Ne znam kad sam je vidio prvi put. Ona je oduvijek tu. Vjerovatno su me prvo vozili u njoj, ponekad da se nasmiju i prevrnuli me na ledinu ili beton, što sam godinama kasnije i ja činio drugim deranima, Ona je seljaku i radniku oslobodila leđa, Nije to motokultivator, kojeg mi Hercegovci nazivamo freza. Freza je samo ispregla konja a upregla seljaka. Ona je bila istinski emancipator., jer od kada se ona pojavila, više niste mogli vidjeti mučenu Hercegovku, kako na leđima nosi breme trave ili balu duvana, sada je izgledala skoro kao prava gospođa, tjerajući fino, gospodski teret ispred sebe.
Bože, šta je s njom prevezeno, sjena, bala duvana, krtole, šta je u njoj betona istjerano ili sajlom podignuto na ploče u vrijeme izgradnje Ljubinja. Silno, smo se ponosili s njom
Neko je zove civara, neko kaže kolica, a opet čuo sam i da je nazivaju tačke, ali za nas Ljubinjce najčešće je bila kariola. Kao što rekoh silno smo se ponosili sa njom. Jer bila je naša. Naš ponos, naša razglednica, nešto po čemu su nas prepoznavali.
Kažu da je profesor Tunjo Filipović, otac bošnjačke nacije pitao jednog studenta ispod Radovinje šta ima novo u Ljubinju osim velikosrpskog nacionalizma, duvana i kariola. Nacionalizma je bilo svuda, Duvan bješe tada tako čest u Hercegovini da su samu Hercegovinu prepoznavali po njemu, usput i po kenjcima, ali kariola bješe samo ljubinjska.
Ljubinje se nalazi na skoro tačno polovini puta između Mostara i Trebinja. Mostar bješe centar napredne jugoslovenske industrije, u njemu praviše i avione, Trebinje nije zaostajalo mnogo, tamo su činili najbolje alate. Pa i malo Ljubinje, dremljivo u sjeni Radovinje imalo je svoj prepoznatljivi regionalni brend, tamno zelenu kariolu, bez pretjerivanja najbolju na svijetu. Čvrsta, neuništiva, savršeno ergonomski riješena, to je bio proizvod takve kvalitete da bi ste, ne znajući da se pravi u Ljubinju sigurno pomislili da se radi o produktu njemačke industrije. Tome smo se mogli uvjeriti, kada su u Ljubinje počele dolaziti karile bjelosvjetskih proizvođača. Zapinjali ste nogama za njih, imale su neriješeno težište, pa su vam leđa i ruke otpadali od ukočenosti i bolova a novu kariolu ste mogli baciti ako ste samo par puta u njoj prevezli malo teži teret. Na ljubinjsku zelenu mogli ste stotine puta staviti tereta koliko može na nju stati i ona bi uvijek ostajala zdrava i kompaktna. Još uvijek ima primjeraka starih preko pedeset godina koji besprijekorno služe. Neke domaćine je bilo sramota koristiti toliko decenija jednu kariolu, nisu htjeli da ih nazivaju tvrdicama, pa su kupovali nove, ali avaj, ubrzo su se vraćali staroj pouzdanoj, koja i dalje besprijekorno funkcioniše iako je već odavno s nje spala ona tamno zelena boja.
A sve je počelo nekada ranih šezdesetih godina prošlog vijeka. Ljubinje je u Drugom svjetskom ratu teško postradalo. Kažu kada su jesen 1944, partizanske jedinice ušle u razrušeno Ljubinje, dočekale su ih tri žene. Pamtim i njihova imena, Sara, Zora i Mara bile se jedine prisutne kad partizani držaše prvi zbor u kataklizmično postradaloj varoši. Ljubinje više nije bilo sresko mjesto,više puta htjedoše ukinuti opštinu, pod izgovorom da je ne mogu finansirati. Jednom je valjda spasio građevinski preduzimač Milovan koji je jedno vrijeme plaćao opštinske uposlenike, Drugi put nas htjedoše nas pripojiti Stocu i tako zauvijek osuditi na tešku sudbinu obične mjesne zajednice. Tada su se valjda digli mladi ljubinjski komunisti, redom fakultetski obrazovani, predvođeni ljekarom Milivojem Praščevićem iz Danilovgrada. Milivoje, kao čovjek pristigao u Ljubinje, ne noseći nikakve repove prošlosti, kao mlad i neoženjen, nemejući šta izgubiti prvi otvorio zbor ne govoreći baš po direktivama partije
“Od tamo iz Stoca su napali 1941. a sad hoćete da nas pripojite njima” vele da je kazao doktor Praščević.
