– Gospodine K, gdje ste bili do sada? – rekla mi je mlada i odvažna doktorka u službi hitne medicinske pomoći – Šum koji imate na srcu je takav, da bih ga, čini mi se, čula i da slušalicu stavim na Vaše koljeno!
Dalje je sve išlo po automatizmu. Pregled kod kardiologa i dijagnoza uznapredovale stenoze ušća aorte, ili srpski rečeno, otvor na lijevoj komori srca kroz koji krv izlazi u najveći krvni sud, aortu, sužen je na svega jedan centimetar kvadratni, dok su normalne vrijednosti bile tri do pet puta veće! Zbog toga sam imao probleme pri naporu i hodu uzastranu.
Poslije dijagnostičke i administrativne pripreme u našem Gradu, osvanuo sam u četvrtak u Metropoli, na poznatoj Klinici za kardiovaskularnu hirurgiju. Prošavši uspješno kroz prijemnu proceduru, obreo sam se u trokrevetnoj bolesničkoj sobi kao jedini pacijent. Glavna medicinska sestra, koja je sa porodicom u mom Gradu uvijek pravila pauzu pri povratku sa mora, mi se skeptično obratila:
– Gospodine K, verovatno ste već obavešteni, iako ste primljeni zbog stenoze ušća aorte, da prema protokolu prije operacije morate uraditi i koronarografiju. Kad se već otvara grudni koš i radi zahvat na otvorenom srcu, dobro je videti i stanje koronarnih krvnih sudova, čije suženje je uzrok srčane angine ili čak infarkta. Nažalost, kud baš da dođete u četvrtak? Ako Vam danas ne urade tu pretragu, a vidim niste zakazani, sutra nećete biti operisani. Zbog epidemije, ležeće pacijente ne radimo subotom i nedeljom, već samo hitne slučajeve koje dovezu kola hitne medicinske pomoći!
– Ja sam došao kada mi je zakazano i srećan sam što sam uopšte uspio da uđem na Vašu kliniku. Šta ću, čitaću preko vikenda… i gledati televiziju.
Glavna medicinska sestra se udaljila uz saučesnički pogled, koji je ipak obećavao nešto više od ljubazno saopštenih informacija. I bio sam u pravu. Poslije samo pola sata je trijumfalno banula u moju bolesničku sobu i sa vrata povikala:
– Gospodine K, obucite ovu našu pidžamu, idete odmah na koronarografiju. Uspela sam da Vas ubacim, i ja njima dole na dijagnostici znam biti od pomoći.
Još nisam bio završio sa presvlačenjem, u prostoriju su ušli mladi medicinski tehničar i njegova koleginica i u kolicima me izvezli u hodnik.
Kada su se pokretna vrata od lifta otvorila, panično sam se sjetio:
– Zaboravio sam knjigu! Molim Vas, vratite me nazad u sobu!
– Kakvu knjigu, čoveče, o čemu pričate!? Zakasnićemo dole, ionako Vas je glavna sestra jedva ubacila!
Nisam mogao da im saopštim da sam u zbirku pjesama, koju sam objavio prije rata, stavio kovertu sa 100 evra, želeći nagraditi doktora koji će mi uraditi važnu dijagnostičku pretragu. Moj poznanik, ljekar iz Grada, mi je prije polaska onako usput rekao da su ti specijalisti u drugom planu i da ih niko ne čašćava, a rade izuzetno važan posao za ukupan uspjeh operacije. Tada sam odlučio da budem galantan.
Sala u koju su me dovezli je bila sva u sivom, bez prozora, ispunjena medicinskim aparatima. Među njima je dominirao sofisticirani ležaj sa natkriljenim optičkim instrumentima na lučnom držaču. Vrlo brzo mi je prišao čovjek mojih godina, produhovljenoh izgleda, slika i prilika bivšeg talijanskog premijera Romana Prodija.
– Gospodine K, ja sam profesor Rade B., uradićemo Vam koronarografiju! Odmah da Vam kažem, da je taj nalaz kod pacijenata sa stenozom ušća aorte – najčešće uredan, ali moramo i to da obavimo!
– Hvala Vam profesore, što ste me primili preko reda… Evo, ja ponio moju zbirku pjesama da Vam poklonim, dvije pjesme su i nagrađene…
– Ooo, sjajno! Obožavam poeziju! Baš Vam hvala – uzviknuo je profesor iskreno obradovan i otvorio knjigu, izloživši pogledu bijelu kovertu koja se u njoj nalazila.
Upitno me je pogledao, tako da sam u momentu odlučio da šalom riješim pomalo neugodnu situaciju:
– Profesore, kod nas u Hercegovini kažu, bez kafe i rakije, ništa od posla!… Pa eto, ja stavio da popijete…
– Gospodine K! – uzviknuo je profesor zgranuto, uperivši prijeteći kažiprst prema meni – Ovo ću Vam kasnije vratiti… i to javno!
Bacio je knjigu na sto i ljutito se udaljio.
