eTrebinje
Život Magazin

Nataša Kovačević, košarkašica koja igra i bez noge: Snagom uma pomjera granice

Izvor: Piše: Mirela Kukan /AZRA

Fotografija: AZRA


Uspjela sam izaći iz autobusa i primijetila da doslovno nemam stopalo. Naučila sam mnogo važnih lekcija o pobjedi i porazu, ali i da volim sve što mi dolazi neočekivano. Snimljen je dokumentarni film “Skok”, koji prati moj život od trenutka nesreće i prekida košarkaške karijere do povratka na parket. Moja proteza za košarku, magična noga, kako je ja zovem, rađena je u Parizu uz podršku Francuske federacije i zaista nevjerovatnih ljudi koji njom rukovode. Obožavam da se šalim na svoj račun, iako je to ponekad na granici crnog humora. Zašto i ne bih? (smijeh). Zaista ne mogu da budem neraspoložena i ustanem na lijevu nogu

Mlada košarkašica Nataša Kovačević, Beograđanka, ali i Hercegovka, porijeklom iz Trebinja s očeve strane, u svojih 26 godina prošla je nezamislivu bol i patnju, ali ni momenta nije poklekla. Naprotiv, zadivila je sportski svijet kada se nakon amputacije noge vratila na parket. Njeni baka i djed su iz Popovog Polja kod Trebinja. Nažalost, više nisu među živima, ali ona rado dolazi u Trebinje. Stoga i ne čudi kada na društvenim mrežama među slikama ove zgodne i lijepe djevojke na kojima, baš kako i treba, bez i truna kompleksa pozira u kupaćem kostimu s jednom nogom i jednom (lijevom) “istetoviranom”protezom vidite i njenu trebinjsku uspomenu s opisom: “Kad se vratiš tamo odakle potječeš.”

Nataša se jako dobro sjeća nesreće koja se dogodila prije sedam godina, kada joj je bilo 19. Tada je bila košarkašica mađarskog “Gyora” i ostala je bez noge u teškoj nesreći u kojoj su poginuli trener Akos i direktor njenog kluba Peter Tapodi. Košarkašice su putovale u mađarski Šopron na pripremnu utakmicu. Vozač autobusa skrenuo je s puta, kako bi izbjegao direktan sudar s automobilom koji je ušao u suprotnu traku. Samo mjesec i po kasnije Nataša se vratila na teren, stala na liniju za tricu i pogodila šut. Nedavno je završeno snimanje dokumentarnog filma “Skok”, Natašinog biografskog, a promocija čeka da Corona kriza dozvoli otvaranje kina, kako bi ga vidio širi auditorij.

Do tada, Nataša o svemu govori u velikoj ispovijesti za magazin “Azra”. Za ovih sedam godina od tragedije završila je dva fakulteta u Beogradu (turizam i sportski menadžment) i master studije u Velikoj Britaniji u Newcastleu (liderstvo i menadžment), a sada radi u Košarkaškom savezu Srbije. Vodi Fondaciju sa svojim imenom i trudi se pomoći društvu koje joj je, kako ističe, dalo nevjerovatnu podršku tokom njene lične borbe. Radom u Fondaciji naučila je, kaže, da zaista nečije malo nekome znači mnogo, a ona i dalje trenira – da održi formu!

Sjećate se nesreće?

– Sjećam se svega. Putovali smo na posljednju pripremnu utakmicu pred početak sezone. Put do Šoprona gdje smo išli je ravan, nema mnogo saobraćaja, a i putovali smo tokom dana. Ipak, sudbina je imala drugačije planove. Automobil koji nam je išao ususret ušao je u našu traku. Vozač autobusa je pokušao da ga zaobiđe, ali je izgubio kontrolu i tada smo se prevrnuli. Sjećam se muzike koju sam slušala u tom trenutku, reakcija ljudi i njihovih izraza lica. Sve mi je izgledalo potpuno nestvarno. Uspjela sam zajedno sa saigračicom Milicom Ivanović izaći iz autobusa. Tada sam primijetila da doslovno nemam stopalo. Nije bilo nikakvog bola u tim trenucima, pretpostavljam zbog naleta adrenalina, ali kako smo dugo čekali hitnu pomoć, tako je i bol počela da se pojavljuje. I danas sam u kontaktu sa svojim saigračicama i definitivno nas je ova nesreća sve nekako doživotno povezala, ali i ojačala za sve što je predstojalo. Sada, kada govorim o svemu ovom zaista mi izgleda kao da se desilo u nekom prošlom životu i vjerovatno je to neka pouka da svaka nedaća može da se prevaziđe, ali, naravno, lekcije ostaju.

Život ste nastavili prema Andrićevoj krilatici: “…sebi dugujem još poneku šetnju između očekivanog i neplaniranog”. To je Vaš moto na Instagramu. Šta ste očekivali i planirali, a u kom pravcu je sve otišlo?

– Definitivno je to citat koji najbolje opisuje moje stanje uma i pogled na svijet kada je riječ o planiranju budućnosti. Život pred nas konstantno postavlja nove izazove i prepreke koje trebamo zaobići tako da se trudim da živim polako, dan po dan, uživajući u sitnim svakodnevnim stvarima. Naučila sam da volim sve što mi dolazi neočekivano, bilo to dobro ili loše, jer to život i čini interesantnim i zabavnim. Život nije ravna linija i trudim se da prepreke prevazilazim korak po korak. Naravno, kratkoročni ciljevi su uvijek tu i sada kada sam završila sa svojim obrazovanjem fokusirana sam na karijeru i trudim se da se usavršavam i profesionalno i duhovno.

