Trenutno je na završnoj godini studija. Osim što je po stavovima i razmišljanjima apsolutno svoj, on je neko za koga sa sigurnošću možemo reći da je potpuno posvećen i u ljubavi sa onim što radi, prilično samosvjestan, dosljedan, istovremeno skroman i nimalo razmetljiv. Razumljivo, kako to uvijek biva sa ostvarenim ljudima. Upoznati takvu mladost i svjedočiti svime čime nas nenametljivo daruje, nama je uvijek dragocjen argument koliko novi naraštaji zaslužuju ogroman respekt!
Potvrda njegovog dara i rada, ako je uopšte i potrebna, ali nazovimo je tako, je najnoviji projekat „Zvukovni pejzaži Zapadnog Balkana“ i autorsko djelo „Na pragu Balkana“, kojim nam je različitim zvucima i muzikom, koja se mora odslušati da bi se doživjela, odškrinuo vrata ovog našeg podneblja, dozvolivši svakome da spozna i sebe, ali i sve ono što Balkan čini jedinstvenim. Kako nas upoznaje, ideja za ovaj zanimljiv koncept potekla je iz Mostara, a želja je bila da se kroz različite zvučne elemente dočara balkansko područje. Nije nam ni trebao reći koliki je ovo za njega bio izazov. Po načinu na koji govori dalo se naslutiti da je uživao u svakom trenutku te je s toga i kreirao pravu magiju.
„Cijelu priču i ideju stvorili su Mostarci. Jedan od pokretača je gospodin Atila Aksoj, čovjek koji je čitav život u muzici, njegova supruga i još nekolicina ljudi. Ideja je da se, bilo muzikom, bilo zvučnim atmosferama ili zvučnim efektima ispriča priča koju kad neko čuje prepozna da se radi o Zapadnom Balkanu i čuje kako Balkan diše. Pred mene je bukvalno iskočio konkurs „Pavaroti centra“ i bilo mi je nevjerovatno drago da se nešto u vezi toga dešava u BIH, da se bavimo zvukom. Rekao sam sebi – moram učestvovati! Vidio sam da primaju samo 12 ljudi, ali nisam se uopšte sekirao da neću proći“, kaže nam Mitar, koji je pored svojih pjesama i video zapisa, konkurisao i igranom eksperimentalnom radio dramom „Žrtva istosti“ sa fakulteta sa kojom je osvojio treće mjesto na Radio Beogradu na konkursu „Neda Depolo“ i, naravno, bio primljen.
Mitar među dobitnicima nagrade na konkursu “Nada Depolo” Radio Beograda
Iako jedini među njima koji se zvukom ozbiljno bavi kroz studije, i ovaj susret doživio je kao priliku da nauči nešto novo. Na poljima koja ga najviše zanimaju – zvuk i muzika, imao je nesvakidašnju mogućnost da zakorači u jedan posve neobičan, ali veoma inspirativan kontekst.
„Pred nama su bila predavanja generalno vezana za bavljenje zvukom. Do sada smo radili onlajn sesije sa gospodinom Atilom Aksoj, gospodinom Dadom Džihanom muzičkim producentom i kompozitorom koji trenutno živi i radi u Londonu, te organizatorima „Ring Ring“ festivala u Beogradu, a očekuju nas i nova predavanja. Snimali smo autentične zvučne atmosfere Mostara, a u „Pavaroti centru“ potpunu improvizaciju muzike. To je izgledalo tako što sjednemo u krug, ako neko nešto svira uzme taj instrument, u suprotnom koristi bilo šta što proizvodi zvuk. Nema greške. Svirali smo bez plana, po osjećaju. Imao sam momenata da po čitavih sat vremena ne sviram nikako, bez potrebe da nešto dodam. Iskren da budem, na prvu mi se to nije svidjelo jer volim da se znaju neka pravila, međutim poslije, kad sam osjetio da svi dišemo kao jedan, a prvi put smo se tu upoznali, shvatio sam koliko je to lijepo iskustvo. Plan organizatora bio je da se snimi sat do dva muzike, a mi smo za ta dva dana u dvije sesije snimili skoro sedam sati materijala. Nismo primijetili kako vrijeme ide, toliko smo uživali!“
Posebna satisfakcija, kako nam kaže, činilo je saznanje da od snimljenog materijala mogu da rade šta god žele, samo da ispoštuju ideju projekta. Za ovog, po svemu posebnog stvaraoca, i više nego dovoljno da se izrazi onako kako samo on to može.
