolji primjer je SNSD. Kakva su to oni ljevica, kakvi su to oni socijaldemokrati? Možda nešto od toga ima u njihovom programu, ali njihovo praktično djelovanje odgovara više krajnjoj desnici, odnosno nacizmu”, nije birao riječi Ilić prema bivšim stranačkim kolegama.

“Brend koji traje”

Sa druge strane, Đokić i dalje suvereno vlada partijom, a u današnjoj “rođendanskoj čestitci” obratio se i članovima stranke na čijem je čelu.

“Prije svega, želim svim socijalistima da čestitam naš 28. rođendan. U periodu od posljednjih 28 godina bili smo svjedoci nastajanja i nestajanja mnogih partija, ali mi socijalisti smo preživjeli sve izazove. Zato je SP brend koji traje i koji će trajati. A trajaće jer u svojim redovima imamo ogroman broj mladih ljudi, od kojih su mnogi rođeni nakon rođendana partije 1993. godine”, poručio je Đokić.

Kako je Đokić zbog Dodika okrenuo leđa Radišiću

U tekstu „Iskustva dosadašnje tri promjene vlasti u RS: Kako su insajderi pripremali teren za preokrete“, objavljenom na Mojoj Hercegovini u oktobru prošle godine, novinar Saša Bižić prisjetio se nekih, pomalo zaboravljenih, detalja iz političke prošlosti Srpske i podsjetio kako su Đokić i bivši lider DNS-a Marko Pavić, potisnuli svoje tadašnje stranačke lidere, a koji su Dodiku okrenuli leđa.

Socijalisti su bili dio vladajućeg bloka, sa SNSD-om i Srpskim narodnim savezom Biljane Plavšić, a u vladi koju je, kao premijer, vodio Milorad Dodik, bili su drugi po snazi i imali su nekoliko ministara. Međutim, već su se osjećali tijesno u toj koži, pa su sa govornice stranačkih mitinga sve više dominirale poruke nezadovoljstva funkcionisanjem vlasti.

Najteže riječi je izgovorio čovjek od kojeg se to najmanje očekivalo – Živko Radišić, tadašnji predsjednik SPRS, u tom periodu, još uvijek, sa entitetskom odrednicom u nazivu. Srednje i starije generacije pamte Radišića kao osobu nespornog poštenja, ali i beskonačne uopštenosti i naglašenog izbjegavanja da se bilo kakav problem nazove stvarnim imenom. Ipak, uvjeren da nema vanpartijskih svjedoka, on je krenuo sa jednim žestokim izlaganjem, najavljenim sasvim odgovarajućim riječima upućenim delegatima: „Držite se za stolice“.

Iako je kritikovao učinak kompletne vlasti, oštricu je usmjerio prema Dodiku, kao vrhu ove piramide. Kulminacija Radišićevog govora bila je kada je prisutnim Petru Đokiću, Igoru Radojičiću i Nebojši Radmanoviću otkrio tajnu – da je najuži vrh partije sastavio spisak sa imenima i prezimenima 82 osobe u RS koje su, prema njihovoj procjeni, ogrezle u lopovluku krupnih razmjera. Radišić je precizirao da je jedan od ministara iz SPRS-a, Tihomir Gligorić, zadužen da Dodika i Vladu RS upozna sa ovom listom i da im ispostavi ultimatum – ako ta 82 lica, uglavnom bliska vladajućoj garnituri, pod hitno ne završe iza rešetaka, socijalisti će napustiti koaliciju i srušiti parlamentarnu većinu.

Ali, avaj, mjeseci su prolazili, a javnost u RS nije vidjela nijedno spektakularno hapšenje, iako su socijalisti, ako ništa drugo, imali i ministra policije u tadašnjoj Dodikovoj vladi, Dobojliju Milovana Stankovića. Jedina posljedica čitave ove narogušenosti SPRS-a na koalicionog partnera, ispostaviće se, bilo je tiho iskliznuće ove partije iz vladajuće koalicije u mjesecima uoči opštih izbora krajem 2000. godine. To ih je koštalo unutrašnjeg raskola, pošto je Radmanovića i Radojičića spopala ljutnja zbog retorike iz Brčkog tek nakon više od godinu dana, pa su osnovali Demokratsku socijalističku partiju, koja se kasnije utopila u SNSD. Međutim, ostatak SPRS, koju je nakon tri godine preuzeo Đokić umjesto Radišića, već uoči izbora 2000. razišao se sa Dodikom. Baš kao i DNS, koji se na čelu sa doktorom Draganom Kostićem, a poslije sa Markom Pavićem, odvojio od SNS-a Biljane Plavšić.

To nije bez značaja, jer su SDS i PDP, kao jezgro nove vlasti, na početku ovog milenijuma dobili tanku većinu od 42 poslanika u NSRS koja je, kao i sada, imala ukupno 83 mandata. Iako je neposredno nakon izbora 2000. djelovalo da su Dodik i njegovi partneri doživjeli potop, u suštini, i dalje je postojala matematika koja je omogućavala da sve parlamentarne stranke osim SDS-a i PDP-a udruženo dođu do 41 poslanika, a onda se, kako to već ide, sa fleksibilnijim predstavnicima suparničkog bloka moglo razgovarati i o „prelijetanju“. Ali, sve je to palo u vodu upravo zbog toga što su SPRS i DNS uoči izbora diskretno promijenili stranu, a zatim bili gotovo nevidljivi dio nove većine sa SDS-om i PDP-om sve dok Đokić i Pavić nisu preuzeli ove stranke od Radišića i Kostića te se priklonili Dodiku.

Opširnije čitajte u tekstu:

Iskustva dosadašnje tri promjene vlasti u RS: Kako su insajderi pripremali teren za preokrete

Izvor: Moja Hercegovina:D. Momić, O. Tešić


Povezane vijesti

Šešić pojačao redove SP-a

eTrebinje

Uhapšen funkcioner Socijalističke partije u Banjaluci

eTrebinje

Petar Đokić za “Direkt”: “Megatrend” i Ekonomski fakultet u Beogradu su isto

eTrebinje

Nakon slučajeva Kurtinović, Ćetković i Ristić, na redu provjere svih kadrova SP?

eTrebinje

Pala još jedna Đokićeva tužba protiv SPS

eTrebinje

Đokić traži više funkcija

eTrebinje

Šta Vi mislite o ovome?

VAŽNA NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala etrebinje.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više