eTrebinje
Najnovije

Vladika Grigorije za NIN: Uvrede i neistine opasnije su od najubojitijeg oružja

Izvor: Eparhija Nemačka

Fotografija: Arhiva

vladika-grigorije
Vladika Grigorije

Episkop diseldorfski i njemački Grigorije napisao je autorski tekst za nedeljnik NIN u kojem se osvrnuo, između ostalog, i na brojne uvrede i klevete koje je doživio od srpskih vlasti.

Tekst prenosimo u cjelosti:

Od riječi zavisi to da li ćemo nekoga ohrabriti i potvrditi njegovo biće i postojanje, ili ćemo to isto biće razoriti, ne ostavljajući kamen na kamenu u njegovoj duši. Riječi često znaju da zabole jače od udarca bičem, i baš kao nakon udarca bičem, neopreznim i neodgovornim razmetanjem riječima, ružnim i uvredljivim tonom, izgovaranjem neistina i kleveta, na duši drugog čovjeka puca koža i srce njegovo pušta krv.

Riječ je najmoćniji, najkompleksniji i najsuptilniji dar kojim su razumna bića obdarena. Ona stoji na početku svih početaka i starija je od zemlje kojom hodimo. Zato je, najblaže rečeno, neobičan naš nemar prema riječima, koje nerijetko izgovaramo olako, nesvjesni njihove težine i razorne moći koju posjeduju. Jer ne postoji nijedan nož, nijedan kamen, nijedna sablja, puška ili metak koji mogu tako nemilosrdno da nas povrijede kao što to mogu riječi. Ali isto tako ne postoji ništa na ovom svijetu što je tako spasonosno, utješno i lijepo kao što su to riječi, koje imaju i tu snagu da nas podignu iz pepela, da nas obraduju i ozare te daju smisao našem biću i postojanju.

Upravo stoga kada nam je do nekoga stalo i kada nekoga volimo, a ta nam voljena osoba uputi samo jednu jedinu ružnu riječ, mi ćemo imati utisak kao da se vraćamo iz bića u nebiće, kao da je grom pogodio našu dušu, kao da je najrazornija granata udarila u onaj krajeugaoni kamen našeg postojanja. I ništa neće moći ponovo da nas izgradi i zacijeli našu ranu i krater u našoj duši do same riječi. I to riječi onoga do koga nam je stalo, s kim smo izgradili zajednicu i lični odnos i u čijim očima i duši se ogledamo i samjeravamo svoj identitet i postojanje. A naročito tu iscjeliteljsku moć ima riječ onoga ko je upravo riječju razorio naše biće nemilosrdno nas povrijedivši.

Zašto smo toliko nemoćni pred riječima? Zašto naše riječi ne mogu da budu radost i mir? Zašto svaka naša riječ ne bi bila utvrđivanje i izgrađivanje našeg bića i bića onog drugog kojem je upućena? Zašto govorimo ružne riječi drugima i o drugima? Zašto izgovaramo neistine? Nije strašno kada neko dijete govori neistinu, pa tako kaže kako se popelo sâmo na vrh planine i dohvatilo oblake prstima. I premda je dijete i premda lijepo i bezazleno priča, baka mu ipak na kraju kaže: „Nemoj da govoriš ono što nije istina“. Zatim, kada malo poraste i poželi da se pravi važno u društvu, pred drugim dječacima i djevojčicama, dijete opet počne da preuveličava, pa mu ponovo neko kaže: „Nemoj da govoriš neistinu“. Onda konačno odraste i zakorači u svijet odraslih te opet ima potrebu da se dopadne drugima i da govori stvari koje nisu sasvim istinite. I iznova ga neko upozori: „Nemoj da govoriš laži“.

Zašto nam ljudi skreću pažnju na to da ne treba da govorimo neistine? Zato što znamo i, ponad svega, osjećamo da svaka neistinita riječ odjekuje tupo i prazno, da odlazi u ništavilo. Takva riječ ne može biti izgrađujuća ni za onoga koji je izgovara, a još manje za onoga kojem je upućena. A riječ bi trebalo da bude upravo to – izgrađujuća, konstitutivna i spasonosna za naše biće i biće drugoga.

