eTrebinje
Umjetnost i kultura Magazin

Trebinjske ulice sa imenima žena: NJEGOVATI KULTURU SJEĆANJA

Izvor: Radio Trebinje/Maja Begenišić

Fotografija: Radio Trebinje


Od 195 ulica, koliko ih u Trebinju ima, svega sedam je nazvano po znamenitim ženama naše istorije, iako ih je mnogo više čije ime i djelo to zaslužuju. Satisfakciju donekle pruža činjenica da se većina nalazi u centru grada. Oko Glavne ulice, dakle, smještene su Desanka Maksimović, Carica Milica, Jelena Anžujska, Beta Vukanović i majka Jugovića, dok su ulice Stake Skenderove i Žane Merkus u naselju Hrupjela, odnosno u Pridvorcima.

Sve same heroine, izuzetne žene koje su mijenjale, obogatile i oplemenile našu istoriju! Svaka na svoj način jedinstvena, po zaslugama posebna jer onim što su za života učinile, zadužile su našu tradiciju i kulturu. Jeste ih tek sedam dobilo na značaju u Trebinju, ali to je veličanstvenih sedam!

Nit koja ih povezuje je da su se usudile biti drugačije, da su prihvatajući zadate norme, uspijevale izađi iz okvira društva u kojem su stvarale i živjele. Uz ljubav, kao najuzvišenije osjećanje, njegovale su, čak i vijekovima prije nas, nesalomivi ženski duh, zalažući se, kako su znale i umjele, mogle i smjele, htjele da pokažu da žena i te kako na svakom polju, čak i ratnom, nikako nije manje vrijedna ni zanemarljiva ličnost!

PLEMKINJA SRPSKE POEZIJE

„Ko hoće da doživi čudo mora se radovati kao laste“ – govorila je naša velika pjesnikinja, profesor književnosti i član Srpske akademije nauka i umetnosti, Desanka Maksimović, ona, koju su svi voljeli. Rođena je 1898. u Rabrovici, a odrasla u selu Brankovina kod Valjeva. Kao dijete učitelja, knjigu je zavoljela veoma rano pa se i prije škole upoznala sa onim što leži među njenim koricama. Poslije valjevske gimnazije i studija književnosti i istorije umetnosti na Filozofskom fakultetu, Desanka Maksimović je zahvaljujući stipendiji francuske vlade otišla u Pariz 1923. godine, gdje je bila profesor u Prvoj ženskoj gimnaziji.

desanka.png (515 KB)

Uvijek elegantna, puna topline i dobrote koje su zračile iza čudesnog osmijeha po kojem je pamtimo, ostala je upamćena i kao pjesnikinja koja je napisala najljepše stihove o ljubavi. Pisala je onako kako je osjećala zbog čega i danas nosi epitet plemkinja srpske poezije. Cijelim bićem predavala se pjesmama, nazivajući ih vlastitom djecom, učeći nas svojim stihovima da volimo, hrabro i istinski, nesputano i do vječnosti.

Mnogo je voljela ljude, posebno mladost, koju je savjetovala da čuvaju zdravlje, steknu što više znanja, imaju radoznalosti za život oko sebe, da vole sve ljude, svoju domovinu, da čitaju puno jer, znala je reći, svaka knjiga donosi novu oblast znanja. Onako ženski voljela je svog Sergeja Slastikova, glumca i pjesnika i, kako je više puta istakla udala se za onoga koga je njeno srce tražilo, iako je siromašan, za svoju prvu ljubav.

Najčešći motiv u poeziji Desanke Maksimović bila je upravo ljubav, a osnovno pjesničko geslo, da poezija treba da bude razumljiva, jasna, iskrena, otvorena prema čovjeku i životu. Zato mnoge njene pjesme predstavljaju poziv ljudima da budu dobri, plemeniti, ponositi, postojani, da poštuju ljude drugačijih uvjerenja i načela, mišljenja, boja i vjera, i da budu strogi prema svojim manama kao i prema tuđim.

