Tijana Bošković je od ove godine član drugog turskog giganta, Vakifbanke. Uz to je i dalje reprezentativka Srbije, i to ona najbolja. S njom u sastavu naša ženska odbojka i dalje pripada svjetskoj eliti i s pravom računa na nova odličja na međunarodnoj sceni.
Odluka najbolje odbojkašice svijeta Tijane Bošković da, kao tinejdžerka, odbije ponudu da se iz rodne Hercegovine, „za kule i gradove“, preseli u Tursku i dobije pasoš te zemlje, sa stanovišta naše odbojke predstavlja sretno istorijsko „ne“, jer je baš ona kasnije, tokom minule decenije, bila najzaslužnija za najveće uspjehe Srbije u tom sportu, među kojima su i dvije uzastopne titule prvaka svijeta.
Na taj čin, i kasnija sportska dostignuća popularne Tiće, najponosniji su žitelji Bileće, grada u hercegovačkom kamenjaru, iz kojeg je 2011. kao supertalentovana četrnaestogodišnjakinja stigla u Beograd, gdje je prvo postala velika srpska, pa svjetska odbojkaška zvijezda.
Za Bilećane, ona je sportska ikona koju redovno pominju uz druga velika imena vezana direktno ili porijeklom za njihov kraj, kao što su glumac Mladen Sekulović (po američkom Karl Malden) i reditelj Dušan Vukotić, obojica oskarovci, mladobosanac Vladimir Gaćinović, geograf Jevto Dedijer, pisci Meša Selimović, Momo Kapor i Radoslav Bratić i slavni reditelj Emir Kusturica.
„Našu Tiću, i svjetski slavnu, smatramo naslavnijom ženom u istoriji Bileće“, kaže Miodrag Mihi Dunđerović, beogradski novinar porijeklom iz Bileće. Njegovu tvrdnju potkrepljuje činjenica da se dva objekta u njihovom gradu već zovu po Tijani Bošković. Riječ je o sportskoj dvorani i višenamjenskom sportskom centru na otvorenom. Ona je i predvodnik Bilećana na tradicionalnom hodočašću do manastira Ostrog.
Fudbal, karate, pa odbojka
Tića nije poletjela iz velikog odbojkaškog „grma“, jer Bileća njenog djetinjstva nije imala ne samo odbojkašku tradiciju, nego ni valjaniji teren ili salu za igru. Zato je njen prvi sport bio fudbal — i to sa dječacima kojima krupna, čvrsta i uporna nije davala pardona. Prije nego što ju je starija sestra Dajana, kasnije reprezentativka Bosne i Hercegovine, odvela u lokalni odbojkaški klub Hercegovac, trenirala je i karate, jer je silnu energiju koju je nosila u sebi odmalena morala negdje potrošiti.
„Kao mala, bila je baš bakcuz, kako mi ovdje kažemo, jer je znala i da se, u igri, potuče s momčićima“, rekao mi je Tijanin otac Ljupko, bivši oficir, a u mladosti dobar fudbaler. Ćerke su naklonost ka sportu naslijedile od njega, dok njihova majka Vesna nije mnogo marila za tu „besposlicu“. Isto važi i za mlađeg brata Vuka, košarkaša, koji je nakon Igokee i Borca karijeru nastavio u SAD-u, na koledžu u San Dijegu.
Ljupko je detaljno ispričao kako su Turci bili naumili da vrlo mladu Tijanu, u „paketu“ sa tri godine starijom sestrom, odvedu u svoju odbojku, osiguraju im sve potrebne papire, uključujući i pasoš, kako bi eventualno zaigrale za njihove reprezentativne selekcije.
Akcija je uslijedila nakon odbojkaških Balkanijada za kadetkinje i juniorke 2010. godine u Baru i Banjoj Luci, gdje su treneri selekcija Turske posebno „bacili oko“ na mlađu Boškovićku koja je, iako najmlađa u reprezentaciji BiH, snažnim smječovima pokazala veliki talenat.
Nedugo potom iz Istanbula ga je kontaktirala bivša reprezentativka Srbije Vesna Čitaković, članica Galatasaraja, i pozvala porodicu da dođe na razgovore. Uslovi su bili izuzetno povoljni: američka škola, stan, vrhunski treninzi i jasno naglašena želja kluba da im da državljanstvo — što je tada podrazumijevalo i promjenu imena i prezimena.
Porodica je sve razmotrila tek po povratku kući, a ispostavilo se da su obećanja najmanje impresionirala Tijanu. U njoj je bila prejaka želja da karijeru gradi u Srbiji i jednog dana zaigra za njenu reprezentaciju. Ta dječija želja, hranjena godinama gledajući prenose mečeva reprezentacije, pobijedila je sve ponude.
Vrijeme je pokazalo ispravnost te odluke — za Srbiju, ali i za Boškoviće. Tijana je ubrzo postala najbolja i najplaćenija odbojkašica planete.
Reprezentativka Srbije
Sa svega 14 godina stigla je u beogradsku Vizuru, gdje je svakodnevno napredovala. Osvojila je dvije titule prvaka Srbije, Kup i Superkup. Sa juniorskom reprezentacijom Srbije 2014. godine osvojila je zlato na Evropskom prvenstvu i titulu MVP.
Iste godine uvrštena je u seniorski tim Srbije koji je putovao na Svjetsko prvenstvo u Italiju. Selektor Zoran Terzić dao joj je šansu, iako su mnogi smatrali da je rano. Ali već u prvoj utakmici protiv Turske osvojila je 22 poena i bila MVP meča.
Žetva medalja i priznanja
U godinama koje su uslijedile, osvojila je:
– pet medalja sa Evropskih prvenstava,
– dvije svjetske titule i individualna MVP priznanja,
– srebro i bronzu sa Olimpijskih igara,
– tri titule svjetskog klupskog prvaka sa Eczacıbaşıjem, uz tri MVP nagrade.
Evropska odbojkaška federacija birala ju je za najbolju igračicu Evrope, a u Srbiji je dvaput bila proglašena sportistkinjom godine. Na EP u Beogradu postavila je svjetski rekord brzine smječa — 110,3 km/h.
I uz sve uspjehe, ostala je skromna, tiha, omiljena među saigračicama i rivalima.
Tijana je od ove godine član Vakifbanke, a i dalje nosi dres Srbije s ponosom i odlučnošću. Na Dan žena naredne godine napuniće 29 godina — što znači da pred njom stoji još mnogo sezona vrhunske odbojke.
Izvor: Radio Bileća