Došlo je do gungule, svađe, a valjda je ključno bilo to, što je na stranu mladih komunista stao i nekadašnji zamjenik vjećnika AVNOJ-a, nekadašnji sve i svja u Ljubinju koji je izgubio ranije pozicije u klanovskoj partijskoj borbi, ali ne bijaše izgubio avnojevska poznastva..Opština ostade, ali morala se od nečega finansirati.
Tada je u Ljubinje, neki kažu iz zatvora, neki sa sličnog zadatka, stigao bivši ravnogorac i osuđenik Milan Šljupka, rodom iz Višegrada. Bio je običan metalski radnik, takoreći majstor, ali glavi je nosio skicu kariole koja će preobraziti Ljubinje. Okupio je oko sebe tinejdžere iz raznih Škola učenika u privredi kao buduće majstore, i tinejdžere čobane iz okolnih sela kao pomočne radnike, te zatemeljao preduzeće Jugometal. Skromno gotovo sa ledine, ljubinjski klinci predvođeni Šljupkom počeše praviti kariole. Ostalo je istorija.
U prvo vrijeme, kada bi Šljupka bio odsutan, radnici su se igrali puše, sakrive, trule kobile, klisa… jer bijahu gotovo djeca, a kada bi se vratio disciplinovano bi se vraćali radnim zadacima. O kakvoj se radnoj snazi radilo, kakvi su to počeci bili, dosta govori i činjenica, da većini zaposlenih, stara krčmarica Crnogorka Bodiroga, nije htjela točiti alkohol.
“Vidi ti njega, juče se ispilio a pio bi rakije. Ne može!”
Godine su prolazile, djeca su odrastala, avizala se, dolazilu novi radnici, a kariola se i dalje proizvodila, u sve većim serijama. Jugometal je rastao, a s njim raslo je i Ljubinje. Počeše nicati nove kuće, stambene zgrade. U Jugometalu počeše praviti i druge proizvode. Postade mala fabrika zamajac i ostaloj privredi. Inženjer Jovo Đurić napravi pravo malo čudo u poljoprivredi, a što je za Ljubinjce možda i važnije, donese i prvu odbojkašku loptu. Otvori se i ugostiteljsko turističko preduzeće, sagradi novi moderni hotel u sjeni stoljetnih kestenova. Niče i pogon tekstilne industrije. Peradarstvo doživi procvat, Vremenom se Ljubinje od malog stočarskog mjesta i lokalnog administrativnog centra preobrazi u inustrijsko mjesto bez nezaposlenih. Poče dolaziti radna snaga sa strane. Po bruto društvenom proizvodu Ljubinje prestignu Stolac, te posta u ono komunističko vrijeme, srednje razvijena komuna, ispred koje su u Hercegovini bili samo Mostar, Trebinje, Čapljina i Bileća.
Jugometal postade dio mostarskog Sokola, iz malog prostora nekadašnje duvanske stanice u srcu čaršije, pređe u nove moderne proizvodne objekte. Otvoriše se i novi OUR-i, pa i pogoni namjenske vojne industrije. Proizvodnja u kragujevačkoj Zastavi postade nezimasliva bez ulivnih grla koja su se pravila u Ljubinju. Komunalna preduzeća širom Jugoslavije kupovala su ljubinjske kariole i japanere. I sad se priča da su u vrijeme koje se u Ljubinju naziva “Kada se radilo za Gadafija” radnici u proizvodnji za mjesec dana zarađivali novog Fiću. U to vrijeme Soko je zapošljavao blizu 600 radnika, Mislim da u Jugoslaviji nije bilo mjesta sličnog Ljubinju koje ima tek nešto više od 4000 stanovnika da ima takvu fabriku..
A kao neka kruna u društvenom smislu, ono što za rukom nije pošlo ni jednoj istočnohercegovačkoj opštini, a u ostatku Hercegovine jedino Mostaru, Ljubinje dočeka da ima sportsku ekipu u najvišem rangu takmičenja SFRJ. To vrijeme Ljubinjci danas zovu “Kad se igrala prva liga” . I stvarno je Ljubinje bilo prva liga, a sve je počelo sa tamno zelenom kariolom.
Odrastajući u Sarajevu silno bi se oduševio kad bi nešto iz Ljubinja vidio u gradu. Prvo su to bili točkići na kontejnerima, Zvuči jadno, ali mene je ispunjavalo ponosom. Poslije bih u granapu uvijek tražio pile ili jaja iz Ljubinja.
