eTrebinje
Trebinje

Dijabetes tip 1 ne smije biti prepreka u društvu: EDUKACIJOM DO PODRŠKE

Izvor:

Fotografija:


Svjetski dan dijabetesa obilježava se 14. novembra sa ciljem širenja svijesti o ovom zdravstvenom problemu, naročito tipu 1, koji se najčešće javlja kod djece i adolescenata. A gdje su ostala 364 dana? I sve naredne godine u životu jedne osobe sa dijabetesom tip 1, koje su to odluke koje svakodnevno moraju donositi, društvene prepreke i predrasude s kojima se suočavaju jedino poznaju oni koji sa njim žive. Zato je važno čuti ono što imaju da kažu kako bismo znali biti podrška bez osuđivanja i ne upiranja prstom. Jer krajnje je nedolično, naročito kada ovi ljudi imaju razumijevanje za tuđe nerazumijevanje!

Nataša Marić majka je šestogodišnjeg Vuka, dječaka kome je dijabetes tip 1 dijagnostikovan prije četiri godine. Ovo je njihova priča.

„Vuku je dijabetes dijagnostikovan par dana pred drugi rođendan, u martu 2020. godine u prvim danima kovida. Iznenada, neočekivano u par sati nakon izmjerene vrijednosti šećera u krvi vaš život se mijenja iz korijena i morate se odmah suočiti sa svim što predstoji jer nema vremena za čekanje, mada još uvijek ni sami ne znate šta je to“.

PRIHVATANJE DIJAGNOZE

„Iskreno, ti prvi dani u UKC Banja Luka, nakon otkrivanja, protekli su kao u izmaglici. Prolazite edukaciju i nastojite upiti svaku informaciju, sugestiju, savjet kako biste po povratku sami znali kako i koliko inzulina dati na osnovu unesene količine i vrste hrane, kako izmjeriti šećer, i kako prije svega pristupiti djetetu da prihvati svakodnevno bockanje, što nam je i bila najveća prepreka u početku“.

SA DOLASKOM KUĆI DOŠAO JE I ŽIVOT

„Povratak kući značio je i dolazak u neku novu realnost, potpuno drugačiju od one od prije samo par dana. Shvatate da ste sada vi, kao roditelji u potunosti ne samo odgovorni za njegov život, već ste i njegovo sredstvo, do trenutka kada će on sam moći preuzeti brigu o sebi. I učite, svakodnevno, o načinu na koji funkcioniše njegov organizam, nastojite uhvatiti obrazac kako biste postigli što bolju regulaciju. Ipak, vrlo brzo uvidite da u dijabetesu dva plus dva nije četiri, da pored hrane i niz drugih faktora utiče na glikemije, od vrste fizičke aktivnosti, preko vremenskih prilika pa sve do emotivnog stanja djeteta u tom trenutku“.

SENZOR ZA ŽIVOT SA MANJE BOLI

„Već par sati nakon postavljanja prvog senzora za kontinuirano mjerenje glukoze dalo se naslutiti da će od sada naša svakodnevica biti manje zahtijevna i stresna. Prije svega, drastično smo smanjili broj bockanja, jer senzor svakih 5 minuta šalje vrijednost šećera na pametni telefon, a strelice i tendenciju kretanja, što u mnogome olakšava održavanje preporučenog raspona od 4,00-10,00 mmol-a, kako biste izbjegli kasnije komplikacije. Vuk je postao slobodniji u igri, a naše noći mirnije jer će nas senzor alarmom upozoriti na bilo kakvo odstupanje“.

Senzor za kontinuirano mjerenje glukoze - život sa manje boli.jpg (163 KB)

Senzor za kontinuirano mjerenje glukoze – život sa manje boli

ODGOVOR SREDINE

Upućena u sve do tančina, razmišljajući šta i kako a da se Vuk ne osjeti drugačijim, kad i nije drugačiji, Nataša je odlučila da će život živjeti bez skrivanja te tako svom mališanu obezbijediti najljepše djetinjstvo.

„Inzulin mu nikad nismo krišom dali jer nismo htjeli dozvoliti da nešto što našem sinu znači razliku između života i smrti bude razlog da se krije! U igri sa vršnjacima on je jedan od njih, s tim da ponekad mora popiti sok ili primiti inzulin, a potom igra se nastavlja. Djeca to vrlo lijepo prihvataju bez ikakvih predrasuda“.

Nažalost, put do razumijevanja i podrške i dalje zna biti jednostran, a trebalo bi biti drugačije. Naročito u vremenu razmetanja terminima poput  inkluzija, empatija i svijest.