Stvaralački izraz bojila je vječito zanesena svojim okruženjem, svim iz čega je upijala i darovala ljubav. Od svih vrijednosti u životu, kroz svoje pjesme naročito je isticala slobodu, odanost, hrabrost, dobrotu i nekoristoljublje. Njena djela prevođena su na mnoge jezike, dok se pojedine pjesme nalaze u antologijama poezije. Bila je istinska heroina jedne epohe, uvijek spremna na oprost, tražeći pomilovanje i oprovdanje za svaku posrnulu dušu. Za života je uživala obožavanje, poštovanje i divljenje svojih čitalaca.

Objavila je oko pedeset knjiga poezije, pjesama i proze za djecu i omladinu, pripovjedačke, romansijerske i putopisne proze. Njena poezija je i ljubavna i rodoljubiva, i mladalačka, i ozbiljna, ali uvijek osjećajna. Neke od njenih najpoznatijih pjesama su: „Predosećanje“, „Strepnja“, „Prolećna pesma“, „Opomena“, „Na buri“, „Tražim pomilovanje“, „Krvava bajka“, „Pokošena livada“.

Umrla je 1993. godine u Beogradu, a sahranjena u njenoj voljenoj Brankovini, pored svoje vječne ljubavi, supruga Sergeja Slastikova Kalužanina, koji je preminuo 1976. godine, skoro dvije decenije prije nje. U mnogim gradovima Srbije podignuti su joj spomenici, oslikani murali, nazvane škole, kao i ulice. Ponosni možemo biti što i u Trebinju imamo ulicu sa imenom Desanke Maksimović!

ŽENSKO OSVAJANJE SLOBODE U BIH

Ulica Stake Skenderove nalazi se u naselju Hrupjela. Stanovnici ovog dijela grada možda ni ne znaju da put kojim svakodnevno prolaze nosi ime po prvoj ženi koja je u Sarajevu djelovala u javnom i kulturnom životu među Srbima i još 1858. godine otvorila prvu žensku školu u ovom gradu. Pripada ženama koje su ostavile značajan trag ne samo u Sarajevu, nego i u BiH.

staka-skenderova-1.jpg (162 KB)

Porijeklom iz Prijepolja, Staka Skenderova rođena je u Sarajevu, na Ilidži 1831. godine. Bila je srpska učiteljica, pisac i društveni djelatnik iz Bosne i Hercegovine. Pisala je za ruske časopise i pomagala ruskom konzulu Aleksandru Fjodoroviču Giljferdingu u prikupljanju srpske kulturne baštine. Bila je i prva žena koja je u BiH objavila svoju knjigu„Ljetopis Bosne 1825 – 1856“.

Bila je veoma neobična žena u vrijeme kada je živjela. Govorila je ruski i turski jezik, a pismenost je stekla, pretpostavlja se, samouka. Zna se da je dosta čitala i da je jedina žena tog vremena koja je pjevala u crkvi. Njen način života smatran je raskalašnim jer je pored muškog odijela koje je nosila, te crkve i učionice jednako voljela kafanu, što u to vrijeme nije odobravano. Čak je bila i na hadžiluku u Jerusalemu, zbog čega su je zvali hadži Staka ili hadži gospoja.

Ženska škola koju je osnovala slobodno se može nazvati početkom opismenjavanja žena u Sarajevu. U toj želji, bila je prva žena iz Sarajeva koja je posjetila sultana Abdulaziza u Carigradu. Podrška Stambola i osmanskih vlasti donijela joj je animozitet imućnih sarajevskih Srba i novina koje su izdavala srpska udruženja, dok joj je siromašno srpsko i ostalo stanovništvo Sarajeva uzvraćalo ogromnim simpatijama.Tadašnji osmanski namjesnik u Bosni, Topal Osman – paša, pomagao je Stakinu školu i nju su pohađale i njegove kćrke. Pored srpske, u školu su upisivana djeca i muslimanskih i jevrejskih porodica iz Sarajeva. Za djecu bogatih roditelja školarina se plaćala, dok je školovanje bilo besplatno za one iz siromašnih kuća.

