eTrebinje
Najnovije Trebinje

In memoriam: Nedeljko Ninković – Gasite struju, Šuko je otišao u vječnu svjetlost!

Izvor: Moja Hercegovina

Fotografija:


Nedeljko Ninković Šuko nas je juče, u 57. godini života, napustio, a danas u 16 časova ispraćen je u vječnu svjetlost! Njemu u čast neće biti održana komemoracija, neće biti dana žalosti, mnogi se za njegovom čituljom neće ni okrenuti, niti će se po njemu išta zvati… A moglo bi, pa i moralo… Napustio nas je potpuno autentičan lik, jedan ČOVJEK koji je, uprkos brojnim tjeskobama i problemima koje mu je život natovario na leđa, uvijek bio vedar i spreman na šalu. Štaviše, on je od svog tereta koji je nosio na leđima osjećao samo težinu piva u ruci i hirurški precizno je znao kada se trenutno ispijanom soku od hmelja bliži kraj i kada je pravo vrijeme da se krene u potragu za novom bocom. Bio je jedan od onih koje će većina pogrešno percipirati, za šta nije ni mario, ali one koji su ga upoznali i prepoznali gledao je sa posebnom ljubavlju i pažnjom… Ako vam se, dok prolazite kroz trebinjski park, nekada učini da čujete neki krik nakon kojeg uslijedi ‘’gubim kosu’’, znajte da to Brko negdje visoko, iznad nas, nazdravlja i pozdravlja!

I danas su svi ludaci u rovovima, a svi vojnici na krovovima, ali jedan ludak ili vojnik (kako ko uzme) je, sasvim sigurno možemo tvrditi, na nebeskom krovu. Umro je Nedeljko Ninković Šuko, Brko iz parka! Tumarao je životom hodom pijanog kralja, a on to i jeste bio – kralj! Kralj trebinjskog parka, dobre zajebancije i kralj kojeg mnogi nisu prepoznali pa su ga smatrali prosjakom. A znate onu priču o kraljeviću i prosjaku…

Kao redovan učesnik rata imao je više podviga od mnogih odlikovanih i izvikanih generala, pukovnika, majora i inih… O svojim podvizima je ćutao, a o njima su drugi govorili. Ovi ini sami pričaju o svojim podvizima, a drugi ćute.

Mrš fukare jedne, gdje ste vi bili u ratu a gdje ja?!

Za internet magazin ‘’Moja Hercegovina’’ ogorčeno je govorio o svom učešću u ratu.

‘’Poslije svega sam dobio borački dodatak, neku bijedu koju sam nedugo po dodjeljivanju odbio. Rekao sam im: Mrš fukare jedne, gdje ste vi bili u ratu a gdje ja?! Ne treba mi ništa ako je moje učešće u ratu vrijedilo 30 ili 40 maraka na mjesečnom nivou. Onda kažu lud brko, Šuko alkoholičar, ovakav ili onakav. A u ratu sam dobar bio, sad im ne valjam. Slušaj burazeru, nekad sam za ovaj grad i ove ljude bio spreman život dati, a sada ne bih dao ni zanokticu.”

Nakon objavljivanja intervjua saznajemo i o Ninkovićevim ratnim podvizima, među kojima se posebno istakao jedan događaj u kojem je Šuko spasio mladu vojsku ostavljenu na milost i nemilost, a o čemu nam je svjedočio Aleksandar Spaić.

Silazite žalosna vam majka, izdali su vas kurvini sinovi!

”Bilo je to 27. maja 1992. godine. Šuko je došao po nas oko 2 sata poslije ponoći. Bio je u interventnoj četi Lazara Šarabe. Grupa od nas desetak vojnika nije znala za povlačenje JNA i ostali smo u Ravnom. Tu bi i ostali 100% da se Nedeljko nije pojavio niotkud u ukradenom Pincgaueru i rekao nam ”Silazite žalosna vam majka, izdali su vas kurvini sinovi”. Kad je taj Pinc prošao preko mosta pod Ravnom, most je dihnut u vazduh. Stižemo u Dubljane kao interventna četa čiji je Brko već bio član. Tada smo ga i upoznali, nikad ga prije toga nismo vidjeli. Volio me je, zvao me Mali. Od tada smo bili gotovo nerazdvojni, volio je biti sa nama, a zajedno smo obišli mnoge položaje. Kad smo došli u Dubljane u tom Šukovom Pincgaueru, dugo ga nije htio predati, govorio je: Ne dam ga kurvinim sinovima. Na kraju je vozilo ipak vraćeno.” – govori je tada Aleksandar Spaić za naš magazin.

Brko ni nakon ovog svjedočenja, ali i brojnih drugih, nije želio isticati sebe i svoju ulogu, štaviše, kao da ga je bilo stid što su ta njegova herojska djela izašla u javnost.

