Plesni klub ‘’Maris’’ vođen Slavišom Sredanovićem, izuzetnim entuzijastom i rijetko viđenim talentom u sferi plesa i gimnastike, nakon 17 godine izuzetno uspješnog rada, doveden je na rub egzistencije. Slaviša Sredanović za internet magazin ‘’Moja Hercegovina’’ govori o gotovo maćehinskom odnosu lokalne vlasti prema ovom kolektivu, stresu koji traje već duži vremenski period i koji ga je doveo u jedno letargično stanje. Uprkos brojnim problemima Slaviša je skupio hrabrost da progovori o svemu onome što ga tišti poručujući da neće pristajati na kratkotrajna rješenja iznuđena iz kompromisa i da ovoga puta želi da se funkcionisanje plesnog kluba ‘’Maris’’ sistemski riješi jer ukoliko bude suprotno, smatra da cijela priča nema smisla, a i ta borba ne vrijedi neprospavanih noći i stresa koji svakodnevno preživljava.
Slaviša Sredanović, osnivač plesnog kluba ‘’Maris’’ koji, može se slobodno reći, uživa kultni status, ali ni nakon 17 godina njihov rad nije prepoznat i adekvatno nagrađen od lokalne samouprave. Štaviše, čini se da je za sve ove godine bilo mnogo više ‘’klipova’’ kojim su spoticani nego pomoći koja bi im davala dodatni vjetar u leđa. Sredanović je na svom Fejsbuk profilu objavio bolno iskren tekst u kojem je obznanio javnosti da se ‘’Maris’’ nalazi pred gašenjem, upoznavši istu sa mnogim problemima koji sui h zadesili.
U jednu ruku mi je drago što se ovo desilo…
Slavišu smo za početak pitali šta se to trenutno dešava i kako je plesni klub ‘’Maris’’ došao u situaciju u kojoj se trenutno nalazi.
‘’Prije svega, hvala Vama na interesovanju da uradimo ovu priču! Vi ste jedini koji ste me kontaktirati do sad. Trenutno se dešava to da sam pozvan da dođem u Opštinu sutra ujutru pa ćemo vidjeti šta će oni da kažu. A kako je došlo do ovoga svega? Pa tako što su nam obećali prostor prije sad već skoro godinu dana i to polako ide, malo po malo sa odugovlačenjem, a sve uz priču da nema prepreka i eto, mi smo na ulici! Da su bili samo malo ažurniji, da nisu bili skroz ali skroz nemarni prema nama, ne bi došlo do ovoga. Ali mi je u jednu ruku drago što je došlo do ovoga.’’ – počinje svoju, ali i priču stotine ‘’marisovaca’’ Slaviša Sredanović.
Predugo sve ovo traje…
Kaže da mu je u jednu ruku drago što je do svega ovoga došlo jer problem traju predugo i krajnje je vrijeme da se ili riješe u potpunosti ili da se prestane sa radom.
‘’Ja se uvijek i u svemu povlačim i ne zauzimam stav i onda ljudi tako prelaze granice i ja tek reagujem kad voda pređe preko nosa. Ovo je očigledno moja tema za rad na sebi i ja je konačno prihvatam.. Kao što znate, ovo traje mnogo dugo i satjeran sam u ćošak i primoran na reakciju pa kao i svako ko se nađe u toj poziciji, reguje burno.. Da se ja znam “laktati i skakati za oči”, imali bi mi već sad prostor i ne bi se sad pravila nikakva frka. Ali mislio sam da je to riješena stvar, da svako radi savjesno i odgovorno svoj posao. Na kraju krajeva, nemam vremena da svaki dan skačem po opštini i dosađajem ljudima da požure sa tim.. Predugo ovo sve traje. Ne znam, da me neko napomene i dvaput na nešto, mene bi bilo sramota i gledao bih da završim ako je do mene, a ne svako 15-20 dana da napominjem a da niko ne reaguje na to.’’ – iskren je naš sagovornik.
Nasjeo sam na priču ”umjetnika” Radivoja Milića a zbog njega više ne želim da nam djeca borave u Domu mladih!