Malo je reći da sam bio preneražen:
„Majko moja, šta me snađe!? Šta bi ovome profesoru!? Ja ne želim da ga potkupim, nemam razloga, htio sam samo da ga častim!… Glupi provincijski običaj! Čuj, javno će mi vratiti kovertu! Šta znači to „javno“!? Da će okupiti osoblje, kome je očito šef, i pred svima me kompromitovati i poniziti! Uh, nestaje mi vazduha! Malo je što me sutra čeka operacija na otvorenom srcu, nego još i ovaj problem! Samo mi je još i to trebalo! Sa druge strane, ne mogu da kažem da me profesor nije impresionirao svojom principijelnošću. Pa, Metropola je ovo, kažu da ljekari, pogotovo profesori, otimaju od pacijenata, a kamoli da ne uzimaju ponuđeno! Kakav košmar!“.
– Gospodine K, molim Vas da se skinete i legnete na ovaj sto! Pazite glavu, ovo iznad Vas su kamere! – pozvao me je ogroman medicinski tehničar sjede kose vezane u rep i moržovskih brkova, sličan liku sa ribljih konzervi „Eva“.
Uradio sam što je od mene traženo i odlučio da moram sa profesorom raščistiti stvar. Kada mi je prišao, skupio sam hrabrost i obratio mu se:
– Profesore! Moram nešto da Vam kažem…
– Recite! – suvo je uzvratio on i ne pogledavši me.
– Slušajte… – počeo sam ja – … Vi ste godinu ili dvije stariji ili mlađi od mene, tu smo negdje. I nemojte se ljutiti, ja nikada u životu nisam čuo za Vas, a za neke profesore sa Vaše klinike, bogami, i jesam! No, ako ste profesor u ovoj ustanovi, očito da su Vaše reference izuzetne. Nažalost, Vi me niste razumjeli… Moj malopređašnji postupak nema nikakve veze sa Vama lično!
– Molim!?
– Da, baš nikakve veze. Ja sam odlučio, još kada sam polazio iz Grada, da od sveg srca častim ljekara ili ljekarku koji će za moju dobrobit i sreću moje porodice uraditi nada mnom važnu medicinsku intervenciju! I eto, potrefilo se, sasvim slučajno, da sam nabasao baš na Vas…
– Dobro, dobro… – prekinuo me je profesor, sada već sa blažim izrazom lica, a smio bih se zakleti i da sam u uglu njegovih usna vidio nešto slično osmijehu…
Poslije petnaesetak minuta, prišao mi je i prijateljski me uhvatio za ruku:
– Gospodine K, nažalost, nisam bio u pravu… Vaša leva koronarna arterija je sužena na tri mesta, na jednom i više od 90%! Sada je stenoza ušća aorte u drugom planu, moraće Vam pored nje rešiti i ovaj problem za koji do sada nismo znali. No, šta je – tu je, hirurzi će staviti dva ili tri bajpasa… nalazite se na dobrom mestu i u pravim rukama! Želim Vam sreću… na kraju, sve će to biti u redu…
Dok sam ga preneraženo slušao, u njegovoj ruci se odjednom stvorila moja zbirka pjesama. Skoro svečanim glasom je izjavio:
– Gospodine K, mnogo Vam hvala na poklonu, na knjizi koju ću neizostavno pročitati… Nego… zaboravili ste u njoj nešto, neko Vaše pismo, šta li je, pa ga uzmite!…
Dok su me medicinski tehničari vozili u kolicima, gužvao sam u rukama vraćeni mi koverat. Trudio sam se da se ne primijeti – kako plačem!
Pri povratku u sobu, na prvom krevetu zatekao sam „cimera“. Kurtoazno smo se upoznali. Radilo se o nekom građevinskom tehničaru mojih godina, iz Metropole. Ispalo je da su i njemu prije mene radili istu dijagnostičku pretragu i da smo se, po svoj prilici, mimoišli u liftovima.
– Ko ti je radio koronarografiju? – upitao sam ga znatiželjno.
– Onaj Jevrej – odgovorio je spremno.
– Koji Jevrej? – uzvratio sam ja zainteresovano.
– Pa, onaj profesor… Rade B.
– Kako Jevrej, čovječe, to nije jevrejsko ime!
– Ma Jevrej je sigurno. Moj pašenog ga poznaje. Kod njih to sa imenima ide preko majke, koja je očito Srpkinja!
Moram priznati da sam bio zbunjen, pa sam priupitao:
– Izvini, da li si ga možda… častio? Onako, za kafu…
– Ne pada mi na pamet! – odgovorio je moj novopečeni cimer – Ma, oni su puni ko brod!
– Da… – odgovorio sam ja rasijano, a onda značajno zaključio – Moguće da profesor ne bi ni primio ponuđenu… čast? Možda bi i odbio?
– Ha, ha, ha… Ti to ozbiljno misliš!? E, moja provincijska naivčino! Jevrej je to, čoveče, uzeo bi taj i sa mrtvog konja potkovicu, a kamoli ne bi pare!
Dragan R. Kovač
Izvor: Slobodna Hercegovina