eTrebinje
Bosna i Hercegovina Vijesti

Kako carinici UIO BiH uzimaju 2.500 KM za kafu?! (Video)

Izvor: CIN

Fotografija: CIN


Esnaf Kastrat iz Sarajeva je početkom 2020. godine vozio deset tona kineskog tekstila iz Mađarske ka Bosni i Hercegovini (BiH). U fakturi koju je trebao predati carinicima pisalo je da je prosječna vrijednost robe oko šest maraka po kilogramu. To nije bila realna već dogovorena cijena robe za one koji su spremni platiti mito.

„Nijedna špedicija neće da te prihvati da radi sa tobom ako ne daješ ‘kafu’“, kaže za Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) Kastrat.

Pokušao je ranije dogovoriti saradnju sa špedicijama iz Gradiške i Sarajeva, ali su ga odbili. Sada je, po preporuci, došao u gradiški „Centrošped“ gdje mu je špediterka Jelena Stanivuk objasnila da pored carinjenja mora platiti nešto „i u koverti“.

„Ja sam njoj rekao ja taj nisam.“

Kastrat se prisjeća da mu je špediterka, nakon razgovora sa carinikom, ponudila da umjesto dvije i po hiljade da samo dvije hiljade maraka mita, ali je i to odbio.

„Ona meni dolazi i baca papire i kaže i ti pretjeruješ, nije niko budala, zna se da to nije stvarna vrijednost robe. Ili ćeš dati ili ti je (carinik, op. a.) rekao dizat osnovu. Razvalit će ti robu, pustit će cuke!“

Carinici su pregledali Kastratov tekstil i utvrdili da su na fakturi prikazane niže cijene, ali kazna po njegov džep nije bila velika. Morao je platiti tek oko hiljadu maraka više u državni budžet jer su carinici utvrdili da je deset tona tekstila skuplje za samo tri i po hiljade maraka.

Šest godina ranije su zbog carinskih prevara i mita uhapšeni bivši direktor Uprave za indirektno oporezivanje (UIO) BiH Kemal Čaušević, uvoznici Anes Sadiković i Sedinet Karić, kao i brojni carinski službenici. Novinari Centra za istraživačko novinarstvo otkrivaju da hapšenja i suđenja nisu uplašila pojedince UIOBiH koji i dalje rade na isti način. Uvoznici uvoze robu koju domaći trgovci kešom plaćaju u inostranstvu, pokazujući na granici lažne fakture sa značajno umanjenim vrijednostima robe kako bi državi platili što manje dažbina.

Dok veliki trgovački brendovi poput „Waikikija“ i „New Yorkera“ sličnu robu uvoze za oko 40 KM po kilogramu, najveći domaći uvoznici to čine za oko šest maraka. Da ne bi vidjeli ono što je očigledno, špediteri od vozača uzimaju i „koverte“ za carinike, tvrde sagovornici CIN-a, pa mitom podmazani tekstil bez detaljnog pregleda brzo prolazi carinu.

„Dvije i po hiljade maraka ‘kafa’ i carinjenje po fakturi“, kratko opisuje Edin Peljto, uvoznik koji je plaćao mito.

Tokom posljednje tri i po godine samo na graničnom prelazu u Gradišci ocarinjeno je oko tri i po hiljade tona tekstila umanjenih cijena, a uvoznici procjenjuju da je BiH na tome izgubila oko 38 miliona maraka. Skoro polovinu tog tekstila uvezao je Ferhat Pero Peštalić sa firmom „Extrablatt“. Cijenu od šest maraka po kilogramu, kaže, odredio je UIOBiH. S obzirom da u ovoj instituciji tvrde da takav propis ne postoji, Peštalić kaže: „Onda su oni napravili nezakonito“.

Peštalića i Besima Jahića, koji stoji iza firme „Hisar Trade“, 2017. godine je Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA) osumnjičila za organizovani kriminal, davanje mita i utaju poreza pri uvozu tekstila, ali Tužilaštvo BiH do danas nije podiglo optužnicu. Obojica se nalaze na listi najvećih uvoznika. Peštalića sagovornici CIN-a opisuju kao „kralja tekstila“ – čovjeka sa najjačim vezama unutar UIOBiH i drugih institucija.