U tekstu koji je objavio na Fejsbuku ističe određene nesuglasice sa, sada već bivšim, direktorom JU Dom mladih, Radivojem Milićem. Sredanović kaže da je povjerovao u Milićeve iskrene namjere, ali da je vrijeme pokazalo sve suprotno od onoga što je govorio i obećavao. Pitali smo Sredanovića da nam objasni o kakvim se nesuglasicama radilo i do čega su one dovele.
”Ovdje moram da budem smiren kad o tome pričam da ne bih izgovorio nešto što ne priliči nikome. Jednostavno i ukratko, čovjek nam je obećavao mnoge stvari u Domu mladih, a gledajući ga kao nekoga ko je završio likovnu akademiju, nasjeo sam na priču “umjetnika’’, oduševljeno sam pristao. Na kraju je ispalo da ništa nije ispoštovao od obećanja, naprotiv. Podigao nam je kiriju i za to je obećao bolje uslove i na kraju je ispalo da sve što je rekao, išlo je u kontru. Posvađao nas je sa ljudima u Domu mladih i napravio problem tamo gdje nije postojao! Uzimao nam termine u smislu danas nemate trening od tad do tad pa nam javi par sati pred trening, a nekad i ne javi nego dođemo u salu kad ono sala zauzeta i mi ispadamo neodgovorni pred našim članovima, samim tim nam se djeca i rekreativci ispisuju! Ne mogu sad svega ni da se sjetim niti želim više da evociram uspomene na to. Jednostavno, poremetili su se mnogi odnosi u Domu mladih, i sa radnicima i sa ostalim korisnicima i za nas više nije to zdrava sredina i ne želim više da nam djeca borave tamo. Ima mnogo stvari koje ne želim ni da iznosim, nije više moja stvar, ako ne mogu pomoći, neću ni da dolijevam ulje na vatru..” – kaže naš sagovornik ne krijući ogorčenost.
Da bi opet postavili zdrave temelje, potrebno je stare srušiti i dobro počistiti!
Sredanović je najavio dužu pauzu u radu plesnog kluba ‘’Maris’’ ne isključujući ni mogućnost trajnog prekida, tj. gašenja kluba. Kada govori o svemu tome, Slaviša se pita koliko sve to vrijedi budući da je iza njega, a očito i ispred njega ogroman stres i razočarenje… Ističe da je potrebno porušiti stare temelje i postaviti priču na zdrave noge, jedino u tom slučaju cijela priča I borba će imati smisao…
‘’Što bi Gibonni rekao “ovo mi je škola i drugi puta ću pametnije”. Sve su ovo moji “dobrotvori” i zaista tako mislim i gledam na trenutni situaciju. Sve ovo me uči da jasno postavim granice prema svima, počevši od Grada pa do roditelja pa čak i djece koja tek traže da im se postave granice. Na kraju krajeva, i u obavezi sam da to uradim jer sam ja taj koji stoji ispred njih kao pedagog i odgovoran za njihov rast i razvoj! Stresno jeste, nikad i vjerujem nikome ove stvari nisu prijatne ali da bi opet postavili zdrave temelje, potrebno je stare srušiti i dobro počistiti.’’ – rekao je Sredanović za naš magazin.
Svakodnevni stres počeo je još ljetos, tokom organizacije i realizacije plesnog festivala i da je već u septembru pomišljao na dužu pauzu, a onda su problem intenzivirani u januaru pa je nakon svega prisiljen na burnu reakciju.
‘’Meni je stres počeo još ljetos od plesnog festivala, što je tek posebna priča… Mi smo imali u planu naš plesni festival da radimo u našoj sali i sve je ukazivalo na to da ćemo uspjeti, ali… U septembru sam čak prvi put razmišljao da napravim pauzu do nove godine ili dok ne dobijemo konačno svoju salu ali kako sam odgađao i nadao se, stres je rastao i nagomilavao se. Shvatio sam oko nove godine da nećemo ni u februaru biti u svom prostoru jer jednostavno uz najveću njihovu želju, praznici su i ljudi su na odmorima. Tako da se stres intenzivirao u januaru i cijeli januar sam bio kao zombi, prisiljen na reakciju i zauzimanje za sebe i svoj klub. Posljednju sedmicu me je glava intenzivno boljela, nisu mi ni tablete pomogle, nisam spavao, stres je učinio svoje.. Mislim da sve ovo nije vrijedno tolikog stresa!’’ – bez dlake na jeziku i do srži iskren je Sredanović.
