Kako počinje, a nikada ne prestaje ribolovačka strast odlično zna Trebinjac Radoslav Pujić ili samo Rašo, kako ga svi u gradu poznaju. Momak koga ćete uvijek lako naći, sa štapom zabačenim u vodu i vječitim osmijehom koji nepogrešivo ukazuje da je pred vama istinski ribolovac. Četrdeset jedna mu je godina, a u ribolovu je svega pet manje, 36. Čovjek, dakle, koji je više proveo na rijekama, jezerima i morima nego, rekli bismo, bilo gdje drugo. Onaj, koji za ribolov živi cijelim bićem!
Sat vremena razgovora protekao je za tren. I to je tako kada se nađete licem u lice sa bilo kim kome svaki damar kuca za ono što voli. Sa takvim, posebnim ljudima, koji pored silnih rekorda, medalja, uspjeha, jedino broje zadovoljstvo, taj tren vječnosti i apsolutne sreće, kao mjeru vrijednosti kada iznova nadmašuju sebe. U svoj svojoj spontanosti, srdačnosti i sa vjerodostojnim pričama, imali smo osjećaj da smo i sami doživjeli svaki njegov san i ribolovački trijumf.
„Počeo sam da pecam sa pet godina. Iz ribarske sam familije u kojoj su mi oba djeda i dva strica bili strastveni ribari. Od strica sam kao mali dobio skup poklon – japansku mašinicu „Šekspir sigma“. Od silnog oduševljenja jedva sam čekao da zabacim. Moj otac je znao šta je Trebišnjica i nije mi dao štap dok ne naučim da plivam. Kada sam savladao, predao mi je štap i tada je sve krenulo. U isto vrijeme, moj stric, koji se bavio varaličarenjem, donio mi je torbe i kutije raznih vještačkih mamaca, što me još više privuklo ribolovu“, otpočinje Rašo svoju priču, evocirajući vrijeme na prve ribarske zabačaje.
Poput svojih vršnjaka volio je bicikla i loptu, ali mu je odlazak u ribolov ipak bio miliji. Rastući u naselju Bregovi, na svega nekoliko metara od Trebišnjice, naravno da je svaki slobodan trenutak gledao da iskoristi na rijeci. Sa svega sedam godina uveliko je pecao sam.
„Ribolov mi je bio i ostao neprevaziđen! Od 1991. godine krenuo sam ozbiljnije da pecam i sa 10 godina sam lovio kao veliki. Prvu veliku ribu uhvatio sam na malu kuglicu hljeba, pastrmku preko mjere, da bih nakon par godina, u četvrtom razredu osnovne škole, na Trebišnjici upecao pastrmku od kilogram i 100 gr. Roditelji mi nisu vjerovali da sam je sam upecao. Svoj prvi ulov, to ushićenje i radost mogu porediti sa novim rekordom ove godine, pastrmkom koju sam nedavno uhvatio na Bilećkom jezeru!“
I upravo pastrmka teška 6 kg i 600 gr, duga 76 cm Rašov je novi lični rekord, ali i ispunjena davna dječačka te ribolovačka želja. Do sada je više puta pecao pastrmke preko pet do skoro šest kilograma težine, da bi sada opet nadmašio samog sebe i po sedmi put premašio rekord.
„Nevjerovatan osjećaj! Još više jer sam lovio priborom za potoke i rječice, namijenjenim za takmičenja, sa malim varalicama do dva – tri grama. Leptirastom varalicom sam ulovio neman! Otišao sam čisto da probam i posrećilo mi se. Borba je trajala desetak minuta, ona je izvlačila 30 m od obale u jednom pravcu, ja sam popuštao silk da mi ne prekine. Mislio sam da je manja dok mi nije prišla do obale. Od prošlog rekorda duža je za jedan cm, ali ima veću glavu i stomak. Do ove ribe uhvatio sam na desetine pastrmki od 2 do preko 3 kg. Dugo mi je rekord bila pastrmka preko 4kg, koju sam preparirao, a kasnije poklonio Muzeju Hercegovine. Prije četiri godine, 2018. upecao sam pastrmku od skoro 6 kg i 75 cm koju prepariranu čuvam kući za uspomenu, za sva vremena, kao podsjetnik na prvi veliki ulov!“
Rašovo iskustvo ne zaustavlja se na rijekama i jezerima. Vješt je i po pitanju morskog ribolova pa je tako lovio od sitne do krupnije ribe, među kojima pamti ulove brancina, gofa, ali i palamide od 2,300 kg. Poput rijeka, kako nam kaže i more ima svoju draž. Njemu, u neku ruku značajnu jer je po zanimanju kuvar i uspio je da svoje dvije velike ljubavi sjedini.