Kazna za neposlušne

Esnaf Kastrat je znao sve o uvozu tekstila, imao prijatelje na pravim mjestima i bio dovoljno prkosan da se poigra sa sistemom. Počeo je uvoziti kao uslugu Edinu Helaću da bi mu održao posao dok Helać svoju firmu „Europtimus“ ne izvuče iz poreskih dugova. Znao je odmah da posao nije legalan.

„Evo, sad ti otiđi, kupi robu, platit ćeš 10 eura tene, a dobit ćeš na papiru 2,5 eura. Znači, to je tako, to nisam ja izmislio”, kaže Kastrat.

Uvoznici na parkinzima u inostranstvu preuzimaju robu koju su vlasnici butika kupili kešom na pijacama Turske, Mađarske ili Italije. Potom je sa lokalnom firmom-dobavljačem vagaju i prave lažne račune tako da ukupna vrijednost uvijek bude šest KM po kilogramu kineske, odnosno osam KM turske robe. Tu cijenu, tvrde, odredio im je UIOBiH. To znači da će za kupovinu 10 tona tekstila od 200.000 maraka na lažnoj fakturi pisati da je plaćeno 60.000 maraka pa će dažbine umjesto 65.000 maraka platiti svega 20 hiljada maraka.

Da bi carinici prihvatili papire sa višestruko umanjenom cijenom robe i preskočili detaljan pregled i brojanje, uvoznici planiraju i „trošak za kafu“ od 2.500 KM. Kako je bio samo „rezervni igrač sa klupe“, Kastrat nije pristao platiti mito.

„Nije dorastao vanjskotrgovinskom poslovanju“, kaže njegov prijatelj Kemal Čaušević koji ga je savjetovao da ne ulazi u taj posao.

Kastrat je za prvi uvoz platio oko hiljadu maraka više za carinjenje robe i nastavio po starom. Već mjesec dana kasnije je otišao po drugu turu tekstila sa višestruko umanjenom vrijednosti robe na fakturi. Prisjeća se da su ga prije toga carinici preko prijatelja pozvali na sastanak, ali im on nije odgovorio. Robu su mu pregledali, ali ga nisu kaznili. Nakon carinjenja ga je nazvala špediterka Jelena Stanivuk.

 „Kaže ‘vako će vazda biti – evo, nisu ti htjeli dići osnovu da ti, kao, daju signal da ipak sjedneš za taj sto“, priča Kastrat za CIN. Već na sljedećem uvozu, carinici su izgubili strpljenje. Kastratov vozač je došao na granicu sa tri i po tone robe za koju je u fakturi pisalo da vrijedi oko 5,5 maraka po kilogramu – oko četiri puta jeftinije od prosječne cijene za kilogram kineskog tekstila.

„Kad su ga zakucali, pa to je smiješno“, sjeća se Kastrat. Carinici su podigli vrijednost robe za skoro sedam hiljada maraka.

Suvlasnik „Centrošpeda“ Ljubiša Đurđević kaže da zaobilazi poslove sa uvozom tekstila, ali je Kastrata prihvatio zbog preporuke iz Sarajeva. Zna da je imao probleme, ali ne zna da mu je Stanivuk tražila mito: „Ja nikad poštar nisam bio niti hoću da budem. Neću da razmišljam o tom dijelu i to isto savjetujem i svojim špediterima, svojim radnicima. (…) Kafa ta meni ne ide na račun, kako je zovemo. Ja od toga dijela ne mogu da isplatim platu radnicima.”

Kastrat se žalio UIOBiH zbog nedosljednosti u radu carinika. Naime, iako je i drugi i treći put Kastrat uvozio robu sličnih vrijednosti, carinici su postupali različito. Pozvao se i na druge firme uvoznice. Naime, istog dana su firme Ansana Halilovića „SM Group“ i Fehrata Pere Peštalića „Extrablatt“ uvezle 4,6 tona tekstila.