„Ideja mi je bila da ispričam priču koja će na prvu sugerisati da se radi o Zapadnom Balkanu. Muzika je prepoznatljiva, ali htio sam nešto realnije i krenuo sa zvučnim atmosferama koje sam snimao, kako bih slušaocu odmah na početku rada pokazao o čemu je riječ i šta to mi sve raznoliko imamo, pa su se u finalnoj verziji našli i čuveni trubači sa Knez Mihailove ulice u Beogradu. Na sve to, u jednom momentu čuje se, simbolično, efekat škripanja teških drvenih vrata i kreće muzika. Ideja je bila da se pred slušaocem otvore vrata Zapadnog Balkana, a zatim da čuje, osjeti i doživi šta je taj Balkan ustvari. Vrata nigdje ne zatvorim, već ostavljam svakome da razmisli da li bi ušao u taj svijet ili ne. Želio sam da prikažem ko smo to mi ovdje, istakao i pozitivne stvari koje imamo, a negativne provukao kroz miks muzike kako bih naglasio sav haos koji je naš red, jer to smo mi, to je Balkan u kome se mi drugačije ne bismo snašli. Dvije glavne melodije, teme, na sredini odvaja autentična zvučna atmosfera „Titove ulice“, snimljena baš u momentu kada smo mi učesnici šetali ovom ulicom tokom rada na projektu. Poigravanjem ovim elementima zvučne slike, materijal sam montirao stvarajući novu muziku od postojeće, te povezujući najbolje momente naše improvizacije kako bi zvučalo da je sve tako zaista odsvirano, kako se kaže, u jednom tejku. Nakon borbe sa tih šezdesetak audio kanala, miksom muzike i namjernim zanemarivanjem važnog postupka tzv. gridovanja, nastavljam da pričam priču o balkanskom haosu kroz zvuk“, uvodi nas Mitar u svoj tajanstveni svijet, otkrivajući nam iz kojih dubina je u nekoliko čudesnih minuta produkovao svu raznolikost i posebnost Balkana.
Sav raspon mogućnosti koje u sebi nosi, srećom, neko je na vrijeme prepoznao, još kada je kao dvogodišnjak pjesmom „Bijelog dugmeta“ odgovorio na pitanje zna li da pjeva. Naslućujemo koliko oduševljenje je izazvao taj trenutak prepoznavanja svega onoga što Mitar danas jeste.
„Profesorica harmonike u trebinjskoj Muzičkoj školi, gospođa Dušanka Babić i njen suprug, gospodin Predrag Rina Babić koji svira kontrabas i pjeva u „Trebinjskim tamburašima“, bili su mi komšije dok sam bio mali. Kada smo se upoznali, pitali su me znam li da pjevam i bili iznenađeni i oduševljeni kada sam, umjesto neke očekivane dječije, otpjevao pjesmu „Selma“. Poslije sam upisao osnovnu Muzičku školu, odsjek harmonika, upravo u klasi profesorice Dušanke. Tako je sve krenulo i na neki način, njih dvoje su prepoznali moj talenat. Harmonika mi se najviše dopala od svih instrumenata i uvijek mi je ta mogućnost da sviram dvije stvari i na lijevim i desnim dirkama izgledala najefektnije“.
SREDNJA ŠKOLA I VRIJEDNOSTI KOJE SE ZAUVIJEK NOSE
„Smatram da sam sebe najviše izgradio u srednjoj Muzičkoj školi Trebinje i, da mi se svaki dan odigrao u nekoj drugoj školi, mislim da ništa ne bi bilo isto, čak ni slično. Zaista, srednja škola mi je jedan od najboljih životnih perioda! I ne samo zbog muzike, nego svega što smo prošli na ljudskoj osnovi. Imali smo predivne profesore, koji su nam rado pričali o svemu i izvan nastave, a to je u nama stvaralo nove vrijednosti i drugačiju podlogu za život. Stekao sam drugare u pravom smislu te riječi, bili smo nerazdvojni! Slušao sam priče o drugim umjetničkim školama i iznova sebi potvrdio da od trebinjske srednje Muzičke škole ne postoji bolja! Jednostavno je fenomenalna!“
I već tada se naziralo ono što je ovaj momak postao danas. Vječita fascinacija načinima proizvođenja zvuka, od nekada na harmonici do današnjeg kreiranja impresivnih zvučnih slika. Ako znamo da je gitaru naučio sam da svira, a usavršio je uz klavir u Srednjoj Muzičkoj školi Trebinje, da je osvajao nagrade na takmičenjima iz klavira i harmonike, osnovao bendove „Sedmo nebo“ i „Helianthus“, pisao tekstove, komponovao i radio aranžmane, da mu je muzika maltene nasušna potreba, onda je jasno otkud tolika strast i za proučavanjem zvuka, kojim je odlučio da će se baviti još u osnovnoj školi. Sve to ukazuje da je pred nama jedna poetska duša, koja neumorno traga za odgovorima, pronalazeći ih tamo gdje počinje umjetnost, u slobodi nesputanih misli.