„Upis u vrtić nam nije osporen, ali mogućnost za adekvatan boravak jeste. Naime, inzulin se mora dozirati uz svaki obrok, što se u vrtiću nije moglo realizovati, iako postoji medicinsko osoblje budući da to Pravilnikom nije definisano niti predviđeno, te smo ga i ispisali. Nažalost, naš dječak nije izolovan slučaj, u mnogim gradovima u RS djeci sa dijabetesom tip 1 je uskraćen ili onemogućen boravak u predškolskim ustanovama“.

Djeca kao i sva druga - zahvaljujući senzoru slobodniji u igri.jpg (411 KB)

Djeca kao i sva druga – zahvaljujući senzoru slobodniji u igri

NEEDUKOVANOST NAJVEĆA PREPREKA

Kako nam Nataša priča i danas ima roditelja koji, upravo zbog stigmatizacije i nerazumijevanja, kriju da im djeca imaju zdravstveni problem, a razgovor o tome je, smatra, i prvi korak u rješavanju problema sa kojima se suočavaju.

„Otpor prema novom kod nas je uvijek prisutan, posebno ako je uz to i nešto teško, a dijabetes u određenom smislu to i jeste i traži veću odgovornost od nastavnika. Stoga bi i usvajanje Protokola o postupanju u školi sa djecom oboljelom od dijabetesa, kao što je to već učinjeno u Hrvatskoj i Srbiji bio i prvi korak ka edukaciji zaposlenih u vaspitno-obrazovnim institucijama i sigurnijem boravku djece u njima“.

Slika protokol.jpg (208 KB)

DIJABETES SE NOSI CIJELOG ŽIVOTA

Dijebetes jeste svakodnevni proces i borba, koji se u velikoj mjeri da olakšati jačanjem senzibiliteta prema problemima ove populacije, počevši od lokalne zajednice pa do najviših instanci.

„Grad Trebinje je druga lokalna zajednica u RS koja je pružila podršku, te su prethodne tri godine finansijski pomogli nabavku senzora za djecu do 26. godina. Otškrinuli smo vrata i nadam se da će, dok se to ne riješi na republičkom nivou, Grad naći sluha da podrži sve dijabetičare tipa 1, bez starosne granice“.

Veća dostupnost inzulinskim pumpama novije generacije u cilju prevencije kasnijih komplikacija kao i povećanje broja endokrinologa na području cijele RS od krucijalnog su značaja za ove porodice i njihovu djecu.

„U konačnici, sve se ipak svodi na sistem, edukaciju, pravilnike i umanjivanje papirologije koja nam bespotrebno otežava život“, podvlači Nataša.

PORODICA – STUB I PUT DO LJEPŠEG SUTRA  

Život sa dijabetesom tip 1, kako nam kaže, nauči strpljenju, potrebi za razumijevanjem i dogovoru, da je svaki vid podrške važan, a porodica stub svega, posebno u odrastanju djeteta. Sa jedne strane da dijete zna da može sve, a sa druge kako da to i postigne. Najvažnije je, naglašava, biti roditelj svjestan svog djeteta i onoga što dijabetes nosi, jer jedino je sa takvim stavom moguće kroz život ići zdravo.

„Dijabetes jeste svakodnevni proces i borba. Naša djeca mogu sve, ali samo  oni i mi kao roditelji znamo koliko to dodatnog napora iziskuje da biste postigli svakodnevne rezultate. Računanje, mjerenje, bockanje, planiranje, donošenje odluka o kojima drugi  i ne moraju razmišljati samo su mali dio toga, ali lakoća prihvatanja, dosljednost i ustrajnost u svemu tome čini ih malim herojima“, zaključuje Nataša.

STVAR PERCEPCIJE
„Pamtim fantastičnu rečenicu jedne doktorice: ‘Majko, možete odgojiti dijabetičara ili dijete sa dijabetesom!’ Ovom čudnom igrom riječi ukazala mi je na suštinu, a to je da je dijebetes samo jedan mali dio njega, saputnik koji ga ničim ne ograničava niti definiše. On je prije svega dječak, a mi kao roditelji ti koji trebamo preuzeti odgovornost za njegovo dobro stanje i učiniti sve da on ne osjeti dijabetes kao teret ili prepreku. Upravo tu treba iznaći balans između realnog života i njegovih potreba što iziskuje puno samodiscipline i adekvatnog pristupa odgoju lišenog bilo kakvih zabrana“.

Ovaj hrabri mališan danas je đak prvak. Poput svojih vršnjaka ide u školu, piše zadaću, igra se, radostan je, veseo. A zahvaljujući roditeljima, njihovoj ljubavi, upornosti, prihvatanju i učenju o svakoj pa i najmanjoj sitnici Vuk i te kako može sve!

Izvor: Radio Trebinje


Šta Vi mislite o ovome?

VAŽNA NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala etrebinje.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više