Od rata pa do 2007. nije plaćao struju, nije imao primanja, da bi te, 2007. godine struja bila isključena…

Kada su mu isključili struju, stoički se nosio sa mrakom, dugih 12 godina.

I o tome je prvi put javno govorio za naš magazin, kada je šira javnost i upoznata sa činjenicom da jedan čovjek u XXI vijeku već duže od decenije živi u mraku.

”Kako da platim struju kad nemam primanja? Dajte mi gospodo posao, radiće Brko, nije problem, pa ću uredno plaćati sve režije. Da ti kažem nešto, a to mnogi koji mogu da me zaposle znaju nego se prave budale, Brko kad radi nema alkohola, rad je rad. Imam problema sa leđima, jebu me svako malo, u ratu sam ranjen ispod desnog oka, ostale su posljedice, ne mogu ja raditi neki teški fizički posao, ali ima gomila poslova koje mogu obavljati bez greške. Ali niko te ne zarezuje ni cenat. Koliko sam puta išao da vidim da mi otpišu dug, koji svakako nije veliki, sve su to mali računi, obećavaju, kažu biće u redu, ne sekiraj se, a svaki put prdimahovina.’’

Posjetio sam Brka nekoliko dana nakon objavljivanja intervjua, govorio je da mu ljudi prilaze, nude pomoć, ali i dalje je u njemu tinjala da želja za gašenjem mraka.

-Burazeru, prilaze mi ljudi, obećavaju da će pomoći, moj drugar iz djetinjstva, Željko Gudelj, koji mi često pomogne, kad je pročitao taj tekst, kupio mi patike i punu kesu farmerki. Hvala mu, to je moj burazer. Odmah me našli iz Mjesne zajednice, kažu da dođem da skontamo neku pomoć. Hvala ti, kažu svi da je tekst dobar, da smo im jebali kevu. Neka znaju priču, neka se i mene neko sjetio.

-Brko, ti si im jeb'o kevu, to je tvoja priča! – promrmljah više za sebe.

Da nije sve ‘’prdimahovina’’, Brko se uvjerio nakon apela i akcije našeg magazina, a koji su uslijedili nakon izuzetnih odjeka objavljenog intervjua. Elektro – Hercegovina svega nekoliko dana nakon objavljivanja apela za otpisivanjem duga za struju, stupa u kontakt sa Dragišom Sikimićem, glavnim urednikom magazina ‘’Moja Hercegovina’’ i saopštava mu da su spremni na dogovor. I bi tako! Ugasili smo Brkov dvanaestogodišnji mrak!

Struja došla! Idemo sad u svjetliju budućnost! Šifra: Tonemo, ali brod ide dalje!

Kada su mu uključili struju, takođe se stoički nosio sa svjetlom, ljubeći svijeću i govoreći joj: neka meni tebe, ti si me spasila.

”Struja došla! Hvala vama, hvala dobrim ljudima i braći koja su mi pomogla da poslije toliko vremena i ja malo progledam kroz svoje oči. U svijetliju budućnost. Šifra ”Tonemo, ali brod ide dalje”. Sada imam volju da nastavim, da sredim malo ovu moju ”paščaru”. Možda to ljudi ne razumiju, ali ja nisam ni imao volje da boravim u ovom stanu. Prespavam i ujutro jedva čekam da izađem, kad se vratim, legnem i stalno tako. Zavališ se, digneš se, izađeš iz kuće.’’ – ushićeno je rekao Nedeljko tik nakon gašenja mraka.

I sve ovo gorenapisano je bio Šuko, jedinstven stanovnik grada na Trebišnjici, čovjek koji sada negdje odozgo mršti lice i mrmlja: de burazeru, ne seri više, ajmo pivo popiti! I neću više srati Brko, majke mi! Živio ti meni u svjetlosti vječnoj, u zdravlje burazeru moj dobri! Tonemo, ali brod ide dalje, žalosna nam majka, izdali su nas kurvini sinovi, ali neka nama one svijeće, neka nama u sjećanjima našeg Šuka sve dok ne izgubimo i zadnju vlas i odemo kod Brka u vječnu svjetlost…

PS A ja Vam nisam napisao ništa od onih Brkovih i mojih dana, popodneva i dugih večeri, ništa sem onoga što je već objavljeno onomad, uz Šukino aminovanje, jer ovakve ljude čuvaš za sebe i u sebi, sebično, djetinje… A ne bi ni Šuko volio da sam se raspojasao pa počeo o nama, opet bi me poklopio sa onim: burazeru, ne seri više… Ili njegovom još čuvenijom: mrš kad ti fino kažem…

Igor Svrdlin

Izvor: Moja Hercegovina


Šta Vi mislite o ovome?

VAŽNA NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala etrebinje.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više