„U Trebinju je nastupila „Rock simfonija“, banjalučkih muzičara koji su izvodili čuvene rok stvari u arnžmanima sa gudačkim orkestrom, bendom, horom i vokalnim solistima. Bukvalno su me opčinili i definitivno sam se zaljubio u nešto što je izvan Muzičke škole. Tada sam počeo da sviram gitaru. Učio po devet sati dnevno uz You Tube i nimalo mi to nije bilo naporno, jednostavno sam uživao. Prva muzička grupa u kojoj sam bio je Školski orkestar Osnovne škole „Jova Jovanović Zmaj“. Svirao sam klavijature, nastupali smo na različitim priredbama. Veoma zanimljiva priča, izvodili smo poznate stvari, a naročito su mi bila zanimljiva aranžmanska rješenja nastavnika, gospodina Mihajla Miša Brborića koji je vodio orkestar. Tada sam prvi put osjetio koliko je aranžman bitan. Poslije sam napravio svoju grupu. Vježbali smo kod mene u garaži, nismo imali naziv i trajali smo kratko. Potom, u istoj toj garaži nastaje “Sedmo nebo“. Roditelji mi kupuju električnu gitaru i počinje rok priča, koja u meni još uvijek traje jer to je muzika kojom želim da se bavim“.
Još tada, u osnovnoj školi, Mitar je pisao prve tekstove i stvarao autorske pjesme, na šta je i danas ponosan jer, kako nam reče, vrlo rano je shvatio da ne želi raditi obrade već donijeti nešto svoje, iznijeti pred publiku vlastiti stav. Birao je teži, ali ispravan put. Put koji ga je zaista poveo u jedno, kaže nam, neponovljivo vrijeme, prepuno dragocjenog iskustva za ono što mu predstoji.
„I danas mi je drago što sam tu muziku stvarao i još tada shvatio o čemu se radi, čitao o tome i znao da trebam nešto novo da kažem, svoju, a ne tuđu priču. Jer, kako Meša Selimović kaže “strah od svoje vlastite riječi je strah od slobode”, a u rokenrolu imamo paradoks – ljude koji reprodukuju tuđe misli, stavove i ideje a pjevaju i bave se muzikom slobode. Malo prije polaska u Srednju školu našli smo prostor u Domu mladih, a tadašnji direktor ove ustanove, gospodin Dejan Mirković, u svemu se pokazao kao veliki čovjek i sjajno smo sarađivali. To je lijep period koga se rado sjećam. Ozbiljna životna škola, zaista. Onda sam tokom srednje škole napravio novi bend „Helianthus“, sa kojim, na žalost, nikad nismo izašli pred publiku, a uvijek kažem da bi, da je opstao, bio možda i bolja priča od „Sedmog neba“. Ideja je bila bolja za plasirati, nešto što volimo a opet se ne prilagođavamo publici. Nismo svi slušali rok i svirali smo opušteniju, pitkiju muziku. Dosta ljudi je prošlo kroz bend, a finalnu postavu činili su Sara Gaćina vokal, Milan Pikić udaraljke, Simeon Mučibabić harmonika, a ja sam svirao gitaru i pjevao prateći vokal. I danas nosim žal što ta priča nije opstala. Ipak, ostao je snimak na You Tube, pjesma „Oči“, za koju sam uradio muziku i tekst. Želio sam da ostavimo neki trag i ta pjesma mi je jedna od omiljenih koju sam ikada napisao. Nenad Višnjić je svirao harmoniku i pjevao prateći vokal, a zajedno sa Simeonom, dakle uz dvije harmonike, doprinijeli su u mnogome što se tiče aranžmana. Ponosan sam na tu pjesmu, osim na snimak koji je tehnički loš. Želja mi je da se opet sastanemo i snimimo pjesmu kako treba, kvalitetnije, profesionalno! Jer svi snimci moje muzike koji trenutno postoje na mom YouTube kanalu nastali su prije nego što sam upisao fakultet, u periodu kada nisam imao znanja o snimanju i dizajnu zvuka. Izuzev pjesama „Crvena ruža“ i „Stari lik“, ostale su vrlo lošeg kvaliteta i zapravo postoje kao demo snimci, a ne kao finalne verzije“.