Život Stake Skenderove okončao je tragično, kada su je na Ilidži pregazila konjska kola. Preminula je 26. maja 1891. godine, a sahranjena je na pravoslavnom groblju na Koševu. Priznanje za rad, koji je uveliko doprinio razvoju Sarajeva, došlo je tek nakon njene smrti, iako je bila žena koja je svoje ime upisala krupnim slovima u istoriji i kulturi BiH. Zato je priča o Staki priča o ženskom osvajanju slobode u 19. vijeku na Balkanu u društvu apsolutno patrijarhalnom, ali i priča o ženi koja se borila za siromašne i ravnopravnost među klasnim razlikama i emancipaciju žena.

Godine 1931. dobila je ulicu u Sarajevu na Mejtašu, ali je 1994. godine njen naziv preimenovan, tako da danas, ova izuzetna žena nema svoje obilježje u gradu u kojem je živjela i kojem je dala cijelu sebe. Ali zato svoju ulicu ima u Trebinju, u malom gradu na jugu Republike Srpske, u kome se sa poštovanjem čuva od zaborava sjećanje na ovu posebnu ženu!

PAMTITE ME PO LJUBAVI MOJOJ!

Još jedna žena koja je koračala u muškom odijelu, bila hrabra, jahala konja i pušila cigarete, boreći se za vlastita uvjerenja i slobodu bila je Žana Merkus, Holanđanka, učesnik u Hercegovačkom ustanku. Njeno junaštvo i podvizi u štabu hercegovačkog vođe ustanka Mića Ljubibratića opisala je Rebeka Vest u knjizi „Crno jagnje i sivi soko“.

Jeane_Merkus.jpg (150 KB)

Ova prkosna Holanđanka u muškoj hercegovačkoj nošnji, s crnogorskom kapom, nazivana i Jovanka Merkusova, rođena je u Indoneziji u porodici generalnog guvernera holandske kolonije Istočna Indija. Rano je ostala siroče bez oba roditelja. Bila je avanturista i filantrop, osnivač mreže bolnica u Francuskoj, u Palestini imala velike građevinske planove, u Hercegovini se ravnopravno borila sa muškarcima.

Studirala je jezike na Sorboni i tečno ih govorila sedam, a istovremeno se bavila i milosrđem u Parizu, služeći dobrovoljno u Crvenom krstu, te je osnovala mrežu bolnica. Velika želja joj je bila da u Jerusalimu izgradi Dom iskupljenja, ali je saznavši za pobunu seljaka protiv turaka u Hercegovini 1875, odlučila da podrži pobunjenike. Novac je iskoristila za kupovinu oružja ustanicima, vjerujući da je ovaj ustanak prvi korak ka propasti Otomanskog carstva.

Početkom 1876. godine, Žana Merkus nalazi se kao dobrovoljac među hercegovačkim ustanicima sa kojima se bori rame uz rame u najžešćim borbama u prvim borbenim redovima. U napadu na Ljubinje proglašena je za najhrabrijeg borca. U borbe je uvijek išla u narodnoj hercegovačkoj muškoj nošnji sa kapom zavratom na glavi. Turci su je dočekivali uz zaglušujuću viku i galamu, nazivajući je pogrdnim imenom „Crveni đavo“ zbog njene crvenkaste kose. Na pitanje da li je u Hercegovini kao pripadnik Crvenog krsta da pomaže ranjenima, upamćen je njen odgovor: „Meni su živi i zdravi Hercegovci draži od bolesnih i ranjenih“.

Krajem marta 1876. godine u Beogradu joj je priređen veličanstven doček, a stihove joj je posvetio i pjesnik Đura Jakšić, nazivajući je „Anđelom čistim“, u pjesmi u njenu čast „Dobrodošlica Jovanici Merkusovoj“. Na žalost, iz Beograda je protjerana te se nemoćna, bolesna, razočarana i siromašna vratila u Pariz. Posljednje dane života provela je u sirotištu u Utrehtu, u kojem je umrla početkom februara 1897. godine. Porodica je se stidjela i bila je zaboravljena od svih, a o njenom grobu niko nije brinuo. Tek tridesetih godina 20. vijeka grob Žane Merkus je obnovio konzul Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Utrehtu, pjesnik i književni kritičar Sibe Miličić.

