Na Netflix je početkom godine stigao film Snježno bratstvo (Society of snow), koji je i dalje među najgledanijima u regionu, a u pitanju je nova ekranizacija priče o preživljavanju putnika urugvajskog aviona, nakon filma Živi (Alive) iz 1993. godine s Etanom Haukom.
Novi film je adaptacija knjige Pabla Viersija koja opisuje tragičnu nesreću u Andima.
Tog 13. oktobra 1972. dogodila se jedna od najmračnijih epizoda preživljavanja u istoriji. Urugvajski avion sa 40 putnika i pet članova posade srušio se u nenaseljeno područje Anda, u samoj blizini granice Argentine i Čilea.
U njemu je bila državna ragbi ekipa, njihovi prijatelji, obitelj i suradnici, a avion se srušio ranog jutra u veoma teškim vremenskim uslovima.
Od ukupno 45 putnika, 12 ih je poginulo pri samom udaru u tlo, a petoro ih je umrlo sljedećeg jutra od posljedica povreda zadobijenih pri padu.
Roberto Kanesa (71) preživio je nesreću, a u svojoj knjizi o iskustvu koje mu je promijenilo život opisao je kako su jeli umrle da bi preživjeli.
Ragbi ekipa “Christian Brothers” iz Urugvaja putovala je u Čile, a među njima je bio i Kanesa, pedijatar i kardiolog, koji je 40 godina nakon nesreće svoju ispovijest odlučio podijeliti s cijelim svijetom.
Kanesa je u vrijeme nesreće imao 19 godina. Gledajući kroz prozor aviona osjetio je kako nešto nije u redi, turbulencija je bila sve jača i avion je propadao – nikako nije mogao doseći odgovarajuću visinu. Iako su bili u strahu, putnici nisu ni slutili da bi se moglo dogoditi ono najgore, a odjednom je tišinu presjekao zvuk snažne eksplozije i čuo se zvuk drobljenja metala.
“Čvrsto sam se držao za sjedište i molio da me spase. Čuo sam krikove oko sebe i sve je bilo puno dima i vatre”, ispričao je Kanesa.
Ugledao je svog prijatelja Gustava Zerbina. Putnici su bili razbacani oko aviona kad da su se nalazili u centru uragana.
“I ti si živ, uzvikivali smo zajedno. Zatim smo pokušali pronaći još preživjelih. Bilo je jako hladno i otvorili smo kofere kako bi pronašli topliju odjeću. U to sam vrijeme bio student medicine u Urugvaju. Bio sam ragbi fanatik i krenuo sam s timom na utakmicu. Bili smo mladi, sretni i zdravi, a u sekundi se sve promijenilo”, priča Kanesa.
Lavina, koja se na njih obrušila 17 dana nakon nesreće, usmrtila je još nekoliko ljudi. U narednim je sedmicama jedan po jedan mladić umirao, a izgledi za preživljavanje posljednjih 16 ljudi s aviona bili su nikakvi. Jedan po jedan su umirali od pothlađenosti i gladi.
Bili su zaglavljeni na 3.600 metara nadmorske visine u surovom planinskom terenu, gubili su svaku nadu za spas, a i spasilačke ekipe odavno su prestale vjerovati da je neko preživio nesreću, već su tek povremeno provjeravali područje, tražeći olupinu i ljudske ostatke.
Preživjeli su napravili su ono što su mislili da nikada neće. Jeli su ljudsko meso.
Susreli su se s temperaturama koje su dosezale i do 40 stepeni ispod nule, pokušavajući naći utočište u ostacima aviona, no nikako se nisu mogli ugrijati.
“To je bio jedini izvor proteina i masti koji smo imali. Bilo je odvratno. Osjećao sam se poniženo. Dostojanstvo mi je bilo na podu. Morao sam zgrabiti komad mesa svog prijatelja i pojesti ga da bi preživio. Kroz oči našeg civiliziranog društva, to je bila jeziva i odvratna odluka”, rekao je Kanesa.
