eTrebinje
Mišljenja

MUHAREM BAZDULJ: Propast je tvoja, Beograde, od tebe! Ne od Čipuljića

Izvor: Muharem Bazdulj za Preokret

Fotografija: Preokret


Kako život ide i vrijeme prolazi, sve ti se češće čini da gledaš isti film. Prije petnaest-dvadeset godina, novinari i ljudi iz medija općenito su pričali svako malo kako, evo, ovaj ili onaj osniva novi politički nedeljnik, biće baš super, ono, kao „srpski Globus“. I napravilo se nekoliko tih „srpskih Globusa“ koji su svi, vrlo brzo, neslavno propali.

Eto taj novi portal

U posljednjih godinu-dvije, često isti ljudi, sada vidno stariji, pričaju kako stanje u medijima jeste, eto, loše, ali biće bolje, jer taj i taj, eto, osniva „novi ozbiljni portal“, znaš, ne ovo žutilo ko što je sada sve, nego, ono, ko što je internetski Gardijan.

Malo prije nego je krenula priča sa koronom, na nekom od onih prijema u ambasadama povodom praznika, kad se skupi na jednom mjestu puno primjeraka novinarske fele, glavna tema je bila da ekipa koja stoja iza N1, znaš s baš puno para, osniva novu televiziju i prateći portal i za ljude na portalu su izdvojili novac za, u ovdašnjim uslovima, ogromne plate i, ono, baš je puno ljudi prešlo.

Čuo sam nekoliko imena koji su zamišljeni kao glavne uredničke i autorske zvijezde te izrazio stanovitu skepsu, pošto mi je prva asocijacija na njihov rad bilo klasično tabloidno novinarstvo.

Takođe, pokušao sam do podsjetim svoje sagovornike da je i N1 televizija ambiciozno krenula sa portalom, pa su s početka imali vrlo respektabilnu kolumnističku sekciju, ali se sve to očito urušilo kad se isti proizvod sada pokušava prodati u novom omotu. Oni su, međutim, i dalje bili sigurni da će ovo biti nešto baš kul i super.

Slabi refleksi nekih lica

Kad je portal zvanično pokrenut, prvih nekoliko dana sam znao da navratim da preletim šta ima. Djelovalo je gore, nego što sam mislio. Vidi se da je vizuelno i tehnički to pravio neko digitalno pismen ko zna ponešto o dizajnu, ali sadržaj je bio očajan. Nisi imao šta pročitati. Ali, vjerujem da je bilo klikova. Reklama je bila jaka, a što reče onaj Bosanac koga ćemo u nastavku ovog teksta ponovo sresti: „Šareno i zlatno i budali drago“.

I tako su se moje internetske sesije i interesi mimoilazili s postojanjem tog novog medija, dok mi prijatelj iz Pančeva prije valjda petnaestak dana nije javio kako je Nova.rs prenijela moj tekst sa Preokreta, a potpisala ga sa Vijesti. Bio je to tekst o pobjedi crnogorske opozicije na izborima koji su prenijeli mnogi portali, između ostalih i podgoričke Vijesti. Međutim, Vijesti su tekst uredno potpisale mojim imenom.

Napisao sam elektronsko pisamce glavnom uredniku portala Nova.rs, Veselinu Simonoviću, čovjeku koga znam sasvim površno, jer smo dva ili tri puta sjedili skupa u kafani, u kojim prilikama je bio izuzetno korektan i djelovao je dobronamjerno, pa sam ga uputio o čemu je riječ, kopirao linkove s Preokreta i sa Vijesti i zatražio, ljubazno i vrlo pristojno, da ako već preuzimaju moj tekst, da ga potpišu mojim imenom. On je odgovorio, takođe jako ljubazno, ubjeđujući me da je riječ o pukom previdu i da će greška biti ispravljena. Ja sam mu vjerovao.

I ponovo ja zaboravim na postojanje portala Nova.rs, ali, nažalost, ovaj put kraće. Javili su mi, naime, da me na dotičnom portalu izvrijeđalo jedno lice meni i odranije poznato isključivo po vrijeđanju, pa sam na istom tom mjestu, istom tom licu, odgovorio na jedini način na koji se tim licima odgovara, i to je, za mene, što se tog slučaja i tog lica tiče, sve.

