Na pomen da ćemo intervjuisati Đura Vujovića, mnogi rekoše: „Divni nastavnik fizičkog!“ U tri riječi stala je sva toplina i sve što je za nas u školi „Jovan Jovanović Zmaj“ bio naš nastavnik. Izveo je 40 generacija đaka i pamti gotovo svakog učenika. Ni mi nismo zaboravili njega. Svaki susret propraćen je osmijehom i srdačnim pozdravom, u znak sjećanja na divne dane djetinjstva i nezaboravne časove fizičkog vaspitanja.
„Veoma sam bio vezan za školu. Tako je ostalo i svaki dan se sjetim svih. Kad god se sretnem sa bivšim đacima uvijek se jedni drugima javimo i podsjete me na lijepe dane. Nema nijedan loš trenutak da pamtim, a kako bi i bio kad su to sve bila djeca!“
Ovim riječima otpočinje naš razgovor ovaj, po mnogo čemu jedinstveni profesor fizičkog vaspitanja u Trebinju, koji je cijeli radni vijek proveo u osnovnoj školi u Bregovima. Generacije đaka usmjeravao je ka fizičkoj aktivnosti i sportu. Bio prvi koji je mnoge inspirisao da se okušaju u nekom klubu, ozbiljno posvete i postanu uspješni sportisti.
„Najvećim uspjehom i zadovoljstvom smatram kada vidim svog učenika da je fizički aktivan. Nebitno da li ozbiljno ili rekreativno trenira. Uvijek sam objašnjavao značaj fizičke aktivnosti. Ima i dosta đaka koji su u sportu bili uspješni, neki su igrali u trebinjskim klubovima, a neki i u inostranstvu. Najbitnije mi je kada znam da su usvojili moje preporuke da vode zdrav život“, kaže, i sada isti onakav kakvog ga pamtimo, sa nekom vedrinom i blagošću, strpljivošću i poučnošću, vrlinama kojima je tako lako znao da dopre do svakog učenika.
Zbog svega toga, početkom ove godine našao se među sedam zaslužnih prosvjetnih radnika iz Trebinja kojima je uručena Svetosavska nagrada. Gradska uprava Trebinje nagradu dodjeljuje za doprinos kvalitetnom obrazovanju i vaspitanju, unapređivanju vaspitno – obrazovne prakse i razvoju naučnih dostignuća u oblasti obrazovanja u Trebinju. Naš nastavnik, odveć u penziji, kaže da ga je priznanje ganulo i iznenadilo.
„Nisam očekivao Svetosavsku nagradu. To je za mene veliko priznanje! Da nisam stranac u svom gradu. Iskreno, dirnulo me i obradovalo. Kolektiv sa kojim sam radio bio je fantastičan, odnosi među ljudima odlični. U suštini, djeca su nas jako povezivala. Najveća nagrada mi je što sa učenicima i kolegama i sada mogu da popričam i da budemo ljudi jedni prema drugima“, emotivno nam reče onaj, koji je svoj posao obavljao sa ljubavlju i entuzijazmom, požrtvovano, odnoseći se sa finom mjerom prema svakome pa s toga i zaslužio ovo izuzetno priznanje.
Iako u penziji i sada je u odličnoj formi. Sportista u duši zauvijek. Odrastao je u Dživaru, danas Petrovo polje, i sjeća se da je kao dijete vječito trčao nekud, igrao fudbal, košarku i rukomet. Ništa ga nije moglo spriječiti, smije se, da promijeni odluku prilikom izbora studija.
„Kad sam odlučio da upišem Fakultet za fizičku kulturu, smatralo se tada da ovakve studije nisu adekvatne. Bio sam uporan i krenuo sportskim putem. Volio sam svaki sport! Prvo sam u Nikšiću završio dvije godine na Nastavničkom fakultetu, a potom četiri na Fakultetu za fizičku kulturu u Sarajevu. Zaposlio sam se u Trebinju i u školi u Bregovima ostao čitav život“.