I njihov tekstil je kupljen u Mađarskoj i prijavljen na carini po sličnoj cijeni, ali carinici na to nisu reagovali. Kastratova žalba je naišla na zid ćutanja u UIOBiH pa je on izvukao svog asa iz rukava – angažovao je Kemala Čauševića da mu pomogne u rješavanju zahtjeva.

„Kad sam vidio da su upetljani svi, onda sam im gurnuo Čauševića (…) i on odlazi i ja, naravno, dobijam“, poentira Kastrat i dalje snažan utjecaj bivšeg direktora UIOBiH koji je u međuvremenu prvostepeno osuđen na devet godina zatvora zbog primanja mita i carinske prevare.

Nakon toga je UIOBiH poništio odluku carine o uvećanju dažbina i Kastratu je vraćen novac. Iako nije bilo nikakve interne istrage koja bi to utvrdila, šef Carinske ispostave „Gradiška“ Radovan Đurić tvrdi da niko nije tražio mito od Kastrata.

„Je li vi hoćete da kažete da su Esnafove cijene prave cijene“, upitao je Đurić novinare CIN-a tokom intervjua, zaboravljajući da je na početku razgovora tvrdio da ne zna da uvoznici na carinu dolaze sa umanjenim fakturama.

„Slažemo se, evo, kad kažemo male cijene, ali neka neko kaže koja je prava cijena“, kaže Đurić, objašnjavajući da se ne može znati prava vrijednost robe na osnovu koje se plaćaju carine.

Prema naredbi direktora UIOBiH Mire Džakule, carinici imaju obavezu da u carinskim skladištima detaljno pregledaju pristiglu robu. Za to imaju tri dana, a ukoliko utvrde da je vrijednost netačna, mogu je korigovati. Međutim, Vlado Macura iz špedicije „Ciambella export-import“ iz Banje Luke kaže da se u carinskim skladištima u Gradišci to uglavnom ne radi tako.

„Sve se češće dešava da ne dođu uopšte da pogledaju. Pitaju me jesi li prebrojao, kažem jesam prebrojao sam, sve je OK“, kaže Macura.

Skupa kafa na granici

Sarajlija Edin Helać je godinama bio jedan od najvećih uvoznika tekstila u BiH. On je za sedam godina sa Ismetom Balijom preko svoje firme „Europtimus“ 250 puta uvezao tekstil koji je država carinila po umanjenim vrijednostima, lišavajući budžet značajnih prihoda.

„Da ne bi rasturali robu, da ne bi dizali osnovicu za 30 posto, oni uzmu tih 2.500 maraka i to kao pregledaju, ostave u magacinu, sve se završi kako treba“, opisuje Helać ustaljeni način uvoza tekstila u BiH.

„Pošaljemo po vozaču ili nekome, vozač da špediteru, a špediter tome kome treba.“ Na pitanje novinara CIN-a kome treba, odgovorio je: „Pa, treba carinskom kartelu“.

Radili su i sa Peštalićem i firmom „Extrablatt“ čija je formalna vlasnica njegova žena Semira. Helać je prošle godine prekinuo sa poslom, a Peštalić je danas jedan od najvećih uvoznika tekstila iz Kine i Turske.

Iz saradnje sa Peštalićem Helaću su ostali rukom pisani obračuni za dvadesetak zajedničkih uvoza. „To su po našim obračunima, nisu to obračuni između firmi“, kaže Helać. Iako datumi i iznosi faktura na tim papirima odgovaraju podacima koje UIOBiH ima o njihovim uvozima, Peštalić ne priznaje da postoje „rukom pisani“ obračuni. Na svakom od papira među troškovima se nalazi i „kafa“ od oko 2.500 KM i sva roba je ocarinjena u Gradišci.

Posao Carine je da ne dozvoli da budžet BiH bude oštećen umanjivanjem dažbina, ali šef Carinske ispostave „Gradiška“ Radovan Đurić očekuje da o tome vode računa uvoznici: „Zašto ne dođe s pravom cijenom jednog dana i riješimo sav taj problem – i Esnaf ili bilo ko drugi od tih butikaša koji se žale na enormne iznose da daju nekome?! Onda neće imati potrebe ni da daje cariniku, ni da daje Radovanu, ni da daje špediteru, ni da daje nikom, nego će plaćati državi i bit ćemo svi sretni.”

