eTrebinje
Fudbal Sport

Veso Klimović: POLA VIJEKA NA POLICAMA

Izvor: Radio Trebinje

Fotografija: Radio Trebinje


Trebinje se voli, za Leotar se živi!

Veso Klimović je rođen 22. decembra 1952. godine u Bileći. Fudbal je počeo da igra u Hercegovcu iz Bileće, ali je poslije odsluženja vojnog roka, sa 19 godina stigao u „Leotar“. Plavo – bijeli dres je prvi put obukao protiv „Rudara“ iz Pljevalja. Igrao je desetak minuta i po sopstvenom priznanju u igru ušao tek kad je trener Ilija Kaljević bio siguran da ne može ništa zabrljati. U tom trenutku „Leotar“ je vodio sa 8:0.

Neposredan i očigledno duhovit, ovaj zaljubljenik u fudbal, pamti svaki detalj u prethodnih pola vijeka. Od putovanja, utakmica, gostovanja, protivničkih igrača… najslavnijih i najtežih trenutaka.

„Vrijeme za nezaborav. 17 prelijepih godina. Od druge lige zapad u kojoj su učestvovali klubovi iz Vojvodine, Slovenije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske do jedinstvene Jugoslovenske druge lige. Naše je bilo samo da treniramo i fino se ponašamo. Uslovi su bili sjajni. Ljudi koji su vodili klub su živjeli za njega. Na dalja gostovanja smo putovali avionom sa Čilipa. Nastupali pred 15, 20, 25 i 30.000 navijača. Moja generacija je igrala u svim većim gradovima Jugoslavije, od Maribora, Ljubljane, Rijeke, Beograda, Subotice, … a najteže je bilo igrati po Bosni. Osjećao se naboj u bosanskohercegovačkim susretima, a nije bio lak ni komšijski derbi sa GOŠK – Jugom. Mada je i u Sloveniji znalo biti žustro. Danas je neshvatljivo, a desilo se 1972. godine kada smo išli na derbi u Dubrovnik da smo mi igrači u autobusu bili na Ivanici, a prva auta navijača već su ulazila u Dubrovnik. Hiljadu i po naših navijača na istočnoj tribini u Lapadu.“

Dok razgovaramo na stadionu FK „Leotar“, a traje trening prvog tima, Veso se s nostalgijom sjeća igračkih dana i brojnih ponuda da zaigra u drugim klubovima.

„Mi smo cijenili Upravu, a oni su cijenili nas igrače. Sasvim je bilo normalno da igramo po deset godina jer je ljudima iz grada i kluba bilo stalo do onih koji vrijede. Mislili su i na našu budućnost. Zapošljavali smo se. Ja sam radni vijek proveo u Industriji alata i na to sam posebno ponosan, a u 26. godini sam dobio stan. Imao sam ponude od Rijeke, Veleža do Želja. Te 1978. godine sam bio sportista grada. U organizaciji Glasa Trebinja, 2. februara u hotelu ‘Leotar’ organizovan je izbor. Došao je Ivica Osim, trener Željezničara. Ponudili su mi lijepe uslove, ali se nismo dogovorili jer sam ja noć prije te utakmice prvi put, sa suprugom i sinom, prenoćio u novom stanu. Nije mi obraz dozvoljavao da okrenem leđa ljudima iz ‘Leotara’. Pazite, imam prijatelje koji su igrali u Partizanu, a ja sam dobio stan prije njih. To se cijeni i zato sam uz Klub pola vijeka.“ – izričit je Veso Klimović, koji napominje da mu je sve ove godine mnogo značila podrška supruge Mileve i sinova Aleksandra i Nemanje.

Foto: Radio Trebinje

Dok šetamo stadionom na Policama, Veso krajičkom oka prati momke koji postavljaju nove stolice na tribinama i nastavlja naš razgovor jednom od bezbroj anegdota, koja kaže da nisu uvijek bili uspješni. Nekad su se borili i za opstanak.

„Kad smo 1974. godine utakmicom u Pančevu ostali u drugoj ligi, navijači su nas čekali na aerodromu na Čilipima, a od mosta ispred Borčeve robne kuće, gdje smo izašli iz autobusa, na rukama su me odnijeli do hotela ‘Leotar’. Bacali su me u zrak i nosili kroz špalir. U avionu slavlje. Pokojni Novak Anđelić, čašćava stjuardese. Pjevamo koliko nas grlo nosi. Nazdravljamo. Novak moli stjuardese da popiju čašicu i jedna od njih ga pita šta slavimo i jesmo li ušli u prvu ligu, a on kaže – Ma jok, ostali u drugoj!“

Priča nam da je 1984. godine za trenera Leotara došao Franjo Džidić i naredne četiri godine ostao na klupi najstarijeg trebinjskog sportskog kolektiva. Po Vesovom mišljenju bilo je to vrijeme kad su bili najbliži ulasku u  Jugoslovensku prvu ligu. Nažalost, taj san ostao je nedosanjan.