Cijelog sebe nastavnik Đuro dao je djeci. Istovremeno, nikada se nije odrekao sportskih aktivnosti. Ne samo u školi, kroz sportske sekcije i takmičenja, nego i na brojnim maratonima, polumaratonima, uličnim trkama, krosevima po kojima je u Trebinju odavno poznat. Sport je za njega život. Prvi je trebinjski maratonac i sveukupno, do danas je istrčao više od 60 maratona i polumaratona.
„Pokret maratona krenuo je iz Amerike i na naše prostore došao prvo u Sloveniju i Hrvatsku, tek kasnije u BiH i Srbiju. Prvi put sam trčao Kumrovački, a zatim Patrija maraton u Prijedoru. Kad se razvio u Srbiji, godinama zaredom sam išao u Beograd i Novi Sad. U Beogradu sam dogurao do blizu 30 polumaratona. Učestvovao sam i na mnogim uličnim trkama u Nikšiću, Podgorici, Mostaru, Dubrovniku… svuda!“
Posljednji polumaraton istrčao je u proljeće 2018. godine u Beogradu. Epidemija korona virusa spriječila je održavanje novih. A da je do njega, s osmijehom kaže, i sada bi učestvovao.
„Baš mi nedostaje. Volio bih bar da prošetam, protrčim lagano, da uživam. To i jeste suština maratona i polumaratona, da istrajete. Svaki sam istrčao i u tome je cilj. Niko vas ne juri, ne zavidi vam, niko vam neće prigovoriti, važno je da počnete i da završite. Možete da šetate, trčite, sve polako, nađete društvo da pričate. Maratona sam istrčao više od 20, zahtjevan je, naporan, dok polumaraton dođe kao relaksacija. Mnogo su zahtjevnije ulične trke, to je prava ludnica!“
Od svog prvog maratona u Hrvatskoj do danas Đuro je trčao svuda širom bivše Jugoslavije, a i šire. Upoznao mnoge ljude i stekao prijatelje, što mu je uz istrajnost da se dođe do cilja, kaže, posebno dragocjeno.
„Svuda imam prijatelje i to mi puno znači. Na svakoj stazi upoznao sam nekoga. Svi, kao i ja, trče bez interesa. Jedina ljubav i ono što nas sve povezuje je sport. Kad su Grci napravili stadion u Delfima na ulazu su napisali otprilike ovako: „Provjeri sebe“. I zaista, draž trčanja je da provjerim i pobijedim sebe“, priča nam ovaj trebinjski maratonac, koji je više puta istrčao 21 polumaratonski i 42 maratonska kilometra.
Izuzev po maratonima, nemjerljivom pedagoškom doprinosu, pamtimo ga i kao jednog od osnivača „Atletskog kluba Dživar“, odnosno od rata na ovamo „Atletskog kluba Leotar“. Sav predan sportu, prisjeća se 1973. godine, bez atletske staze, ali sa prvim trebinjskim prvenstvom u krosu BiH i zvaničnim početkom rada ovog kluba.
„Za organizaciju tog prvenstva u Dživaru pomogao nam je Atletski savez BiH. Bio je to doživljaj! U Dživar je došlo mnogo ljudi, čak i poznatih imena, poput Seada Konda, najboljeg bosanskohercegovačkog atletičara svih vremena. Kros je u Trebinju tada održan prvi put. Uz takmičarski karakter, moglo se i rekreativno trčati jer ova disciplina ima za cilj da se djeca polako uvode u sport, bez suvišnog opterećenja. Kros se održavao jednom godišnje i za pojedine je bio dobra baza kao priprema za jača takmičenja širom tadašnje Jugoslavije“.
Sama ideja o osnivanju kluba, kako nam priča, bila je na prijedlog Pera Aničića, koji je sa Đurom i Jovicom Vujadinovićem pokrenuo cijelu zamisao.
