Još kao dijete, Obrad Hajrović je pokazivao interesovanje i talenat za rad sa drvetom. Međutim, život ga odvodi u drugom smjeru te upisuje Mašinski fakultet, a ono prema čemu je u djetinjstvu gajio posebnu ljubav stavlja u jedan kutak da sačeka pravo vrijeme. Tek tokom rata, a sa ciljem da prekrati duge dane i noći, počinje da rezbari ne sluteći koliko će se drvo i dlijeta urezati duboko u svaku poru njegovog bića.
Obradov duborez krasi Saborni hram u Trebinju
„S obzirom da sam dijete sa sela, uvijek sam imao afiniteta za stvaranje svojim rukama, a često sam bio i vještiji od odraslih. Međutim, kada sam uplovio u svijet tehnike, ona je preuzela moj život, udaljivši me od ručnog rada. Nisam ni obraćao pažnju na talente iz mladosti. Kada je došao rat, da bih pronašao mir u trenucima zatišja, počeo sam da se bavim duborezom. U pauzama kada se ne puca, nosio sam knjige i alat kako bih se isključio iz stvarnosti“, prisjeća se Obrad.
RAD SA DRVETOM – LJUBAV IZ DJETINJSTVA
„Odrastao sam u seoskoj sredini, u kući gdje su svi imali sklonosti ka izradi poljoprivrednih alatki pa sam i ja naučio da ih pravim. Međutim, u petom ili šestom razredu, nastavnik nam je dao zadatak da napravimo guslice i zaista sam to dobro uradio. Napravio sam tako da su ličile na prave gusle. Do tog trenutka ni sam nisam znao da sam nadaren za rad sa drvetom. Ali, otišao sam Mašinski fakultet koji zahtijeva potpunu posvećenost i nikada nisam ni razmišljao da se bavim nečim drugim niti o svojim talentima iz djetinjstva. Sve do rata“.
Tako su nastajale muštikle koje je Obrad rado poklanjao. Ipak, ističe, na ratištu je bio izazov pronaći drvo, dok je dlijeta pravio od eksera i kamena i upravo tim alatom je nastala prva ikona ovog umjetnika.
„Jedno veče sam došao na odmor i na televiziji vidio čovjeka iz Srbije koji je napravio ikone Hajduk Veljka, Karađorđa i Svetog Đurđa. Moja krsna slava je Sveti Đurđe i to me je inspirisalo da radim ikone. Kada sam, jednom prilikom, išao u Beograd, ponio sam ikonu u Muzej primjenjenih umjetnosti kako bih čuo i njihovo mišljenje. U prvi mah nisu bili zainteresovani, međutim kad sam objasnio u kakvim uslovima je rađena, da su front i rovovi bili moja radionica, a dlijeta improvizovana od eksera i kamena dobio sam odgovor: Mnogi su se proglasili umjetnikom, a nisu ovako napravili. Za mene je to bilo sasvim dovoljno i upravo je to trenutak kada sam shvatio da ću nastaviti da se bavim duborezom“, priča nam Obrad.
I nastavio je.
Obrad je sa Tripom Babićem i Borbenom Vukanovićem činio “trio” koji je prvi počeo da radi u stolarsko-duborezačkoj radionici u Lastvi, a na poziv vladike Grigorija. Od tada je prošlo punih 27 godina, a zaključujemo, Obrad sa istim uzbuđenjem i poštovanjem pristupa svakom zadatku.
Žezlo za patrijarha
„Veoma ozbiljno smo pristupili poslu, dvojica su čak išla i na kurs u manastir Dečane. Prvi ikonostas koji smo uradili bio je za crkvu u Miholjačama kod Gacka. Zatim smo radili ikonostas za Hercegovačku Gračanicu, na Crkvini. Iskreno, bili smo samouki, tada i bez velikog iskustva, i nije bilo lako upustiti se u jedan tako veliki poduhvat. Međutim, uradili smo ikonostas između prva dva stuba i jako sam ponosan na taj rad. Kako je vrijeme odmicalo imali smo sve više posla koji je zahtijevao i više radnika pa nas je tako u jednom trenutku bilo čak 14. Pored toga, vođstvo igumana Sava bih istakao kao trenutak kada smo postali prava radionica“, kaže nam i ističe da u radionici koja je sada u Tvrdošu rade samo dvojica, Milenko Gredo i on.
Obrad priznaje da su mu prvi radovi bili najteži s obzirom da nije imao iskustva, no kako je vrijeme odmicalo, sve je više bivalo posla, a dlijeto u njegovim rukama postajalo je sve sigurnije. I, naglašava, rad mu nikada nije teško padao, duborez je postao njegov način života.