I danas se pamti amanet ove dobrotvorke: „Ako poginem u borbi sav imetak zavještavam srpskom narodu. Pamtite me po ljubavi mojoj“, poručila je Žana pred polazak na Drinski front.

Zbog onoga koliko je dala za slobodu potlačenih naroda i izgradnju bolnica često je za života poređena sa Jovankom Orleankom, ali je nakon smrti ipak zaboravljena. Na Balkanu danas se malo ko sjeća ove hrabre žene i još manje zna o njoj i njenoj junačkoj i slavnoj borbi. U Trebinju pak, Žana Merkus nije zaboravljena, a njena ulica smještena je u naselju Pridvorci, na predivnom šetalištu pored Trebišnjice.

VLADARKA, SVETITELJKA I PRVA UČITELJICA SRPSKIH DJEVOJČICA

Pravog imena Jelena Anđelina, kraljica Jelena Anžujska (1236 – 1314.) bila je supruga srpskog kralja Stefana Uroša i majka kraljeva Dragutina i Milutina. Jedina je žena srednjeg vijeka u Srbiji kojoj je posvećeno žitije, a napisao ga je arhiepiskop Danilo Drugi. Zahvaljujući „Žitiju kraljice Jelene” sačuvana je od zaborava žena koju Srpska pravoslavna crkva slavi kao sveticu.

N3PLEVVQ8P-mpU6hHzF6SQ-NKq10bi8o_1000.jpeg (415 KB)

Prema riječima arhiepiskopa Danila, bila je francuskog porijekla, a o njoj je zapisao: „Oštra rečju, a blaga po prirodi, neporočna životom, u zapovedanju krotka, teši nelicemerno i bezbolno, a kolika je svesrdačna njezina smelost k Bogu, prosto kazati bila je ukrašena svakom vrlinom”.

Prema opisu savremenika bila je lijepa, ljupka, plemenita i veoma obrazovana, narod ju je volio. Govorila je nekoliko jezika i ocjenjivana kao najprosvećenija ličnost tog doba. Prema nekim izvorima, nije pretjerano marila za tradicionalni položaj žene i uticala je na unutrašnju i spoljnu politiku tadašnje države. Bavila se prepisivanjem i poklanjanjem knjiga, opismenjavanjem siromašnih djevojaka i ostavila je pečat na cjelokupnu istoriju, kako srpske države, tako i žene. Pored djevojčica, podsticala je obrazovanje i opismenjavanje stanovništva koje se u to vrijeme odvijalo u okviru crkava i manastira.

Bila je 65 godina srpska kraljica, održavši se na prestolu duže nego i jedan drugi srpski vladar. Upamćena je po spremnosti da uvijek sasluša narod i pomogne. Za potrebe ženske siročadi u mjestu Brnjak osnovala je prvu srpsku školu za domaćice, a škola za siročad bila je i prva ženska škola na Balkanu. Pomagala je manastirske bolnice te osnovala i samostalnu bolnicu u Baru. Kovala je i svoj novac.

Istorija je ipak, najviše pamti kao dobrotvorku i ktitorku, koja je dala da se na obodu Golije sagradi manastir Gradac, njena najznačajnija zadužbina, posvećena presvetoj Bogorodici, izgrađena oko 1270. godine.

Zamonašila se 1280. godine u crkvi Svetog Nikole u Skadru, a u Đurđevim Stupovima je 1282. godine titulisana kao „velika kraljica”. Umrla je 8. februara 1314. godine u svom dvorcu Brnjci. Sahranjena je u manastiru Gradac, prema sopstvenoj želji, po pravoslavnom obredu. Posmrtni ostaci kraljice Jelene su, uprkos oštroj zimi, odmah po njenom upokojenju preneseni u manastir Gradac. Tri godine poslije smrti, Jelena Anžujska proglašena je svetiteljkom.