Međutim, uvoznicima se „kafa“ itekako isplati. „Na pun kamion, ako imate 20 tona, razlika je oko 15 hiljada maraka ako vam digne osnovicu na to, a date dvije i po hiljade na kafu“, objašnjava Helać. Radovan Đurić tvrdi da se na njegovoj carini ne uzima mito: „Neka jedan od njih kaže da je dao mom carinskom radniku, ja ću procesuirati tog carinskog radnika”.

Ali, uvoznici nemaju kontakte sa carinicima. „Moraš preko špeditera. Nijedan carinik ne želi da razgovara direktno sa nama“, kaže Edin Peljto, vlasnik firme „F Gradnja – Company“ koja je desetak puta uvezla tekstil ocarinjen po višestruko umanjenim cijenama.

Iako bi ovakvi navodi trebali biti znak za alarm šefu carinske ispostave, za Đurića se priča tu završava: „Nije dato! Dok se ne dokaže, hipotetički pričamo o svemu tome. (…) Kakvu oni kafu daju špediteru, to pitajte špeditere!“

A špediteri ćute. Aleksandar Aleksić, vlasnik špedicije „Raleks tim“ iz Banje Luke, priveden je 2015. godine zbog carinskih prevara pri uvozu tekstila iz Kine, zajedno sa Darkom Šljivarom, stvarnim vlasnikom špedicije „PVA Group“, i drugim saradnicima. U prisluškivanim telefonskim razgovorima dogovarali su falsifikovanje dokumentacije koja prati robu do granice BiH, podmićivanje carinika i inspektora i fiktivni promet robe. Aleksić nije želio govoriti za CIN o uvozu tekstila u BiH jer bi, kaže, otišao „pod led“. Ostali uvoznici potvrđuju da je njegov strah opravdan.

Oni koji su otvoreno govorili za CIN više se ne bave tim poslom. Dok su radili, išli su linijom manjeg otpora i nisu se bunili jer je u ovakvom poslu tanka granica između gubitka i profita. Ako carinicima padne na pamet da detaljno pregledaju robu, mogli bi je uništiti ili oduzeti pa uvoznici ne plaćaju mito samo u BiH već novac daju i na svim drugim granicama.

„Vi vozite nekome 200.000 eura-300.000 eura robe i tu robu ako izgubite, vi taj dug morate nadoknaditi. (…) Sa tih 300.000 eura tu se zarađuje 100.000 čisto. Šta je dati i 20 ili 30 hiljada za siguran prolaz“, objašnjava uvoznik Peljto.

sa se objediniKilogram za šest maraka 

U Bosnu i Hercegovinu je tokom 2019. i 2020. godine uvezeno nešto manje od 60 hiljada tona tekstila iz Kine i Turske. Prema podacima UIOBiH, za taj tekstil naplaćeno je skoro 212 miliona maraka dažbina.

„Svaka faktura ima broj komada – broj majica toliko, broj hlača toliko i na osnovu toga je ukupan zbir vrijednosti. Na osnovu vrijednosti se vrši carinjenje robe“, objašnjava sistem Đurić, šef ispostave „Gradiška“.

Za uvoznike nisu bitne pojedinačne cijene artikala nego ukupna vrijednost robe koja ne smije biti niža od šest maraka po kilogramu. Zato taj sistem nazivaju “carinjenje po kilogramu”.

Od 2018. godine do aprila 2021. godine u Gradišci je ocarinjeno najmanje 420 uvoza odjeće i obuće iz Kine. Prema fakturama u kojima carinici nisu vidjeli ništa sporno, prosječna cijena kilograma robe je bila upravo šest maraka. U UIOBiH tvrde da to nisu primijetili i da nemaju propisanu najnižu cijenu po kilogramu jer to zakon ne dozvoljava. Međutim, podaci o vrijednosti, uvoznici i špediteri ih demantuju.

