Vladika diseldorfski i cijele Njemačke Grigorije pisao je danas o svom životu u Njemačkoj jako dirljivim riječima. U ovom zapisu koji prenosimo u cjelosti sigurno će se pronaći na hiljade ljudi negdje tamo u tuđini.
”Kada bih pomislio na Njemačku, prva asocijacija, pored Gerda Milera i Franca Bekenbauera, bio je moj djed Petar i njegovo četvorogodišnje zarobljeništvo u njoj tokom Drugog svjetskog rata.
Ja sam inače u Njemačku rijetko odlazio, i to samo ponekad namjenski, a više usputno, za vrijeme avionskih presjedanja. Kada sam došao da u njoj ostanem, otkrila mi se u sasvim novom svjetlu. Otkrivajući nju, prvi put sam otkrio i neke meni dotad nepoznate dijelove sopstvenog bića.
Njemačka je veliko prostranstvo i beskrajna mogućnost. Ona je sigurnost za one koji su rođeni u njoj, ali i za sve one koje je primila. Isto tako je i odsustvo svega poznatog, onog na šta ste navikli prije dolaska u nju.
Dočeka vas hladnjikava i distancirana, kao starija gospođa s kojom, igrom slučaja, dijelite kupe u vozu. Ona će tu distancu zadržati, samo ćete se vi naviknuti na nju.
Njemačka, ta otmena gospođa burne prošlosti, iskusno i pomalo superiorno gleda na svijet oko sebe. Godine i iskustvo, životni uspjesi i promašaji daju joj pravo da tako čini. Nije da neće drugačije da se ponaša, ona to jednostavno ne umije. U suštini, boravak u njoj nije osvajanje, niti brisanje distance koja se ispriječila između vas: on je nastojanje da u njoj takvoj pronađete mjesto za sebe, i podesite svoje talasne dužine kako biste se međusobno bolje razumjeli.
Kada se djed, jednog sparnog popodneva, vratio iz njemačkog zarobljeništva, i to onda kada mu se više niko nije nadao, svi su bili iznenađeni. Kad sam jednog majskog dana odlučio da odem u Njemačku, takođe su svi bili iznenađeni. Između jednog povratka i jednog odlaska smjestio se gotovo čitav jedan vijek i čitav jedan život. I povratak i odlazak donijeli su velike promjene i potrese; prvi u mojoj porodici, drugi u meni i oko mene.
I, evo, navikavamo se Njemačka i ja jedno na drugo već tri i po godine. Nismo više isti. Ni ona, a ni ja. Ona me je prihvatila iako nisam njen, dok me oni čiji sam nečujno odbacuju. I kako vrijeme prolazi, sve se više osjećam kao svoj na tuđem ili tuđi na svome, pripadajući istovremeno svima i nikome. Za to vrijeme, jedina konstanta i nepromjenjivost u mom životu jeste Bog, konstanta koju ne namećem nikome, ali koju bih poželio svakome”.