Danas u manastiru Gradac nema moštiju Svete kraljice Jelene jer je ovaj  manastir više puta pustošen pa se ne zna kada su njene mošti nestale. Monasi manastira Tvrdoš kod Trebinja kao veliku svetinju čuvaju netruležnu ruku za koju predanje kaže da je ruka svete kraljice Jelene.

U Trebinju, osim vlastite ulice, Jelena Anžujska ima i obilježje na zidinama Starog grada – baroknu figuru sa krunom na glavi koju je svom gradu poklonio pjesnik Jovan Dučić. Predstavljena je tako što simbolično pruža ruku kojom je prema predanju darivala narod u svojim posjetama Trebinju u kojem je imala i dvor. Na crnoj mermernoj ploči piše: “U slavu Svete Jelene Anžujske, kraljice srpske, Stefana Uroša Prvog supruge, a majke kraljeva Dragutina i Milutina. Za pobožnu uspomenu na njene česte boravke u svom dvoru u Trebinju”.

NAJVOLJENIJA SRPSKA CARICA

Kneginja Milica (1335-1405.) je bila žena srpskog kneza Lazara i pravoslavna svetica. U narodnom predanju, knez Lazar se često naziva carem, kao najveći oblasni gospodar i nasljednik cara Uroša pa se i Milica često naziva carica. Smatra se vladarkom izuzetne mudrosti i dobrote. Kao hrišćanka, prema svjedočenju biografa, bila je „svakim vrlinama ukrašena, blagorazumna, mužeumna, milostiva, štedra, tiha i svakom dobrom naravi ispunjena“.

14-milica (2).jpg (298 KB)

Milica je rođena oko 1335. godine. Poticala je iz vladarske loze Nemanjića. Otac joj je bio knez Vratko, u narodnoj tradiciji poznatiji kao Jug Bogdan, praunuk Stefana Nemanje. Često je boravila na carskom dvoru, gde je i upoznala muža, Lazara Hrebeljanovića, srpskog kneza, za koga se udala 1353. godine. Imali su osmoro djece, pet kćeri: Maru, Draganu, Jelenu, Teodoru i Oliveru, i tri sina: Stefana, Vukana i Dobrivoja, koji je umro u najranijem djetinjstvu.

U svom vladanju iskazala je izuzetnu mudrost. Naime, poslije velike tragedije srpskog naroda i poraza na Kosovu 1389, gde je zajedno, sa svim svojim vitezovima i vojskom, poginuo i srpski knez Lazar, Milica je, iako joj je nuđeno da sa djecom ode da živi u Dubrovnik, izabrala teži put i ostala u Srbiji, suočena sa propašću srpske države i nejasnom vizijom budućnosti. Bila je prinuđena da se, pored majčinstva posveti i državničkim poslovima jer su joj sinovi još bili mali.

Uvidjevši nakon kosovske tragedije da ugarski kralj priprema napade na Srbiju, prihvatila je savez sa Turcima i uspjela da povrati predjele srpske zemlje koje je ugarski kralj osvojio. Međutim, cijena kojom je platila ovaj savez bila je prevelika, donijevši joj ogromnu ličnu žrtvu, kada je najmlađu kćerku Oliveru morala da uda za turskog sultana Bajazita. Pored mudrosti stratega i vladarke, Milica je posjedovala i dokazala mudrost roditelja, mireći svoje oko vlasti zavađene sinove. Po teškoj zimi, u već poznim godinama života otišla je u Svetu Goru, kako bi spriječila sukob sinova Stefana i Vukana.

Među brojnim hrabrim podvizima ostali su upamćeni i njeni odlasci u Carigrad, svom zetu caru Bajazitu. Prvi da od sigurne smrti spasi sina Stefana i drugi, kada je molila da mošti svete Petke prenese u Srbiju kao zalog spasenja svoje zemlje. Uz pomoć tada već uticajne kćerke, uspjela je da izdejstvuje prenos moštiju Svete Petke iz Vidina u Beograd, u Kapelu Svete Petke na Kalemegdanu, a danas su u rumunskom gradu Jaši.