UVIJEK KORAK DALJE
Tokom srednje škole, kako nam kaže ovaj svestrani umjetnik, osim što je počeo komponovati i klasičnu muziku te napisao dvije kompozicije za klavir i jednu za čembalo i violu, imao je priliku da sarađuje i sa velikim imenima rok muzičke scene. Pored trebinjskih, stvarao je i sa BH, ali i muzičarima širom regiona.
„Na pjesmi „Crvena ruža“ to su: Dobroslav Slijepčević Bobo, naš sugrađanin poznat kao pjevač benda „Krugovi u žitu“ i nekadašnji član „Apocalypse“ (vokal), zatim svjetski gitarista Emir Hot, svojevremeno član grupe „Crvena jabuka“, „Brkovi“, „Osvajači“ (solo gitara), kao i Danijel Stojan, član čuvene hrvatske grupe „Osmi putnik“ (bubnjevi) te gospodin Dado Marušić koji je radio miks i master snimljenog materijala u svom poznatom studiju „Deva“ u Splitu. Na pjesmi „Vitamini problema“, pored mojih prijateljica iz Muzičke škole, Anje Riđešić, Lane Rajković i Katarine Janković, koje su pjevale prateće vokale, imao sam čast da saksofon svira Mario Ševarac, član benda „Dubioza kolektiv“. Na pjesmi „Stari lik“ pjevač je Miloš Slijepčević, takođe nekadašnji član „Apocalypse“ i trenutno sastavni dio benda „Krugovi u žitu“, prateći vokal je Bojan Ljiljak, frontmen i pjevač beogradskog metal benda „Kuga“, dok je Krsto Pandurica iz „Krugova u žitu“ radio snimanje, montažu i miks muzike“.
Obogativši znanje na Fakultetu dramskih umetnosti, katedra za snimanje i dizajn zvuka, a prepun entuzijazma kada je o muzici riječ, vjerujemo da će i ovu želju realizovati. A za to, zahvalan je izuzetnim profesorima koji su mu, ističe, omogućili pregršt novih iskustava, prevashodno znanja.
„Fakultet mi je donio same pozitivne i dobre stvari koje su me gradile i još me grade, rast u svakom smislu. Zahvalan sam profesorima što su nas odmah naučili disciplini i trudili se da iz nas izvuku maksimum. Iz ljudi uvijek gledam da uzmem dobro, meni korisno i mnogo mi je značilo jer me to izgradilo u profesionalnom smislu. To primijenjujem i u životu na mnoge stvari, a umjetnost je, u neku ruku život i može se prenijeti na naš realni svijet“.
SLUČAJAN CD ILI ZNAK PORED PUTA?
„Od FDU –a sam očekivao mnogo, a dobio tri puta više. Do sada se pokazuje da se viši nivo znanja vezanog za zvuk od onoga sa FDU ne nudi nigdje na našim prostorima, da ne kažem šire. To saznajemo i od kolega i profesora koji su gostovali u mnogim gradovima po svijetu. Naravno, na nama studentima je da biramo koliko ćemo zahvatiti od svega ponuđenog i na koji put ćemo izaći. To nema veze sa fakultetom, to biramo sami. Meni ovakav način rada prija, volim da sam u nečem novom, da se bavim mnogim dubokim temama da bih napravio određeni zvuk. Uz mnoge fantastične stvari, treća godina donijela je, meni omiljeni predmet – snimanje muzike i to kod profesora, gospodina Dejana Pejovića, ozbiljne ličnosti u svijetu muzičke produkcije. Bio sam zahvalan što sam ga uopšte upoznao, a da ne pričam o svojoj sreći što mi ovaj čovjek svake sedmice drži predavanja. Profesorova asistentkinja, takođe još jedna veličina u muzičkom svijetu, je gospođica Sanja Đuričić. Između ostalog, snimala je i digitalno obradila komplet album „More bez obala“ grupe „Van Gog“, koji sam još prije upisa na fakultet odslušao bezbroj puta, zaljubivši se u taj zvuk. Ili nisam okrenuo drugu stranu omota CD-a da vidim ko je radio na albumu, ili sam zaboravio imena tih ljudi, ali kada smo ušli u kontrolnu sobu na predavanje iz ovog predmeta, pored knjiga o muzici i zvuku, na policama su stajale i ploče. Vidim „More bez obala“ i kažem – koliko sam puta poslušao ovaj album, a Sanja dodaje – ja sam radila na tom albumu. Ostao sam bez teksta od sreće što ću u naredne dvije godine znanje crpiti od ovakvih ljudi. E, to su stvari na kojima sam baš zahvalan, što nam takvi ljudi predaju, pružaju mnogo znanja i uče nas veoma korisnim stvarima“.