Mišo Radmanović, špediter špedicije „Namit“, kaže da su cijene za uvoz tekstila od šest i osam KM po kilogramu jasno propisane i u skladu sa procedurom. Izbjegavajući tačan odgovor na pitanje, Radmanović kaže da ih je propisao „neko viši u državi”. Direktor UIOBiH Miro Džakula nije htio za CIN govoriti o ovome.

Kako u kilogram mogu stati tri para farmerki, jednostavnom računicom se dolazi do zaključka da sa ovakvim carinjenjem nešto nije uredu.

„Ne mora biti neko ekstra pametan da vidi da jedne pantole koštaju 15 eurocenti pa da kaže halo, šta to nije uredu. (…) Ne možeš kupiti za tri eura kilu farmerki. Ne može!“, zaključuje uvoznik Peljto.

Iako carinski službenici imaju pravo da povećaju vrijednost robe kada primijete da nije tačna, a to su dvaput uradili i Esnafu Kastratu, Đurić tvrdi da za to nema argumente: „Svi imaju iste cijene. Na osnovu čega ću mu podignuti?“

Novinari CIN-a su otkrili da to nije istina. Naime, kineska i turska garderoba koju građani kupuju u nekim od najjeftinijih trgovinskih lanaca u našoj zemlji poput „New Yorkera“ i „LC Waikikija“ uvozi se po prosječnoj cijeni od 40 maraka po kilogramu.

Da je tekstil u Gradišci ocarinjen prema cijenama koje su navedene u fakturama ovih uvoznika, BiH bi samo od uvoza tri i po hiljade tona tekstila za nepune tri i po godine dobila još 38 miliona maraka dažbina.

Na sve liči osim na biznis

Većina uvezenog kineskog i turskog tekstila istovara se u kasnim večernjim satima na pijace „Arizona“ u Brčkom i „Porebrice“ u Gradačcu. Smještene su jedna pored druge i skladište robu većine uvoznika tekstila u BiH. Ovo područje se smatra zlatnim centrom jeftinog tekstila u zemlji.

„Vi bi rekli da je to jad i čemer, a ja vam kažem da kroz tu pijacu na godišnjem nivou prođe 400 miliona vrijednosti robe“, kaže Saudin Porović, direktor firme „Nova pijaca“ koja upravlja gradačačkom pijacom.

Ovdje tekstil stiže krajem sedmice, a četvrtkom je prije pandemije koronavirusa stizalo i do 15 kamiona. „Roba se istovara nekom ekspresnom brzinom. Dolaze vozila, tovare, raznosi se – na sve to izgleda osim na biznis“, opisuje Porović uhodani haos na pijaci.

Stvarni kupci, uglavnom vlasnici butika i prodavnica odjeće po BiH, ovdje preuzimaju svoju robu i plaćaju uvoznicima oko 1.000 maraka za prevoz kubika robe. U standardnim turama se doveze pedesetak kubnih metara tekstila. Taj novac plaća se u kešu. Formalno, izdavanje računa za prevoz i ne bi bilo izvodivo jer za finansijske institucije Helać, Peljto, Peštalić i drugi i nisu prevoznici već uvoznici tekstila. Oni uredno prijavljuju uvoz robe koju, ustvari, i nisu kupili da bi uzeli povrat poreza od države. Za dvije i po godine 28 firmi koje uvoze kineski i turski tekstil u BiH zatražile su 1,72 miliona maraka povrata.

Fakture prema kojima su carinili robu na domaćoj granici plaćali su firmi koja ih je napravila, ali im ona taj novac vraća čim ga podigne sa računa, ostavljajući za sebe nekoliko procenata kao naknadu za uslugu legalizovanja robe, kupljene kešom.

Novinari CIN-a su nekoliko mjeseci pokušavali doći do Pere Peštalića, ali on nije odgovarao na pozive i poruke. Našli su ga na gradačačkoj pijaci, kontrolisao je istovar kamiona tek pristiglog i ocarinjenog tekstila firme „Extrablatt“. Peštalić je otišao čim su se novinari pojavili na kapiji pijace. Njegovi radnici, očigledno neraspoloženi zbog prisustva novinara, uz uvrede su tražili da se kamere sklone dok oni istovaraju robu.