„Radio sam nekoliko godina u elitnom restoranu u Hrvatskoj i naučio sve finese pripremanja morske hrane, od najsitnije ribe do tune. Tu mi se ostvario najveći životni san, naučio sam filetirati tunu specijalnim noževima, onako kako rade vrhunski majstori. Održavao sam i tuna šou pred gostima. Nešto fantastično! Isfiletirati ribu od 70 – 80 kg za 15 minuta ne može svako. Uspio sam da se doškolujem i to mi je veoma značajno. Sljedeće sezone planiram da idem sjevernije. Ne volim statičnost, istu ribu, iste načine pripreme hrane, već želim znanje da nadogradim i unaprijedim“.
Ono što nas je posebno impresioniralo je da Rašo spada u kategoriju rijetkih ribara koji rado dijele znanje i iskustvo. Nismo iznenađeni da mu je najveća želja da osnuje školu ribolova.
„Puno kandidata ima, mnogo roditelja zaintersovanih i sve više djece u ribolovu. Srce mi je puno kad ih sretnem i kada žele da poslušaju moj savjet. Životni san mi je da djeca izlaze u prirodu, da razvijaju ekološku svijest, da postanu i bolji ribolovci od mene. Nisam se bavio samo jednim vidom ribolova, mnogo toga znam i žao mi je da znanje ne proslijedim na mlađe. Bileća je prošle godine organizovala Malu školu ribolova u okviru SRD „Bileća“. Bio sam počasni gost. Skoro 100 klinaca se prijavilo, a čak su i ljudi iz Trebinja pitali da dovedu djecu. Bio sam predavač i ništa ljepše u životu nisam doživio od tog susreta sa mnogo uzbuđene djece. Donio sam pun sto varalica, od velikih za soma do najmanjih za potočiće. Trebinje je veći grad i mogu samo zamisliti kako bi takva škola ovdje izgledala“.
Varalice koje je pokazao u susjednoj Bileći, a koje često i rado poklanja, vještački su mamci koje sam pravi decenijama unazad. Do sada ih je napravio na desetine hiljada, samo ove godine preko 2.500 komada mušica.
Rašov najnoviji rekord, pastrmka teška 6,600 kg, Bilećko jezero
„Varaličarnje je u mojoj duši, varalice su mi strast, obožavam da ih pravim i imam raznih vrsta. To sam naslijedio od strica. Nekada sam kupovao skup pribor za ribolov a sada pecam sa dva osnovna štapa i na bezbroj varalica. Svaka voda diktira svoja pravila. Treba znati čitati znakove na vodi, a strastvenom ribolovcu za to je potrebno svega pet minuta. I onda se bira varalica, način i pristup lova. Varaličarenje se zasniva na šetanju, prelasku više lokacija, češljanju većeg dijela terena, dinamičan je ribolov i to mi se sviđa“, reče nam s osmijehom ovaj vječiti ribolovac.
I pored toga što nema terena koji u bližem i širem okruženju nije obišao i smatra ih izuzetnim za ribolov, postoje u njegovim mislima još neke lokacije na kojima bi se, da mu se ukaže prilika, rado oprobao.