Pored teoretskog, fakultet mu je omogućio i praktično znanje: snimanje zvuka na filmskim setovima od pozicije mikromana do snimatelja zvuka, zatim snimanje zvuka za sitkome i tv drame u tv studiju, snimanje i dizajn zvuka za radio, montažu zvuka, dizajn zvuka za filmove, animirane filmove, televizijske forme, dizajn i realizaciju zvuka za pozorište i scenske događaje uopšte, do snimanja muzike i muzičke produkcije. Privilegija ovakvog fakulteta svakako je i saradnja sa drugim katedrama pa je Mitar imao priliku da se izrazi i na studentskim filmovima, komoponujući muziku za ostvarenja rediteljke Jovane Lazin. Osim toga, jedan od filmova na kojem je radio našao se i na festivalu u Americi. Muziku je pisao i za pozorišne predstave, te radio dizajn i realizaciju zvuka.
Uvijek raspoložen za inovativne pristupe kako u životu, tako i u stvaralačkom radu, izlazeći van okvira zadatog, čini se da njegovom iscrpnom istraživačkom opusu nema kraja. Ideje koje mu se neprestano vrte zapisuje te za svoj gušt privodi kraju igranu radio dramu po jednoj od priča Sima Matavulja, za koju je izmontirao zvučne atmosfere i efekte, napravio sinopsis, scenario, a tekst prilagodio mediju radija. Uporedo završava kompoziciju za dvije gitare, šargiju, đembe i bas gitaru, kao i najnoviju – džez fank instrumental za gitaru, a piše i sinopsise za dvije nove radio drame.
HARMONIKA – INSTRUMENT KOJI MOŽE SVE
„Harmonika pruža opciju da se sviraju totalno dvije različite stvari jer imamo basove i klavijaturu, dva različita frekfentna opsega, dakle, nudi mnogo više nego drugi instrumenti, pruža izbor mnogo drugačijih boja zvukova. Osim tona i same prirode instrumenta, koja je po meni kraljevska, našem narodu je bliska, ima veće mogućnosti na našem podneblju i to stalno pokušavam da iskoristim. Nedavno sam radio muziku za predstvu u pozorištu Prijedor i kad sam čuo ideju i pročitao tekst, znao sam da će glavnu temu svirati harmonika. U finalnom miksu sam imao tri harmonike, plus ostale instrumente i podloga je zaista bila nevjerovatna. Loša stvar je što ovaj instrument mnogi povezuju samo sa svadbama i veseljima, i za to nikako nije kriva publika, već mi stvaraoci koji ih ne ubjeđujemo u suprotno. Moj prvi pokušaj da ljudima pokažem da sa harmonikom na ovim prostorima mogu mnogo više nego sa bilo kojim drugim instrumentom je bio u grupi „Helianthus“ spojivši pop, rege, fank i harmoniku kao ključni instrument, kasnije i u nekim drugim projektima, a sa tim nastavljam i dalje“.
Nije nam trebao posebno naglasiti da ga, pored elemenata zvuka, i dalje najviše zanima muzika te bi, da može da bira odabrao vlastiti muzički studio. Kao neko kome je za stvaralački proces okruženje veoma važno, sebe vidi u nekom malom mjestu, ako ne u Trebinju, onda negdje na selu, okružen prirodom ili na moru, koje za njega simbolizuje smirenost, ali i vraća u djetinjstvo, predstavljajući mu najveću inspiraciju.
„Volio bih da radim sa muzičarima, da se bavim miksom, snimanjem muzike, aranžmanima, generalno muzičkom produkcijom, to mi je životna želja. I tada ne bih zanemario druge elemente zvuka, poput dizajna zvuka za film, predstave i, naročito radio drame, meni jednog od omiljenih polja u ovoj oblasti. Koliko obožavam more osvijestio sam shvativši da u svoje radove vrlo često nesvjesno ubacujem zvučne atmosfere mora i šum talasa. Kada smo na fakultetu imali zadatak da poeziju pretočimo u zvuk, onako kako mi to osjećamo, odabrao sam stihove pjesme „Smrt ljubavnika“ Šarla Bodlera, mog omiljenog poete, a zvučnu atmosferu upotpunio, čime drugim, nego morem kroz skoro cijeli rad. More je, dakle, moja vječita želja!“
Raspon talenata Mitra Karadeglića naprosto je zadivljujući. O njemu i onome što stvara i kako to čini uveliko govore dosadašnji dometi, a slutimo da mu mnogi i još veći tek predstoje. Jedno znamo sigurno, birajući srcem birao je put kojim idu hrabri!
Izvor: Radio Trebinje