„Već u to vrijeme ja sam trčao i Pero me pitao da u Dživaru osnujemo Atletski klub. Nisam vjerovao da možemo. Inače, nekada su se po selima održavale seoske partizanske igre, a mnogo ranije djelovalo je „Sokolsko društvo“, sjajna organizacija. Održali su 1921. godine Sokolski slet pod Platanima, a postojale su i Sokolske čete na Zupcima, u Dživaru, na Ljubomiru … Sa dolaskom komunizma, „Sokolsko društvo“ preimenovano je u „Društvo tjelesnog vaspitanja DTG Partizan“. Održavala su se razna takmičenja u atletskim disciplinama, a učestvovalo po 50, 60 ekipa. Dva puta smo pobjedili na nivou BIH. Pošto smo osvajali rezultate, Pera je to ponukalo da osnujemo Atletski klub što smo na kraju i uspjeli. To je bio veliki dan za Dživar, odjednom se sjatio narod, puna sala, svečano proglašenje osnivanja kluba“, prisjeća se ovaj vječiti sportista veličanstvenih početaka jedne istorije u Trebinju, koja pod imenom „Atletski klub Leotar“ i danas traje.
Kao začetnik trkačkih pruga u Trebinju još od sedamdeset i neke, najviše ga raduje što je u gradu pod Leotarom sve više onih sličnih njemu, kako među mladima, tako i među vremešnijim Trebinjcima. Jedina žal mu je što njegov grad nema svoj maraton ili barem polumaraton.
„Nekada sam u Trebinju bio prvi, dugo i jedini koji je trčao, a sad imamo dosta njih i to je lijepo, raduje me. Žao mi je što nema više afiniteta da se pokrene neka ozbiljna maratonska priča ovdje jer gotovo svi gradovi nešto slično imaju. Jednom smo održali trebinjski maraton kroz Zasad polje. Zalagali smo se, ali sve je na tome ostalo. Neka to mladi sada urade, kad ih ima dovoljno koji trče“.
Za svoje zasluge Đuro Vujović dobio je Zlatnu plaketu za životno djelo Grada Trebinja i mnogo nagrada, priznanja i zahvalnica od brojnih sportskih klubova i udruženja. Od svega što je dao drugima i dobio zauzvrat, za sebe je ostavio radost spoznaje da je sportski aktivan i u sedmoj deceniji života.
„I dalje volim da potrčim. Bez toga ne mogu. Na selu živim i čim izađem iz kuće ja sam na stazi! Kada bih opet počinjao sve bih isto uradio!“
Doživljaji za pamćenje
„Krajem osamdesetih godina trčao sam noćnu trku u Varaždinu. Počinjala je kad otkuca ponoć. Temperatura vazduha iznosila je 18 stepeni ispod nule. Iskupilo se nekoliko hiljada ljudi da gleda a skupa su trčali i muškarci i žene. Trčeći po mraku odjednom vidim da sam utrčao u sporednu ulicu, skrenuo sa trase, skoro zalutao. Uspio sam da se vratim nazad i stignem do cilja. Fantastično, drugačije mnogo nego po danu, pravi doživljaj! Posebno pamtim i maraton u Budimpešti, od prije nekih dvadeset godina. Zadivljujuće je bilo trčati 42 kilometra preko mostova! Inače, na svakom jačem maratonu pa i ovom, učesnici dobiju čip za mjerenje vremena i drugih bitnih stvari. Po utrčavanju na stadion, nakon pet sati trčanja, čujem povike „Bravo Đuro!“ U tom trenutku ništa mi nije bilo jasno, a zapravo je tako organizovano da se preko čipa objavi ime kako bi gledaoci skandirali i pozdravljali svakog takmičara. Veličanstveno iskustvo!“
Sa splava na maraton
„Beogradski maraton jedan je od najjačih na Balkanu. Tu se ocjenjuje dužina staze, koliko je takmičara krenulo, koliko završilo trku, je li staza ravna, monotona. Svrstava se u deset najboljih maratona na svijetu! Svi učesnici dobiju medalju i diplomu. Svaki maraton i polumaraton za mene su doživljaj, ali beogradski je poseban. U tom gradu imam familiju i prijatelje, i sa svima se vidim. To budu predivni dani. Zadnjih 15 godina skupa idemo Zdravko Mrkonja, Nešo Pejanović i ja. Redovno nas u Beogradu dočeka prijatelj koji drži splav, obavezno svratimo kod njega i zatrajemo. Jednom smo pravo sa splava otišli na maraton! I što je zanimljivo, svaki put kažemo da nećemo nikad više, a onda opet sve ponovimo!“