Ono što me, međutim, zbunilo, bila je urednička intencija. Tekst je, naime, bio opremljen kao polemički odgovor na moju kolumnu sa Preokreta, već petnaest dana staru. Hajde, možda i nema veze što su se reakcije na tekstove brže objavljivale prije skoro pedeset godina, u čuvenom Babićevom „Oku“, neka lica imaju slabe reflekse, ali zašto urednik pristaje da objavi reakciju na tekst koji izvorno nije objavljen u njegovom mediju? Urednik je, ako ništa drugo, profesionalac. Ja sam ga obavijestio ko je objavio izvorni tekst, mogao je uputiti kolegu na pravu adresu, tamo bi reakcija bila objavljena i sve bi, koliko-toliko, imalo obilježja uobičajene javne komunikacije.

Tema teksta nisam ja

Takođe, urednik mi je napisao da ne smijem ni da pomislim da bi njegov medij mene tretirao nepošteno, izuzev u slučaju previda. Dakle, ako mu nije interes da napada, a ne vidim zašto bi mu bio, čemu objavljivanje takvog teksta koji bi, samo da sam ja drukčijeg temperamenta, bio savršen materijal ne samo za Savet za štampu, nego i za sud? Mora da ima nešto što mi je promaklo.

I onda shvatim, što je trebalo odmah da shvatim, da tekst uopšte nije o meni. Istina, moje ime se pominje nekoliko puta, ali tema teksta nisam ja. Tema teksta je identična temi svih tekstova na Nova.rs, čak i kad prividno pišu o Staniji, Ljupki Stević, Ronaldu Harvudu ili Brendi Glenvil. Tema teksta je Aleksandar Vučić koji se, eto, iz nekih volšebnih razloga ukazao u tekstu koji je, kao, trebao biti polemički odgovor na tekst koji nikakve veze sa Vučićem nema. U takvim slučajevima, pojedini urednici, očigledno, odjednom zaborave višedecenijsko iskustvo i poštivanje bilo kakvih standarda.

Nova.rs je, naime, tek najnovija inkarnacija cijele liste medija čija je jedina svrha postojanja napadanje Aleksandra Vučića, što se kaže, lično i personalno. Ne radi se tu o kritici pojedinih poteza, čak ni o kritici njegove generalne političke orijentacije, nego verbalnom sravnjivanju sa zemljom svega što ima veze sa čovjekom.

Ne pada mi na pamet da ikom polažem račune, ali dobronamjeran i neutralan čitalac će lako na internetu pronaći gomilu mojih tekstova kritičnih spram pojedinih poteza aktuelnih vlasti: od medijske politike do promjene imena ulica. To, međutim, nije ono što je uređivačka politika portala Nova.rs i sličnih medija.

Tu je glavna fora da se pronađe koliko-toliko javno vidljiva osoba koja će da kaže „Vučić je govno“ pa je onda razvlače od naslovnih stranica do jutarnjih programa s prelistavanjem novina ko Panta pitu. Oni koji su ne uhvate u kolo mogu da očekuju linč i podsmijeh, pa nije čudo da najnijansiraniji pogled na Vučićevu politiku imaju analitični ljudi iz perspektive (bliskog) inostranstva, koje ne tangira toliko lokalna atmosfera, poput Dejana Jovića.

Šta mu je selo skrivilo?

I tako, razmišljajući o tome, skrolujem niz kolumnistički dio ovog portala i ugledam naslov komentara Ranka Pivljanina „Hoće li Nobel u Čipuljiće?“, pa pomislim kako se, evo, namjestilo da već dva-tri mjeseca za Preokret maltene pišem jedan te isti tekst.

Najprije je onaj dripac govorio kako mu svi savjetuju da „bježi od Pozderaca“, onda razna lica nisu bila u stanju da Dritanu Abazoviću tačno napišu ili ime ili prezime ili oboje, da bi naposljetku Ranko Pivljanin, obično zapravo sasvim korektan novinar, svoj obračun s Vučićem (na temu one besmislene priče o nominaciji za Nobelovu nagradu za mir) imao potrebu da završi ovako: „Dakle, ukoliko se predsednik Srbije, ovim povodom, okiti tim priznanjem biće to najnedostojnije i najproblematičnije odlikovanje koje je jedan ovdašnji državnik primio i žig na vratu onog koji će ga nositi i sa kojim neće moći ni smeti među svoj narod. Može, eventualno, da ga strpa u džep i odnese u one Čipuljiće, rodno mesto svojih predaka i zatrpa ga tamo u neku duboku rupu. Iako je zlatno,raspašće se sigurno, jer je u startu bilo trulo.“

Sve je ovdje u redu kad je riječ o Pivljaninovom stavu prema Vučiću. On je predsjednik Srbije i najmoćniji čovjek u zemlji te je mjera demokratije to da svako može da ga kritikuje, pa i vokabularom jačim od uobičajenog. Nije mi, međutim, jasno šta mu treba ovo izrugivanje sa selom Vučićevih predaka.