Mudrošću i diplomatijom, uspjelo joj je i da februara 1391. godine prenese mošti kosovskog velikomučenika Lazara iz crkve Svetog Vaznesenja u Prištini u manastir Ravanicu, kneževu zadužbinu. Bavila se i književnošću, a poznata su njena djela „Molitva matere” i „Udovstvu mojemu ženik”.

Njeno ime vezuje se za dobročinstva brojnim manastirima i crkvama, mada je kruna njenog zadužbinarstva ipak manastir Ljubostinja kod Trstenika, u kojem se zamonašila 1393. godine i kao monahinja Jevgenija, provela posljednje godine svog života. Tu je i umrla 1405. godine, gdje se i danas čuvaju njene mošti. Srpska pravoslavna crkva je proslavlja kao svetiteljku 19. jula po crkvenom kalendaru ili 1. avgusta po novom kalendaru. Ostala je do danas najvoljenija srpska carica Milica. S toga ne čudi da centar našeg grada krasi ulica sa njenim imenom!

NJEMICA SRPSKE DUŠE

Beta Vukanović bila je slikarka epohe impresionizma, začetnik umjetničke karikature u Srbiji, pedagog i jedna od osnivača Društva srpskih umjetnika „Lada“, najstarijeg umjetničkog udruženja u Beogradu. Porijeklom Njemica, gotovo cijeli život provela je u Beogradu, koji je pri prvom susretu nazvala „svojim gradom“.

900x600_Beta_Vukanović.jpg (248 KB)

Rođena je pod imenom Babet Bahmajer u Bambergu 1872. godine, gdje je završila osnovnu i Višu žensku školu. Po završenoj Zanatskoj umjetničkoj školi pridružila se tadašnjem Savezu umjetnika, a potom u Minhenu upisala privatnu slikarsku školu Antona Ažbea, gdje je upoznala i svog supruga, Hercegovca Rista Vukanovića. U ateljeu su se vjenčali 1898. godine i umjesto svadbenog putovanja, zajedno stigli u Beograd. Zvala ga je „dugački Hercegovac“ i sa njim ne samo stvarala, nego i živjela, kako je govorila, „veliku ljubav“ u srcu Balkana.

U Beograd je došla sa 26 godina, donijevši sa sobom evropske slikarske pravce, među kojima i plenerizam, stvaranje na otvorenom, po ugledu na ideje francuskih slikara Renoara, Monea i Degaa i početkom 20. vijeka postala začetnicom plenerizma u Srbiji. Sa suprugom je 1902. osnovala Kraljevsku umjetničku školu, koja je radila do 1905. godine, iznjedrivši generacije impresionista. Imala je četiri ateljea, a najljepša je bila fasada kuće, koju je Beta oslikala. Iznad glavnog ulaza u kuću stajala je kompozicija Tri muze. Bila je to prva rukom oslikana fasada u Beogradu.

Učila je mlade slikare da slikaju u prirodi. Slikala je isključivo po modelu, izražajne, živopisne portrete i mrtvu prirodu, najčešće cvijeće. U slikarstvo Srbije unijela je mnoge likovne vrste koje prije nje nisu postojale ili nisu bile primjetne. Njegovala je portret, akt, kompoziciju, u tehnikama ulja, pastela i akvarela.

Ostavila je preko 500 humorističkih portreta ličnosti iz beogradskog političkog, kulturnog i umjetničkog života i smatra se začetnicom umjetničke karikature u Jugoslaviji. Prema nekim podacima autor je preko 500 karikatura, od kojih je sačuvano 140. Svojim karikaturama je ilustrovala i roman Branislava Nušića „Opštinsko dete” 1902. godine.