Najgore od svega mi je bilo što nisam bio dobar za svoju djecu, nisam im se mogao posvetiti niti voditi klub kako treba!
Sve je rezultiralo Slavišinim osjećajem da više nije dobar za svoje članove, ubijena mu je želja za novim kreacijama.
‘’Najgore od svega mi je bilo što nisam bio dobar za svoju djecu, nisam mogao potpuno da im se posvetim niti da vodim klub kako treba. Ubijena mi je kreativnost i za treninge i za koreografije pa sam posljednje mjesece tumarao trudeći se samo da preživim i takav spremao Produkciju sa kojom smo postali prvaci BIH (52 djece je tu učestvovalo)! Sad mi zaista treba minimum mjesec dana odmora kako bih bar malo došao sebi!’’ – kaže Slaviša za MH.
Na trenutno možda i nesuvislo pitanje šta će se desiti na kraju, Slaviša daje prilično pesimističan odgovor u kojem se naslućuje i određena doza ravnodušnosti nakon svega što je prošao i prolazi.
‘’Pa ništa posebno se neće desiti… Mnogo gore stvari u životu budu i ništa se ne desi, život ide dalje. Sve dođe i prođe…’’
I kao da se bore njegove misli, što je vjerovatno i najveća istina kao i najprirodnija ljudska reakcija na cjelokupnu situaciju, već u sljedećoj izgovorenoj rečenici u Slaviši se javlja onaj borac i entuzijasta koji poručuje da neće više dozvoljavati da se njegov i rad svih ‘’marisovaca’’ ne poštuje.
‘’Samo sad ja više ne dozvoljavam nepoštovanje, nadam se da sam naučio lekciju. Htio sam da pristanem i na to da u devastiran prostor koji je trebalo da dobijemo ulažem velika sredstva (koja naravno nemam) i da pristanem na razne loše stvari po nas, samo da možemo normalno i nesmetano da radimo. Vidjećemo kako će sad da se poslože stvari. Ako se zaista nešto promijeni, a pod tim mislim da nam Grad sredi prostor pa mi da plaćamo kiriju, a ne da mi ulažemo svoja sredstva pa da se to odbija kao kirija, dobijemo uslove za djecu koja se bave gimnastikom i uopšte normalne uslove za rad, podršku u novčanom, moralnom i svakom drugom smislu i najvažnije POŠTOVANJE, onda vrijedi da se nastavi! A ako ne bude ništa od toga, ako dobijemo opet neko obećanje ili kako je u komentaru stavio moj prijatelj Darko Dožić “samo trule kompromise” onda kako je neko jednom rekao da Hercegovina i ples ne idu u istoj rečenici, mozda je nažalost to i istina! Tada ću znati da ne vrijedi da se nastavi! Pokušavao sam godinama razbijati predrasude ali nekad je lakše razbiti atom nego predrasudu! Što bi rekao Žarko Laušević: Neko je verovatno i dan danas ljut na vas jer ste umesto drame odabrali svoj mir a umesto nepoštovanja distancu.” – govori nam bez vrdanja naš sagovornik.
Nećemo pristati na trule kompromise!
Slaviša kaže da period od proteklih godinu dana rezimira svih 17 prethodnih godina napornog rada koji je održavao najvećim dijelom gotovo nadljudski entuzijazam i volja. Drugim riječima, sve ono nepoštovanje i nerazumijevanje za rad jednog od najuspješnijih kolektiva ne samo u BiH, već i u regionu, nastavljeno je pa i intenzivirano u proteklih godinu dana.