Jednog dana po cijelom gradu postaviše desetine kioska, na kojima je pisalo da su proizvedeni u preduzeću Soko-Ljubinje. Pamtim i broj telefona na bjeloj naljepnici 088 621-100. E to je već bilo za pravog ponosa. Jedan kiosk istovarili su pred zgradu u kojoj je stanovao Radovan Karadžić i u njega se smjesti milicionerska patrola.
A mom ponosu nije bilo kraja kada sam na televizijskom prenosu legendarne utakmice Zvezda-Bajern vidi reklamu za SOKO iz Ljubinja
Poslednje ljeto pred rat proveo sam u Ljubinju. Ništa nije slutilo zlu koje dolaze. Ja sam stasavao, počeo izlaziti, a ako sam u Sarajevu imao ograničenja u Ljubinju nisam. Bilo je to jedno od najljepših ljeta u mom životu, jer samo jednom imaš 16 godina i prvi se put zaljubljuješ. Puna čaršija mladog svijeta a otvoreni začuđujuće moderni kafići i naravno kao kruna najstarija hercegovačka diskoteka, koja gle čuda još uvijek radi.
Došla je jesen, a u Ljubinje rezervisti JNA. Na policijsku patrolu ispred zgrade Radovana Karadžića nasrnula je raja iz Koreje, potonji Vukovi Juke Prazine
“Hađinica” iz slastičarne se derala
“Mi ćemo ga ćuvati, ne trebate nam tu” a jedan od milicionera repetirao je pušku i opalio metak u vazduh što je fakinsku rulju primirilo
Glup, mlad i zelen, prišao sam mjestu događaja, gledao kraj kioska milicionera koji je pucao a iza njega na kiosku bijelu naljepnicu na kojoj je pisalo SOKO Ljubinje i broj telefona koji još uvijek pamtim 088 621-100
A onda je došao rat. Sokolovi radnici većinom završiše na frontu. Proizvodnja se smanjila, a kako porodice ostadoše bez plata, ponovo se omasovi proizvodnja duvana. Opet je tu bila naša zelena kariola, koja postade glavno prevozno sredstvo. Ovaj put dobi i nove namjene. Pored ostalih poslova u njoj se sada po prvi put prevozila i humanitarna pomoć iz crkve ili crvenog krsta, Profesor Rato Ćuk je u karioli izvezao i nemoćne srodnike iz jednog sela na prvoj borbenoj liniji. Dočeka tamno zelena ljubinjska kariola da prevozi ono što niko nije ni sanjao da će prevoziti.
Posle rata, opet kariola prionu na izgradnju. Izbjeglice su teškom mukom podizale svoje nove domove, kariola im bijaše od velike pomoći. Još uvijek je SOKO pomalo radio, svakim danom sve manje dok vremenom nije potpuno opustio. Sa njim nestade i ostatka privrede osim peradarstva koje još opstaje.
Ljubinje se opet vratilo poljoprivrednoj tradiciji, od industriskog mjesta postade agrarno iz koga svi bježe. Da se razumijemo, iz Ljubinja su uvijek odlazili najbolji. Nekada u Ameriku, nekad u industrijske centre i gradove gdje su postajali ugledni građani, danas u kliničke centre kao uspješni ljekari ili u informatička preduzeća kao sjajni inženjeri, ali su ostajali, da tako kažem, oni obični koji su uvijek u većini. Danas i oni odlaze, jer u svom mjestu ni sa mukom koru hljeba ne mogu zaraditi.
Kariole se več godinama ne proizvode, ali možete ih još uvijek vidjeti kraj težačkih kuća. Nekad u sjeni kakvog drveta, nekad pred štalom, nekad možete vidjeti seljanku kako je tjera prepunu trave koju je načupala u duvanu ili krtoli i daće ih kravi jer njive su stočni zabran a trava iz duvana i krtole slatka. Još pokoji đed unuče provoza u njoj. Tamno zelenu boju više ne možete vidjeti, ispralo je vrijeme, oljuštila muka, ali kariole proizvedene u Ljubinju još su uvijek pouzdane i neće vas izdati ni u putu ostaviti. Ostaju tako one da podsjećaju na ona vremena kada smo se trgli iz letargije, kad su ih poćeli praviti tinejdžeri pod mrgodnim Šljupkinim okom, kada smo uz njih krenuli naprijed, i ostavlja nadu da će opet nekada tako biti. Nade uvijek ima. ali hoće li biti nas.