Baveći se čitav život riječima i slušajući riječi, i one lijepe i one ružne, i one koje su me izgrađivale i one koje su me razarale te i sâm izgovarajući riječi dobre i loše – shvatio sam da u ovom svijetu sve zavisi od riječi. Od riječi zavisi to da li ćemo nekoga ohrabriti i potvrditi njegovo biće i postojanje, ili ćemo to isto biće razoriti, ne ostavljajući kamen na kamenu u njegovoj duši. Riječi često znaju da zabole jače od udarca bičem, i baš kao nakon udarca bičem, neopreznim i neodgovornim razmetanjem riječima, ružnim i uvredljivim tonom, izgovaranjem neistina i kleveta, na duši drugog čovjeka puca koža i srce njegovo pušta krv. Zato je važno da zaista čujemo i saslušamo upravo onu rečenicu od maločas koja nam kaže: „Nemoj da govoriš neistinu“. Jer krajnje je vrijeme da prestanemo da izgovaramo riječi koje mogu da nas vrate iz postojanja u nepostojanje, iz svjetlosti u ništavilo i mrak.

Кoliko god da je važno da budemo obazrivi i da pazimo na to kakve riječi izgovaramo, jednako toliko je važno da pažljivo (sa)slušamo ono što nam drugi govore kako bismo bili u stanju da čujemo ono što žele da nam kažu. Tako ćemo čuti ne samo zvonkost i boju njihovog glasa već i njihove riječi i smisao i poruku koju one prenose. Međutim, zadubljeni u svoju viziju istine, nerijetko ostajemo gluvi za tuđe riječi, još češće ih izvlačimo iz konteksta i pridajemo im značenje koji one primarno ne sadrže. I premda su nam jezik i riječi dati kako bismo razumjeli jedni drugi i bili u neprestanom dijalogu i kako bismo mogli da izrazimo sebe i svoj doživljaj svijeta u kojem živimo – riječi isto tako, na našu žalost, mogu biti izvor nerazumijevanja, nesporazuma i sukoba. I tako je od postanka svijeta.

Sjetimo se samo starozavjetnog predanja o Vavilonskoj kuli i Nojevim nasljednicima, čiju je gordost, pomalo nalik Adamovoj, Gospod kaznio tako što je učinio da se Nojevi potomci međusobno ne razumiju, kako ne bi mogli ostvariti svoj ambiciozni naum i dosegnuti svojom kulom nebesa. To biblijsko predanje o Vavilonskoj kuli i različitim jezicima, kojima je Bog osujetio da se Nojevi potomci sporazumijevaju međusobno prilikom svog oholog graditeljskog poduhvata, na izvjestan način kao da je preslikano u naše vrijeme i međusobnu nam komunikaciju. Naime, kao da i danas ljudi, bez obzira na to da li se služe istim jezikom ili ne – nisu u stanju da čuju, (sa)slušaju i razumiju jedni druge. Jer kao da svi govorimo uglas i jednovremeno, ne obazirući se na to šta ima i želi da nam kaže onaj drugi preko puta nas. Vidimo stoga da služiti se jezikom ne znači ujedno i to da umijemo da razgovaramo, da uspostavimo dijalog tako da svojim riječima ne potiremo jedni druge. Zato je potrebno odveć mnogo strpljenja, razumijevanja i ljubavi za drugog čovjeka da bismo, uprkos svemu, umjeli i mogli međusobno da razgovaramo i da se uvažavamo te da bismo umjeli da čujemo i saslušamo jedni druge.

I premda će se neki od vas sjetiti mota iz Andrićeve pripovijetke Most na Žepi, koji kaže da je „u ćutanju sigurnost“, ipak duboko vjerujem da treba da izaberemo riječi umjesto ćutanja. Jer riječ je Božja tvorevina, koju nam je sâm Gospod darovao i stoga smo dužni da je, kao i svaki drugi dar, njegujemo i razvijamo, da njome saopštavamo najdublje istine i raskrinkavamo laži, ali vodeći pritom i te kako računa o tome kako i u koje svrhe je upotrebljavamo. Jer ako riječima povređujemo druge, naročito one koji to svojim djelanjem i ponašanjem ne zaslužuju, mi istovremeno povređujemo i sebe, jer bez drugih ni mi sami ne postojimo.