U 37. godini Veso je odlučio da prestane sa aktivnim igranjem. Šali se na svoj račun pa kaže da je mogao još mnogo da igra, ali kada ga je 16 godina mlađi saigrač Nešo Gudelj upitao: „Kapitene, da ti ponesem torbu?!“ prenuo se iz sna. Okačio je kopačke o klin i mrežu „Lea“ predao Amiru Begoviću.

„Na mojoj oproštajnoj utakmici igrali smo protiv Belasice iz Strumice. Dobili smo ih 6:0. Trener je tada bio Dogandžić, koji me je odmah pozvao da radim. Međutim, htio sam malo da odmorim. Odmor je trajao kratko jer su me bivši trener Sveto Milošević i saigrači Šarović i Mitrović ubijedili da odigramo jednu polusezonu za FK ‘Mladost’ iz Konavala. Bilo mi je prelijepo i dan danas sam u kontaktu sa tim ljudima. Međutim, već 1990. godine za trenera ‘Leotara’ dolazi Slavko Jović i tada se vraćam u klub. I tu sam još uvijek. Pola vijeka zadovoljstva, radosti i sreće!“

Foto: Radio Trebinje

Raspadom Jugoslavije i ratnim razaranjima i fudbal je zapostavljen. Liga se raspala. U Trebinju je bilo teško. Nikome nije bilo do fudbala. Ponekad bi se, tih ratnih devedesetih, okupili i odradili poneki trening, rekreativno odigrali utakmicu… međutim tek 1996. opet počinju ozbiljnije da se bave najvažnijom sporednom stvari na svijetu.

„Godine 1996. oformljena je istočna grupa Republike Srpske. Sakupili smo dvadesetak momaka iz Trebinja, koji su imali želju da opet igraju. Imali smo jednu loptu. Treneri su bili Šarović, pokojni Vukićević i ja. A onda se 1998. godine formirala jedinstvena Liga Republike Srpske. Počeli smo ozbiljnije da treniramo. Vratili smo neke naše momke koji su igrali po Crnoj Gori poput Vukićevića, Radovića, Jankovića i Vica… Vratila se i publika… Bilo je po 4.000 ljudi na tribinama. Niko nije bio srećniji od mene. Već 2001. godine smo bili prvaci RS i osvojili smo Kup. Tada Jovin dolazi za trenera, a asistiramo mu Vlado Gaćinović, Spaić i ja. Imali smo veliki broj vrlo kvalitetnih igrača iz Trebinja. Od Muline, Krunića koje je danas trener Leotara, da ne zaboravim neke.. Radovića, Jankovića, Ćurića, Vukićevića, Čorlije, Šarabe, Vučinića… oni su činili okosnicu ekipe, a to su trebinjska djeca. Svi su odrasli na ovoj travi i srce im je igralo za „Leotar“. Istina, Jovin je doveo par igrača koji su pojačali ekipu. Ozbiljni klubovi poput Želja, Sarajeva, Zrinjskog, Širokog nas nisu ozbiljno shvatili… U prvoj utakmici u Visokom, pred njihovih 4.000 navijača pobijedili smo sa 9:0. Sa stadiona smo ispraćeni aplauzom protivničkih navijača. Kako je počelo tako je  i završilo – titulom prvog prvaka Premijer lige BiH.“ – s ponosom priča „Leotarova“ legenda o danima kad je opet na tribinama bilo čak 9.000 navijača, u utakmici Kupa.

Zahvaljujući tom naslovu prvaka Premijer Lige BiH, te 2003. godine „Leotar“ je prvi put u svojoj istoriji odigrao kvalifikacije za Ligu šampiona. Poslije luksemburškog Gravenmahera, praška Slavija je bila prejak protivnik. I naredne 2004. godine FK „Leotar“ je imao jak tim. Međutim vrlo brzo se ekipa osipa. Počinje sunovrat, koji je Vesu posebno teško pao. I danas dok priča o tim danima, Vesu glas zadrhti.