„Među prve tri mi je Novi Zeland, veliki kanali u kojima je ulovljena rekordna kalifornijska pastrmka od 21kg! Ista ova koju pecamo i kod nas, samo mnogo veća. Mongolija i Rusija gdje obitava najveća slatkovodna riba iz roda pastrmki Tajmen, naša mladica, koja tamo raste do metar i po dužine i nekih 50, 60 kg težine. I naravno, Aljaska i kraljevski losos, jedinke lovljene do 50 kg težine!“
Dok ove snove ne dosanja, a vjerujemo da hoće, Rašo ljubav prema ribolovu usmjerava na domaće terene. Svoj na svome sa izvanrednim umijećem i mnogo važnom karakternom osobinom – strpljenjem, ovaj nadaleko poznati ribar zna kako se uživa i u onome što mu život trenutno pruža. Zbog toga i slovi za ribolovca bez konkurencije, ali i one vrste ribara čija je zaljubljenost u svaki sekund izlaska na vodu toliko opipljiva da ne možete da je ne osjetite.
Preparirana pastrmka od 6kg ulovljena 2018. uspomena na prvi veliki ulov
„Za pecanje treba ogromno strpljenje, a najbitnije je poznavanje vode. Znao sam pecati, ne satima, nego danima. Nekad kad vidim ogromnu ribu znam da idem mjesecima na njeno područje dok je ne ulovim ili dok ona mene ne prevari. To je uvijek 50 – 50, ko će pobijediti i u tome je čar ribolova! Do zadnjeg trenutka ne zna se da li ste je izvadili i to je adrenalin, onaj točkić koji nas ribare pokreće naprijed!“
U PECANJE I IZMEĐU GRANATA
„Za vrijeme rata, dok su svi odrasli bili na ratištu, mi, klinci smo na vodu išli sami. 1993. godine istrčim preko mosta Iva Andrića na prvu poziciju sa stepenicama. Prvi zabačaj i ulovim ogromnu pastrmku. U tom trenutku čujem granate i jednu kako udara odmah do HET –a. Zgrabio sam štap i ribu, trčao do zgrade i uletio u podrum. Mama mi stoji na vratima sva unezvijerena, a ja ulijećem s osmijehom i ribom, dok okolo gruva na sve strane!“
ENDEMSKA PASTRMKA U TREBIŠNJICI
„Tok Trebišnjice zadnjih godina veoma je sačuvan, dobro poribljen i, za razliku od nekih drugih rijeka, naša je jako bogata. U mriještilištu Mirotinj imamo matičnjake ribe mekousne pastrmke, endemske, jako kvalitetne vrste koje nema nigdje u svijetu nego u Neretvi i sada u Trebišnjici, što je za nas veliki značaj. Uspjeli smo da proizvedemo 200 do 300 ovih jedinki za dalju reprodukciju i u tri navrata njome poribili Trebišnjicu i naš sliv. Turisti su me zvali da im budem vodič na ovu pastrmku i dok je sezona, stotine poziva imam za ovaj vid turizma“.
TAKMIČENJA – BOGATSTVO ISKUSTVOM I PRIJATELJIMA
Dvije godine uzastopno prvak Trebinja u ribolovu, učestvovao na oko 50 takmičenja, vlasnik skoro 20 zlatnih medalja
„Na takmičenja idem od 2007. i prvo ozbiljno u varaličarenju imao sam te godine u Ljubuškom na Prvom otvorenom prvenstvu BiH. Tu sam uplovio u takmičarske vode i upoznao ozbiljne ribare iz stare Jugoslavije. I danas razvijamo kontakte, obilazimo takmičenja, uvijek se nađe ekipa za druženje. Ribari su posebna priča, nas interesuje samo ribolov, živimo za pecanje i druženja za pamćenje. Zovu me bukvalno na sve strane svijeta. Poznanstvima i obilascima raznih mjesta naučio sam kakva oprema mi treba za svaku rijeku posebno jer je svaka priča za sebe. Obišao sam Zelengoru, Trnovačko jezero, Maglić, kompletne rječice oko Gacka, čitavu Zapadnu Hercegovinu, Trebižan, Neretvu, Bunu, Bregavu… Što se tiče pecanja plovkom na udicu, u čemu sam kapiten već 15 godina u Trebinju, imam skoro 20 osvojenih zlata. Bio sam na nekih 50 takmičenja, a na našem sam dva puta bio prvak Trebinja“.