Oni koji riječima barataju kao kakvim ubojitim oružjem kojim uništavaju druge kao da time uzimaju ulogu Boga na sebe. A to je nešto najopasnije što možemo da učinimo – da ogrnuvši se Božjim plaštom prosuđujemo riječima o tuđim postupcima, grijehovima i krivici. Naprotiv, nipošto ne smijemo smetnuti s uma da do suda Božjeg čovjek najbolje sudi sam sebi i sebe najbolje ispravlja vođen Hristovom ljubavlju. I zato pazimo na svoje riječi, da ne bismo njima služili zlu umjesto dobru. Utješna je, međutim, pomisao da su onda kada je naše srce dobro – i riječi kojima se srce služi dobre i spasonosne za druge i za nas same.

Proteklih dana sam i sâm bio izložen salvi teških i grubih riječi, koje bole utoliko više što potiču od onih s kojima dijelim mjesto za svetom trpezom. Takve riječi, izgovorene od onih do kojih mi je istinski stalo, prodiru duboko kroz meso i pogađaju ravno u srce. Ne zato što su one izgovorene s punom odgovornošću, dobrom namjerom i jer govore istinu o stvarima, nego upravo stoga što su izgovorene odveć lako, nedobronamjerno i što se njima negira sve ono što kao episkop, Srbin i čovjek ja jesam i nastojim da budem. U tome je sadržana njihova razorna moć – jer one negiraju moje biće u očima mojih bližnjih, u kojima se ogledam i u čijem prisustvu jedino postojim. Nije lako podnijeti i prihvatiti to da vam oni koje volite govore – ti takav kakav si, za mene ne postojiš. Moram priznati, međutim, da sam i ovoga puta utjehu našao u riječima koje mi je jedne prilike izgovorio blaženi patrijarh Pavle. Кada sam čestitom starcu jedared rekao kako mi teško pada što me određeni ljudi napadaju, on me je upitao: „A da li si ti uradio to zbog čega te oni napadaju?“ Rekao sam da nisam. Onda mi je dao pouku koja i sada krijepi moju dušu: „Bolje je da te napadaju za rđavu stvar koju nisi uradio, nego da si nešto loše zaista uradio, a da te zbog toga niko ne napada“.

Trenutak u kojem živimo predstavlja odveć teško breme za sve nas. Čitav svijet je pokleknuo pod teretom koji su mu pandemija neslućenih razmjera i njene neizbježne posljedice stavile na pleća. Našem društvu i narodu ovaj teret postao je utoliko veći i teži što već dugo govorimo tako kao da riječi nemaju smisao, kao da ne iziskuju odgovornost. Predugo smo gluvi za druge, naročito za one koji ne misle istovjetno kao mi. Кada nismo u stanju da uistinu čujemo i saslušamo ono što nam neko govori, onda neizbježno dolazi do nerazumijevanja. A upravo je nesrećno nerazumijevanje pokretač svakog sukoba, mržnje i nepodnošljivosti. Tako smo, nažalost, prethodnih dana bili svjedoci krvavih sukoba na ulicama prestonice, sukoba koji su iznjedreni upravo iz olako i neodgovorno izrečenih riječi. Stoga je od neprocjenjive važnosti da svi shvatimo značaj riječi koje izgovaramo, a naročito da to shvate oni čija riječ ima najveću težinu. Jedino tako bismo uspjeli da zastanemo i čujemo druge, te da saslušamo ono što žele da nam kažu. Samo ćemo tako uspjeti da uspostavimo pravi dijalog, onaj u kojem ćemo moći da se razumijemo, a naposljetku i da se dogovaramo i gradimo zajednički život na parčetu zemlje koje nam je darovano. U takvim okolnostima mogli bismo da se nadamo da će u našim životima odjeknuti ona Riječ koja stoji na početku i na kraju vremena i vijeka.


Povezane vijesti

VLADIKA GRIGORIJE: Epitaf Dijegu Armandu MARADONI

eTrebinje

VLADIKA GRIGORIJE O PATRIJARHU: Uvek je bio prvi, ne možemo zamisliti koliko je to bilo teško!

eTrebinje

Vladika Grigorije o mitropolitu Amfilohiju: Iznad nas lebdi istinski orao slobodar

eTrebinje

Vladika Grigorije: U Crnoj Gori se vidjelo da i najvisprenije autokrate kad-tad siđu s vlasti

eTrebinje

Vladika Grigorije: O vođama koje žele da se dopadnu svima

eTrebinje

Vladika Grigorije: Sa Lovćena stiže dah slobode (Video)

eTrebinje

Šta Vi mislite o ovome?

VAŽNA NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala etrebinje.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više