Uz Marka Murata, najznačajniji je i najtipičniji predstavnik plenerista. Izlagala je na svim jugoslovenskim izložbama „Lade“, a pored toga u Rimu, Minhenu i Parizu. Testamentom je Muzeju grada Beograda ostavila 247 slika. Muzej je pojedine predmete iz njenog ateljea, kao i medalje, ordenje i ukaze otkupio nakon njene smrti, što je pridodato njenom legatu, koji broji ukupno 293 predmeta.

Preživjela je četiri rata, kao bolničarka i asistentkinja ljekarima, zbog svog znanja svetskih jezika. Tokom Prvog svjetskog rata, izbjegla je iz zemlje, ali se, poslije muževe smrti vratila. Zbog svog porijekla, njemački Treći rajh joj je ponudio saradnju i članstvo u organizaciji “Kulturbund”, što je ona odbila, govoreći da sebe smatra Srpkinjom.

Osnovala je 1919. Udruženje likovnih umetnika u Beogradu, a 1921. postala nastavnik u Umetničkoj školi. Izradila nacrt za ratnu novčanicu od 50 dinara, čija je prva partija izdata marta 1915. godine u Parizu, a danas se svrstava među numizmatički najvrijednije srpske novčanice.

Slikala je do kraja života u svom ateljeu, u zgradi Kolarčevog narodnog univerziteta. Ostala je upamćena kao jedna od najcjenjenijih srpskih slikarki. Dobitnica je nagrade za životno djelo 1971. godine, a preminula je 1972. u 101. godini života, skoro šest desenija nakon svog supruga. Njih dvoje danas imaju svoju ulicu u Trebinju, u znak sjećanja na dvoje životnih i umjetničkih saputnika, koji su ostavili neizbrisiv trag u srpskoj kulturi.

EPSKI LIK ŽENE SIMBOL LJUBAVI I TRAGEDIJE

Krunu ženama kojima je Trebinje ukazalo privilegiju i poštovanje čini ulica Majke Jugovića, tik uz trebinjsku Glavnu ulicu. Majke kao sinonima za ljubav najuzvišeniju, bezgraničnu i bezuslovnu. Majke, kao takve, koja voli, podnosi stoički i hrabro, kako mora, majke heroja, izdržljive žene, opjevane u jednoj od naših najljepših epskih balada „Smrt Majke Jugovića“. Pjesma kosovske tematike, visoke umjetničke vrijednosti, snažnim emocijama donosi majčinsku bol kada izgubi svih sedam sinova i muža u boju na Kosovu, sve do trenutka kada duševna bol pređe granice izdržljivosti i razori majčinsko srce. Ljubav majke prema sinovima, simbol je nemjerljive ljubavi i tragičnog usuda mnogih žena naše istorije, pjesma kao vječita opomena.

I baš tako se nekako čini da su sve ove žene naša opomena. Bile su i ostale one koje su, uprkos otporu patrijarhalne sredine mijenjale svijet, a obrazovanjem, intelektom, talentom, dobrotom osvajale nepobjedivu tvrđavu društva i vremena u kojem su bitisale. I premda su, tužno je to reći, mnoge zaboravljene, na sreću i čast one uvijek nađu put da ih se spomene, da nas podsjete koliki su doprinos dale i koliki zalog milosrđa ostavile za buduće naraštaje!

Izvor: Radio Trebinje/Maja Begenišić


Povezane vijesti

Korona utiče i na ciklus kod žena

eTrebinje

Epidemija kovida 19 mnoge žene ostavila bez posla

eTrebinje

Srbija u finalu Evropskog prvenstva

eTrebinje

Novac od humanitarne pomoći spiskao na kocku, drogu i žene

eTrebinje

“Rijetko kada sretnem ženu koja nije umišljena da je Bog” Muškarci otkrili šta im smeta kod Srpkinja

eTrebinje

Najveće ljubavne afere Jovana Dučića: Imao je mnogo avantura i buran ljubavni život, ali nijedna žena nije uspjela da ukroti njegovo srce

eTrebinje

Šta Vi mislite o ovome?

VAŽNA NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala etrebinje.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više