Dobro, istini za volju, Pivljanin barem ne izmišlja i ne pretjeruje. U tom selu se nisu rodili ni Vučić ni njegov otac. Otud, međutim, dodatna upitanost: Šta mu je to selo skrivilo?

I onda, naravno, ta toliko znakovita greška: i u (uredničkom) naslovu i u samom tekstu. Selo se, naravno, ne zove Čipuljići, nego Čipuljić. Znam to od četvrte godine. To je moj (širi) zavičaj, prolazio sam kroz Čipuljić svakog ljeta kad bismo išli na more. Znao sam ljude iz Čipuljića. Ako ćemo do kraja sentimentalno, kad je moj drug Tomo K. iz Travnika 1994. u razmjeni otišao u Ribnik, pisao mi je pismo preko Crvenog krsta gdje je stajalo kako se tamo druži s nekim Stojanom iz Čipuljića.

Kad neko ne zna da je Čipuljić – Čipuljić, meni je to gore nego kad neko pomiješa Kafku i Kamija, pa mu se „elita“ smije. Znao sam za Čipuljić, prije nego sam znao i za Kafku i za Kamija. I nije ovo esencijalizacija subjektivnog iskustva. Nisam ni ja, recimo, nikad bio u Kosjeriću, pa nikad ne bih napisao Kosjerići. Jer „Čipuljići“ su ilustracija dvije stvari: nebrige i prezira (zašto bih potrošio tri sekunde života da na internetu provjerim kako se zaista zove ta vukojebina?) kao i tendenciozne podrugljivosti, jer, je li, Čipuljići zvuči „seljačkije“ nego Čipuljić.

Nema ovo veze s Vučićem. Jednako bi mi smetalo da neko umjesto Oborci kaže Oborčići, odnosno umjesto Gluha Bukovica – Gluva Bukovica. Pisao sam toliko puta o paternalizmu velikih zapadnih istoričara koji kod pisanja francuskih i njemačkih toponima nepogrešivo pišu svaki akcenat i umlaut, a naše „kvačice“ su im nedokučive pa je glasovitom Kristoferu Klarku Miljacka – Miljačka, dok mu je Ilidža – Ilidze. Meni za Vučića nije briga, ali za Čipuljić jest. Nesretno selo, (najmanje) dva puta paljeno, nije zaslužilo da ga Pivljanin i Simonović ismijavaju.

Da i ne govorim da je malo gdje kao u Srbiji toliko apsurdno potezati pitanje „pedigrea“. Doskoro je ovo bila dominantno agrarna i seljačka zemlja, a Beograd je prije stotinu godina bio skoro dvadeset puta manji. Ovdje je svako odnekud ili mu je otac odnekud ili mu je u najrjeđim slučajevima, kao Aleksandru Vučiću, deda odnekud.

Iz Čipuljića od svih mjesta, kao što je nekom drugom iz Sombora, nekom iz Korenice, a nekom iz Gnjilana. Život je čudo pa namjesti da si imao priliku da sjediš i sa italijanskom baronesom i sa engleskim plemićem koji su svakom gestom pokazivali svijest da se vrijednost čovjeka mjeri po tome kakav je kao čovjek i kakav je u profesiji kojom se bavi, a ne po mjestu rođenja, za razliku od silnih golja kojima su očevi, rodom iz dinarskih i poddinarskih zaselaka, dobili jednoiposobne stanove po Banjici, Breki i Trešnjevci, a ovi umislili da su samom tom činjenicom uhvatili Boga za bradu.

Kako to komedijant slučaj zna udesiti, Pivljanin je zapravo iz Pljevalja, a upravo u ovo naše vrijeme, dok ekstremisti prijete pljevaljskim Bošnjacima, najstrastvenije ih tobože brane oni koji imenicu Pljevlja ne znaju ni da mijenjaju kroz padeže. Sve su to simptomi iste boljke.

I naposljetku, naročito je gnusan taj, kao, duhoviti kontrast, Nobel i Čipuljići u istoj rečenici, ha-ha. Jedini Nobel koji je ikad stigao u Beograd donio je čovjek, sretosmo ga ranije, koji se rodio tridesetak kilometara od Čipuljića. Ima li neki nobelovac da se rodio na manje od trideset kilometara od Beograda?