Temperature su bile jako niske i smrzavali su se. Nisu lako donijeli odluku da jedu meso poginulih, ali nisu mogli drugačije.
“Lomio sam se. U tom sam se trenutku pitao je li bolje da umrem. Sjetio sam se majke i poželio se što prije vratiti kući. Tada sam imao i djevojku Lauru s kojom danas imam troje djece. Progutao sam komad i to je bio ogroman korak nakon kojeg se ništa nije dogodilo”, rekao je Kanesa i naglasio da mu je najveću snagu ulila želja da njegova majka ne prolazi bol zbog gubitka sina, bol kakvu je on osjetio dok je gubio prijatelje, piše “Daily Mail”, prenosi “24sata.hr.”
Spašeni su tek nakon 72 dana i to nakon što su se Kanesa i Nando Parado spustili u dolinu i pronašli pomoć. Trebalo je proći dva mjeseca da shvate, ako se ne spase sami, spasiti ih neće niko drugi.
“Pozdravili smo se i s prvim znakovima svitanja krenuli u našu smrtonosnu misiju. Imali smo na sebi nekoliko pulovera i hlača. Bez problema smo ih navukli jer smo već izgubili jako puno kilograma. Na leđima smo imali improvizovane vreće za spavanje od izolacijskih vlakana aviona. Nosio sam i ragbi čarapu puno hrane – trake smrznutog ljudskog mesa koje smo odrezali, s mnogo muke i boli u duši, s tijela naših smrznutih prijatelja. Moj prijatelj Nando i ja nosili smo ragbi čizme, jastuke iz aviona koristili smo kao skije, a svaki je nosio komad konopca i štap. Iskreno, nismo imali pojma što bi nam moglo trebati za takav put. Planina je stajala pred nama poput zida, a zrak toliko rijedak da smo morali stati svakih nekoliko koraka”, opisao je Roberto Kanesa.
Bili su uvjereni da će umrijeti na svom putu, ali odlučili su kako je to bolje nego ostati kraj olupine, jedući svoje prijatelje i poznanike sve dok više ništa neće imati za pojesti, umirući od gladi.
“Um i tijelo počeli su nas izdavati sedmi dan. Koža mi je poprimila zelenkastu boju, a prsti su mi počeli crnjeti od hipotermije. No, taj dan, bilo je 16.15 sati, a sunce je još uvijek sjalo. Moralo je nestati prije pola sata. Nando, to znači da smo možda sišli s planine! Tamo! Tamo je izlaz!’ uzviknuo sam. Noć je pala u 19.12 sati”, napisao je Kanesa u knjizi.
Iduće jutro i dalje su se spuštali s planine – ugledali su prvog guštera, prvo zelenilo, srušeno drveće, otiske čizama…
“‘Uspjećemo, zar ne?’ upitao me Nando. Jedino je duša važna… Stigli su u civilizaciju, kad su s druge strane rijeke ugledali kauboja. Nisu znali kako prijeći rijeku, a on im je dobacio kamen zavezan za papir i olovku. Na njemu su napisali ko su i što im se dogodilo. On se vratio s još konja te su tako spašeni. Jedna od najgorih stvari koju su morali napraviti je bilo suočavanje sa svime što se gore dogodilo”, naročito kanibalizmom. Kada sam došao kući u Urugvaj, hodao sam od vrata do vrata mojih prijatelja i objašnjavao njihovim porodicama što smo sve preživjeli i zašto smo morali učiniti to što smo učinili da bi ostali živi”, napisao je.
Opisao je i kako je posjetio Gustava i Rakel Nikolic, čiji je sin bio teško povrijeđen i umro je u lavini koja je pogodila avion nakon nesreće. Kada je shvatio da će umrijeti napisao je pismo svojoj djevojci u kojem između ostalog stoji da je na kraju krajeva jedino duša važna i da svoje tijelo nudi onima koji imaju šanse preživjeti.