”Kroz ovu godinu zaista može da se provuče svih 17 godina odnosa prema nama… Prvo sa Domom mladih na početku godine pa oko Trebinjskih ljetnjih svečanosti, odjednom nas tamo nema, a mi pravili festival koji traje mjesec dana, doveli 40 najjačih umjetnika sa Balkana za hip – hop, salsu, tango, zumbu i tako dalje… Potrošili 20.000 konvertibilnih maraka a za cijelu godinu i razne projekte ukupno dobili 7.600 KM. Na kraju to niko i ne zna ili ne želi da zna! Niko ni ne zna da smo prvaci BIH u solo kategorijama i kategoriji produkcija. A onda gledam prilog kako dečko biciklista (ne znam ko je i želim mu sve najbolje, ovo nema veze sa njim) dobije bicikl vrijedan 8000 € od Grada kao prvak Republike Srpske, a moja djeca kao prvaci BiH ni patike! Ovo je samo jedan slučaj koji mi je zapao za oko jer u tom periodu smo mi takođe radili sve ovo pa niko ništa! Svašta bih imao dalje još da kažem, pozaboravljao sam a i bilo bi predugo…” – kaže Slaviša Sredanović za MH.
Za kraj, zamolili smo ga da pošalje poruku, kako roditeljima i članovima plesnog kluba ”Maris” tako i ostalim poštovaocima vašeg rada, ali i onim koji su svojim nečinjenjem jedan od najprepoznatljivijih simbola modernog Trebinja doveli u težak položaj
‘’Ovom prilikom želim da se zahvalim svima onima koji su od početka bili uz nas kao i svima koji su iskreno i od srca bili tu, zbog svih njih je ovo i trajalo 17 godina! Hvala svima koji su slali poruke podrške, lajkovali poruku, komentarisali i šerovali jer je ovo pismo zaista odjeknulo! Znam da je ovo rastužilo 150-200 djece i rekreativaca, mnogima se snovi ruše! Ima tu djece kojima će ples biti profesija! Mogu samo da im poručim da ih sve mnogo volim i da mislim na njih! Naći će način da se razvija plesno onaj ko i dalje to želi! Onaj ko je zaista plesač ili gimnastičar u duši, ništa ga ne može zaustaviti da raste i razvija se u tom pravcu! Ako ne nađemo rješenje i ne nastavimo sa radom, trudiću se kao i u koroni da šaljem videe da vježbaju i dajem zadatke i oni koji su navikli na mene kao “roditelja” da me bar gledaju preko videa kako bi što bezbolnije podnijeli ovaj prvi period separacije. Onaj ko je već formiran takmičar, ima u svom tijelu potrebne alate za dalje, samo je stvar volje i želje! Internet je toliko napredovao, a ja stojim na raspolaganju svima, ko god želi da radi!’’ – govori u dahu Slaviša Sredanović.
Nadam se da se vidimo za dva mjeseca mnogo jači i spremniji za nove pobjede!
Na kraju ipak šalje optimističnu poruku kojom izražava nadu da će se sve ovo što se danas dešava jednom zvati juče.
‘’Ipak da ne pretjerujem sa patetikom, nadam se da se vidimo u sali za dva mjeseca, mnogo jači i spremniji za nove plesne pobjede!’’ – ipak je na kraju optimističan naš sagovornik.
Plesni klub ‘’Maris’’ već skoro dvije decenije pronosi dobar glas o svom gradu Trebinju. Nebrojena takmičenja, medalje, šampionska odličja, pa i nastup u polufinalu regionalnog takmičarskog show-a ‘’Ja imam talenat’’. Njihov rad je prepoznat i nagrađen na svakom podijumu na koji su kročili izvodeći sjajne, zahtjevne i originalne koreografije. I kao što nerijetko biva, najteže je biti prorok u svom selu, pa i ovaj sjajni kolektiv baš u svom gradu nailazi na najveći zid koji Slaviši i ostatku ‘’marisovaca’’ trenutno djeluje kao Kineski zid, ali vjerujemo da će kvalitet plesnog kluba ‘’Maris’’ napokon biti prepoznat i nagrađen, a kako god bude, nema sumnje da će nas ‘’Maris’’ na ovaj ili onaj način i dalje uveseljavati i oduševljavati jer show must go on…
Igor Svrdlin
Izvor:Moja Hercegovina