Bosna kao emanacija prezrenog orijenta

Indikativno je da kad pojedinci za „unakazivanje“ Beograda prozivaju uglavnom dvojicu ljudi: Aleksandra Vučića i Gorana Vesića, prvom redovno „pripisuju“ nedostojno porijeklo, pa se pominjenje Čipuljića i Bugojna ponavlja poput ustaljenog epiteta. Najbliži Vučićev predak rođen tamo je, rekosmo, njegov deda. Sam Vesić je pak iz Kruševca, ali nisam nešto primijetio da se to previše potencira, valjda jer je Kruševac podigao knez Lazar pa je to dovoljno „otmeno“.

Kao što se jedino Liljana Smajlović pokušava vrijeđati time što se na nju javno referira djevojačkim prezimenom koje više ne nosi, a definitivno nije jedina koja je poslije razvoda zadržala muževo prezime; kao što se i jedino na Emira Kusturica referira imenom koje je dobio na krštenju i kojim nije potpisao niti jedan svoj film, niti jednu knjigu, čak ni novinski tekst, a definitivno nije jedini koji se krstio u odrasloj dobi, Bosna makar geografski bila Srbiji na zapadu, u imaginaciji srpskih samoproglašenih kosmopolita predstavlja emanaciju prezrenog orijenta, a tamošnji trogloditi su sasvim prijatni i simpatični samo ako ostanu tamo i služe nas ćevapima dok putujemo ka „lepim dalmatinskim ostrvima“. Nije to, međutim, klasična islamofobija, jer je često usmjerena i na prekodrinske pravoslavce, kao i na Crnogorce. To je baš neki specifično lokalni orijentalizam, o kojem bi tek trebalo pisati.

Naposljetku, nije da ja ne razumijem one koji osjećaju da promjene u Beogradu u posljednjih nekoliko godina čine da oni Beograd više ne osjećaju kao svoj grad. Ali makar iz elementarnog faktografskog poštenja, morali bi da priznaju da se onaj najodgovorniji za te promjene rodio u Beogradu, da je tu završio škole i čitav život proveo, da je, jebiga, što bi oni rekli, „pravi roDŽeni Beograđanin“.

A mogli bi i da se zapitaju kako je moguće da je politička opcija tog čovjeka prije osam godina dobila nepun milion glasova, a prije nekoliko mjeseci nepuna dva miliona. Unatoč svim tim napadima, njemu se podrška udvostručila, a u apsolutnim brojevima dobio je milion novih glasova. Uz sav medijski mrak, pritiske, ucjene, kapilarne glasove, bojkote i ostale vragolije, opet je puno. Neprovjerljiva je stvar, ali da nema medija kao Nova.rs i njenih preteča, spreman sam da se okladim da SNS ne bi imao ni milion i po glasača. Nijedan Informer, nijedan Pink, nijedan Happy mu svi skupa ne donose toliko glasova.

Učiti od Krivokapića

A ako već žele da nauče nešto od crnogorske opozicije, što je odjednom postala strašno moderna ideja, neka pogledaju kako je Zdravko Krivokapić u trenutku izbornog slavlja, u vlastitom izbornom štabu, dok su neki vikali „Milo, lopove“ prekinuo takvo skandiranje rekavši: „Nemojte to, molim vas, u mom prisustvu“. Da trenutna srpska opozicija slavi, ne pobjedu, nego osvajanje dvadeset posto glasova, pa da neko iz mase poviče „Vučiću, lopove“ izveli bi ga na binu i dali mu megafon.

Kad bi slavili pobjedu, sami bi to vikali. Niko nikad nije pobijedio na izborima govoreći šta ne bi radio, nego jedino govoreći šta bi radio, odnosno radeći nešto, što u kampanji, što ranije; pozitivna paradigma, reklo bi se, a ne negativna.

I zato dragi moji roDŽeni Beograđani, krugodvojkaši od, što bi braća Hrvati rekli, stoljeća sedmog, mada je moj Travnik prije samo dva stoljeća imao više stanovnika od Beograda, čitajte Bibliju, ima više toga da se nauči nego na tviteru. Recimo onaj povik proroka Osije koji bi se u ovom kontekstu dao zgodno parafrazirati: Propast je tvoja, Beograde, od tebe; ne od Čipuljića.


Povezane vijesti

Muharem Bazdulj o napadima nakon druženja sa Peterom Handkeom: Sarajevo mrzi patološki i histerično

eTrebinje

Šta Vi mislite o ovome?

VAŽNA NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala etrebinje.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više