Peštalić je sljedećeg jutra ponovo bio na pijaci. Uvoznici kažu da je to dan kada se od prodavača skuplja novac za prevoz. Stajao je ispred svoje radnje u društvu vijećnika Miralema Kamberovića. Čim su im novinari prišli, oko njih se skupilo desetak muškaraca koji su odavali utisak spremnosti na fizički konflikt.

Peštalić u početku nije htio razgovarati: „Ja znam za vas dva mjeseca i to što vas filuju. Vi slobodno radite, od toga nema ništa, ali sve što napišete, da znate da ću vas tužiti.“ Međutim, nešto kasnije je pristao na razgovor bez kamere u malom restoranu „Hisar“. Netrpeljivi pogledi rijetkih gostiju mračnog pijačnog objekta su novinarima jasno stavili do znanja da na ovom mjestu nisu dobrodošli. Ljudi sa pijace su bili svjesni da im kamere mogu pokvariti posao.

Za razliku od njih, Peštalić je sjedio samouvjeren i nasmijan. Novinarima CIN-a je sebe opisao kao vjernika koji svake godine hodočasti i ne radi ništa nezakonito. Kaže da nikome ne plaća mito, samo dijeli sadaku pa mu dobro ide u životu.

Sa druge strane, pojedini prodavači na pijaci ne misle tako dobro o Peštaliću. Nepovjerljivi, uzmiču pred kamerom CIN-a, ne želeći otvoreno govoriti o poslu: „Izvini, stvarno bih ti pomogao. Bih, života mi, već to su ti gilipteri. Taj Besim, taj, kako mu ime, Pero Ferhat, znaš, pošalje ti mafiju ovdje. Meni je mafija dolazila što s njima ne radim, što radim s drugim prevozom što je drugi prevoz jeftiniji od njih. Nemam ti riječi, stvarno izvini. Ja bih ti pomogao, bih, života mi. Valja mi u probleme bezveze zalaziti“, kaže jedan od prodavača na pijaci.

Neki se plaše kamera zbog nezakonitosti u radu jer veliki broj njih, prema riječima uvoznika, ne uzima fakturu za robu koju kupe nego trguju isključivo u kešu. „Ako uzmete robu, nećete fakturu, normalno, nećete napraviti ulaz, nećete platiti izlazni PDV, nećete platiti na kraju godine porez na dobit”, objašnjava Helać.

Zato, kada podijele robu, uvoznici smišljaju način da je izbrišu iz svojih poslovnih knjiga. Zbog toga kucaju gomile lažnih maloprodajnih računa kako bi razdužili robu. Ako ne uspiju sa maloprodajom, pronalaze firme kojima će fiktivno prodati robu naveliko. Često su te firme registrovane na siromašne ili ljude čije su adrese nepoznate i do kojih poreski inspektori ne mogu doći.

„Na taj način se na posljednjeg u lancu prenosila obaveza plaćanja PDV-a kojeg nije moguće naplatiti jer isti nisu solventni“, piše u SIPA-inim dokumentima o jednoj od istraga o uvozu i fiktivnom prometu tekstilom na pijaci „Arizona“.

Keš u džep i preko granice

Uvoznici i vlasnici butika svoje zarade ilegalno iznose iz zemlje za novu kupovinu i uvoz. Propisi BiH, ali i ostatka Evrope nalažu da svi građani moraju na granici prijaviti više od 10 hiljada eura i dokazati porijeklo novca. Zato vlasnici butika prije polaska u nabavku daju dio novca uvoznicima koji ga bez prijave prenose preko granice.

Novinari CIN-a su otkrili da je formalni vlasnik i direktor brčanskog „Hisar Trade“ Muharem Pavitinović samo u prvoj polovini 2018. godine iz BiH ilegalno iznio najmanje milion eura. Ova firma je u to vrijeme uvezla skoro 430 tona tekstila, prijavljene vrijednosti 3,5 miliona maraka. On je skoro svake nedjelje tokom nekoliko mjeseci izlazio iz BiH i nijednom nije prijavio novac, a nosio je prosječno po 75 hiljada eura. Na ulazu u Srbiju je prijavljivao keš, jer strani državljani u prolazu to moraju učiniti, bez dokazivanja njegovog porijekla.