„Prije nepunih godinu dana pozvala me je igumanija Pavla iz Petropavlovskog manastira da uradimo ćivot za majku Svetog Vasilija u Mrkonjićima. S obzirom da je rađeno za svetu Anastasiju postojalo je veliko poštovanje i želja da rad bude savršen. Igumanija Pavla je iz Ljubostinje donijela detalje sa ćivota carice Milice koje sam prilagodio potrebama našeg rada i to mi je sasvim sigurno najdraže djelo“, priča nam Obrad i ističe da je ćivot radio zajedno sa Milenkom Gredom.
Ćivot za svetu Anastasiju
Ovaj majstor i umjetnik nam otkriva da najviše radi u lipi za koju kaže da nije tehničko drvo, da je pristupačna, a postojana, i samo je treba prelakirati, a vremenom od svijeća i kandila dobije jednu patinu koja dodatno doprinosi njenoj ljepoti.
Kada slušamo sa koliko ljubavi i preciznosti Obrad priča o svemu što je stvarao shvatamo da je duborez za njega mnogo više od hobija. Rad sa drvetom mu, podvlači, hrani dušu, daje energiju i predstavlja najljepši način da provede penzionerske dane.
„Naših radova ima i po Evropi i u Kanadi. Dok smo još bili u Lastvi uradili smo jedan ikonostas od 60 metara kvadratnih, u orahovom drvetu. To nam je bila i odskočna daska i pokazatelj da možemo da se upustimo u koštac sa svakim izazovom. Bez lažne skromnosti, uradili smo sigurno 50 ili 60 ikonostasa, i postavljeni su po mnogim crkvama u Hercegovini. U Petropavlovom manastiru sam radio ikonostas, uz pomoć stolara. U Sabornom hramu, s obzirom da je ikonostas kameni, rađene su drvene carske i đakonske dveri. U Kalgariju, u Kanadi smo radili ogroman ikonostas od lipe kao i crkveni inventar“, izdvaja Obrad neke od radova.
Kako nam priča, u ovom poslu, prvo stolar obradi drvo i slijepi ga ako nije širine koja mu je potrebna, a onda lagano pristupa stvaranju umjetničkih djela. Najprije brusi pa crta motive koje treba da radi. Obrad sve sam crta, a za sebe ni u jednom trenutku ne govori da je i umjetnički nadaren. Ipak, uvjereni smo, da bi se skiciralo na drvetu neophodno je imati dara i za crtanje. Podvlači, u duborezu je veoma malo mašinske obrade, većinom se sve radi ručno uz pomoć dlijeta.
Stalak i ikone nastale vještim rukama Obrada Hajrovića
„Ikone su zahtjevnije za rad, treba uraditi sveca, njegov lik, detalje poput oko koje je često vrlo malo. Kao i svaki čovjek, kada nešto stvaram osjećam radost gledajući kako to raste i dobija svoj oblik. Posebno sam ponosan na ono što sam napravio na Crkvini, gdje sam uložio i najviše truda – i fizički i umjetnički. To mjesto mi je od posebnog značaja jer me uvijek ispuni duhovnom snagom i često tamo ostanem duže nego što sam planirao, obilazim, ljubim ikone i prikupljam snagu i inspiraciju za dalji rad. Sve što sam tamo stvorio, simbol je mog truda, posvećenosti i ljubavi“, priča nam Obrad.
Međutim, ovaj sedamdesettrogodišnjak koji se skoro 30 godina bavi duborezom, posebno ističe podršku svoje porodice, a prije svega supruge.
„U periodu kada su mi ćerke studirale u Beogradu moj radni dan je trajao i po 16 sati. Radio sam u Industriji alata do 14 časova, a nakon toga sam do 22 časa bio u radionici u Lastvi. Tada je supruga morala veliki teret da podnese i dosta toga je palo na nju. Bez podrške i razumijevanja porodice bilo bi teško sve uskladiti“.
Imitacija Isusovog groba i vrata na crkvi u Hateljima u kojoj je Obrad kršten
Priča nam da je najveći benefit duboreza taj osjećaj ispunjenosti koji čovjek dobije kada zna da je nešto stvorio svojim rukama i sama spoznaja da ostavlja trag iza sebe.
„Božiji blagoslov je dati neki svoj detalj koji će uljepšati crkvu koja je već lijepa sama od sebe“, zaključuje Obrad.
Obrad Hajrović svoje penzionerske dane provodi u radionici, stvarajući najljepše predmete, kako ikone, ikonostase, stalke tako i ramove za ogledala, žezlo za patrijarha… Dok dlijeto lagano klizi vođeno njegovim vještim i preciznim rukama i oblikuje raznorazne motive, ovaj mašinski inžinjer u svaki svoj rad utisne i dio svoje duše. Svjestan da ga je duborez spasio tokom rata, dao mu snagu i skrenuo misli, Obrad se već skoro tri decenije zahvaljuje drvetu udahnjujući mu novi život.
Izvor: Radio Trebinje