„Nije ‘Leotar’ to zaslužio, ali je bilo tako. Pravi pravcati sunovrat. Mučili smo se sve do 2014. godine kada smo i definitivno ispali iz Premijer lige. Igrali smo prvu ligu Srpske, a onda ispali i u drugu ligu Srpske. Dotakli smo dno. Ovo je moja kuća i to je za mene bio poraz. Pamtim šest teških mjeseci kad osim momaka, trenera Spaića, Muline koji mu je kratko pomagao, žene koja nam održava opremu i mene niko nije dolazio na ovaj stadion. Bilo je nešto vjernih navijača, ali malo. Uslovi nikakvi. Tri godine pakla. I tako dočekam da moj ‘Leo“ od Maribora dođe do Šekovića, uz svo uvažavanje Šekovića. Ekipe protiv kojih smo mi tada igrali su nas doživljavali kao Mančester. Bili su izrazito motivisani da nas pobijede pa da neće nikog drugog. Tada je oformljena uprava koja je imala zadatak da zaustavi propadanje ‘Leotara’. Nju su činili Simeon Dučić, Milan Janković, Milan Tomanović i Vaso Mijanović. Trener je bio Rajko Mičeta. Pokušavali smo svi zajedno da se izborimo i nadam se da smo ponovnim plasmanom u Premijer ligu Bosne i Hercegovine stavili tačku na tužne dane!“ – optimističan je Klimović koji tvrdi da je u Klubu opet zavladala pozitivna atmosfera. Po njegovim riječima – nema dugovanja; igračima su redovne plate; stigao je novi trener – Branislav Krunić, dijete sa Polica; tu je i Oleg Ćurić, koji je do nedavno odlično radio sa momcima; tu je i Željko Radović i on je dijete Kluba; poslije 17 godina je osvojen Kup Republike Srpske, a Uprava na čelu sa Gordanom Mišeljićem ulaže napore da Klubu vrati stari sjaj.

Foto: Radio Trebinje

I opet je Vesu srce puno. Na startu Premijer lige pobijedili su Radnik u Bijeljini i remizirali sa banjalučkim Borcem na njihovom terenu.

„Neki ljudi moraju da shvate da je ‘Leotar’ ostavio trag u bivšoj Jugoslaviji. Odigrao je 900 prvenstvenih utakmica i po tome je drugi klub, poslije čačanskog Borca, a treći je po ostvarenim rezultatima. Treba biti fer pa reći da se sedamdesetih i osamdesetih Trebinje prepoznavalo po platanima, Industriji alata i ‘Leotaru’. Dok sam igrao promijenio sam 13 trenera, a za pola vijeka 25-26 predsjednika Kluba. Svi su došli i otišli, a ja sam i dalje tu. Od svih njih s poštovanjem pominjem Đoka Palikuću, Boža Trklju, Naska Volića, Rada Runjevca, pokojnog Zorana Sorajića … ljude koji su živjeli za ovaj klub. Nadam se da će tako biti opet. Dobro smo krenuli. Vratila se i publika na Police. Biće opet kao nekad da se pjeva – ‘Leo’ nam je iz kamena nik’o, ne može ga pobijediti niko!“

I dok napuštamo stadion na Policama pitamo se koliko je još ljudi, poput Vesa Klimovića, koji ne napuštaju brod koji tone?! Sigurno ih ima. I to su sportisti. Oni pravi, oni koji igraju srcem, oni koji trebaju biti primjer mlađim generacijama i oni koji se svojim ljudskim gestovima za života sele u legendu. A Veso Klimović je legenda FK „Leotar“!

NISMO BILI SVECI, ALI SMO IGRALI BOGOVSKI!

„Voljeli smo fudbal, voljeli smo Leotar. Srce nam je tuklo za ovaj tim i kad bi na gostovanju pobijedili neki poznat i veliki klub, znali smo da proslavimo. Pamtim noći kad smo osvitali na muzici i u pet sati ujutro tražili buregdžinicu. Jedne prilike, pobijedili smo u Beogradu. Imali smo jutarnji let za Dubrovnik. Let u sedam sati, a mi se u pet pojavljujemo u hotelu. Gleda nas Rade Runjevac, u tom trenutku vođa puta, pa se okreće ka treneru i kaže: „Što smo mi njima plaćali sobe u hotelu?!“

TIM KOJI JE IGRAO SRCEM!

Za 17 godina igrao je Veso i sa starijima od sebe i sa mnogo mlađima. I među mnogim dobrim igračima koji su proslavili klub sa Polica, tvrdi da je tim u sastavu: Bokonjić, Primorac, Vukićević, Jović, Mašo Ramić, Vukašinović, Zihno Begović, Zrilić, Branko Ćurić, Iko Ramić i Klimović, uvijek igrao srcem!

„Uvijek smo imali 16-17 odličnih igrača. Sem pobrojanih bilo je tu još dobrih igrača poput braće Deretić, Čolaka, Slata, Bujaka, Lučića, Rončevića, Mehića, Rahimića, Cvitanovića, Grabovca,… Zrilića su zvali Santrač druge lige. Takav je bio. Ma sjajan, ali i Bujak je bio čudo!“

Foto: Radio Trebinje

Izvor: Radio Trebinje

 


Povezane vijesti

Prvi radio u istočnoj Hercegovini slavi rođendan: „OVDJE TREBINJE“ ili početak jedne istorije duge 45 GODINA

eTrebinje

Radio Trebinje: Počela audicija za 20. “Zvon zvonke pjesme”

eTrebinje

Šta Vi mislite o ovome?

VAŽNA NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala etrebinje.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više