Novinari CIN-a su pronašli Pavitinovića na „Arizoni“, ali on nije htio govoriti o uvozu tekstila dok ne razgovara sa partnerom Nerminom Jahićem. On je sin Besima Jahića kojeg SIPA i svi sagovornici CIN-a označavaju kao jedinog vlasnika „Hisar Trade“ i jednog od najvećih uvoznika, odnosno posrednika pri uvozu tekstila u BiH. Međutim, Besim Jahić to negira.

„Stvarni vlasnik je onaj na papiru koji potpisuje“, tvrdi, aludirajući na Pavitinovića. „Ako SIPA ima sve te kontakte da sam ja iza toga, neka SIPA radi svoj posao i ćao, brate“, rekao je Jahić novinarima CIN-a i spustio slušalicu.

On je 2010. godine osuđen na tri godine zatvora zbog carinskih prevara i utaje poreza. Tada je bio radnik firme „Sidoil“ Sedineta Karića, a sedam godina kasnije inspektori SIPA-e su Jahića i Peštalića osumnjičili da su formirali „grupe za organizovani kriminal“ koje su nepoznatim špediterima i carinicima davali mito, a zauzvrat uvozili tekstil sa umanjenim vrijednostima i težinom.

SIPA je 2017. godine uhapsila sedmericu koji su nakon tri mjeseca pritvora pušteni na slobodu. Među njima su bili: Ferhat Peštalić, Edin Helać, Ismet Balija, Nermin Jahić i Muharem Pavitinović. Tužilaštvo BiH protiv njih nije podiglo optužnicu ni do danas.

Za istrage koje su vođene protiv njih Peštalić kaže da su montirani procesi koji su proizvod konkurentskih prijava. Kaže da postoje uvoznici koji nikada nisu bili predmet istraga: „Ako je ovo kriminal, ovo što se radi, zašto uvijek uhapse jednog-dvojicu, a ostale ostave i puste? Ne mogu ja biti dobar, a Besim loš. Je li tako? A ja i Besim isto radimo.“

SIPA je od 2014. do danas uhapsila 110 ljudi zbog krivičnih djela u vezi sa tekstilom – 20 njih iz UIOBiH. Podnijela je 33 izvještaja Tužilaštvu BiH protiv 280 osoba i 98 firmi.

Analizirajući situaciju u vezi sa uvozom tekstila u BiH, inspektori SIPA-e su 2016. godine konstatovali da je nakon hapšenja Čauševića nastavljen isti model nezakonitog uvoza i umanjivanja dažbina te predložili „da se utvrdi kao osnovni cilj predmeta procesuiranje uposlenika špediterskih kuća i carinskih službenika do najviših po hijerarhiji koji dobijaju novac“. Svi uhapšeni službenici UIOBiH i dalje rade.

Na CIN-ov upit o višegodišnjim istragama koje još nisu rezultirale optužnicama, Tužilaštvo BiH kratko je odgovorilo da su istrage u toku. Predmet jedne od njih je i šef Carinske ispostave „Gradiška“ Radovan Đurić za kojim je 2014. godine bila raspisana potjernica. Međutim, Đurića tužilac nije ni saslušao nakon što se vratio u zemlju: „Došao sam u Sud BiH, pojavio se, pušten kući i to je to. Od tad ništa.”


Povezane vijesti

Na hrvatskoj granici carinici tražili mito od putnika, on sve snimio (VIDEO)

eTrebinje

Pandemija nije ugrozila ispijanje kafe

eTrebinje

Da li ste znali da se u BiH godišnje u prosjeku za mito u porodilištima daje 2.124.772 KM?

eTrebinje

Zbog primanja mita: Uhapšen sudija Osnovnog suda u Banjaluci Nebojša Pejović

eTrebinje

Nikola Sarkozi osuđen na tri godine zatvora zbog mita

eTrebinje

Kada je najbolje popiti prvu jutarnju kafu

eTrebinje

Šta Vi mislite o ovome?

VAŽNA NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala etrebinje.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više