To je zaista fenomen. Vrlo brzo vratili ste se karijeri. Samo mjesec i po nakon amputacije stali na liniju trice i pogodili! Kako? Zove li se to samo snaga ili snaga duha i volje?

– Snaga volje ili neko mladalačko ludilo (smijeh). Kada se saobraćajna nesreća dogodila, bila sam neko ko je trenirao dva puta dnevno i iščekujući prvu euroligašku sezonu zaista sam bila u najboljoj mogućoj fizičkoj formi. Odjednom i preko noći bila sam zakovana za krevet i to mi je, logično, teško palo. Tražila sam svaki mogući trenutak da izađem i pobjegnem iz bolnice, što se, naravno, nije baš dopadalo ljekarima (smijeh). Bila sam na štakama prva dva, dva i po mjeseca, ali sam išla gotovo svuda po gradu, odlazila sam na košarkaške utakmice, posjećivala prijatelje. Naravno, ni trening nije izostao pa sam, osim teretane i vježbi za gornji dio tijela, iskoristila priliku da malo i šutnem na koš… Mislim da je brat to fotografisao i sada s ovog gledišta cijeli poduhvat izgleda zaista pomalo ludo.

Nakon koliko vremena ste zaigrali ponovno košarku?

– Taj poduhvat je zaista došao postepeno. Moja proteza za košarku, magična noga, kako je ja zovem, rađena je u Parizu uz podršku Francuske federacije i zaista nevjerovatnih ljudi koji njom rukovode. Kada sam prvi put potrčala, osjetila sam sreću koja zaista ne može da se opiše, ali još nisam uopšte razmišljala o povratku košarci. Jednostavno sam bila presrećna što mogu da trčim i što ću, eto, jednog dana, moći da odigram basket ispred zgrade sa svojom decom. S oduševljenjem sam počela da treniram, prvo kondiciono, kako bih vratila formu. Najbolja drugarica me tokom tog perioda konstantno “tjerala” da dođem na timski trening, da počnem malo da šutiram eto čisto zabave radi. S njom sam i otišla na prvi trening, kada sam uvidjela da zaista mogu i odlučila sam da se zaista posvetim povratku na parket. Samo dvije godine i dva mjeseca nakon udesa ponovo sam zaigrala profesionalnu košarku. Osjećaj je bio nevjerovatan, a te sezone “Crvena Zvezda” osvojila je nacionalni kup i postala vicešampion zemlje. Za nas je to bila jedna veoma uspješna sezona, a ja sam dobila priliku da se oprostim od košarke na pravi način.

 Snimanje Vašeg autobiografskog dokumentarca, filma “Skok” je završeno. Šta će sve gledatelji imati priliku vidjeti?

– Tako je! Snimljen je dokumentarni film koji prati moj život od trenutka nesreće i prekida moje košarkaške karijere do povratka na parket. Taj put je bio vrlo trnovit, nepredvidiv i turbulentan. Kroz cijelu tu avanturu naučila sam mnogo važnih lekcija o pobjedi i porazu, o izdržljivosti, ali sam i na neki način upoznala sebe. Nadam se da ću dio tih pouka, ali i osjećanja prenijeti gledaocima. Vjerujem da će film motivisati ljude i pokazati im da zaista ništa nije nemoguće.

Dokumentarni film “Skok” je i priča o prijateljstvu, koja na vrlo direktan način pokazuje da su ljudi sposobni da pomjeraju granice, sarađujući i podržavajući jedni druge.

Osnovali ste i Fondaciju “Nataša Kovačević”.

– Fondacija je osnovana 2014. godine, nekoliko mjeseci poslije nesreće. Moja životna borba me je podstakla na taj poduhvat, jer sam na svojoj koži osjetila koliko bilo koji vid podrške znači ljudima u teškim trenucima. Fondacija je usmjerena podršci sportistima u njihovom obrazovanju, podstiče ih da ne zapostavljaju školovanje, jer, koliko god sport bio lijep, karijera se mora završiti u nekom trenutku. Edukujemo sportiste o važnosti životnog osiguranja i pružamo im pomoć u liječenju, ukoliko se dogodi neka nesreća ili se razbole. Odskoro smo dodali još jedan cilj. U pitanju su proteze za djecu do 15 godina. Spremamo veliku akciju uz premijeru filma “Skok”, koja je povezana s tim ciljem. Corona nam je svima malo poremetila planove, ali istrajnost ne izostaje. Generalno se ponosimo svim našim akcijama promocije sporta kao načina života. Ne postoje riječi koje mogu da objasne osjećaj kada životno pomognete nekome.

Osim što ste u međuvremenu diplomirali i magistrirali, osnovali Fondaciju, radite u Košarkaškom savezu Srbije, bavite se još nečim?

– Odnedavno sam počela učiti francuski jezik. Vidjet ćemo da li ću biti dovoljno uporna (smijeh) Angažovana sam i pri FIBA-i u različitim projektima tako da sam prije Corone mnogo putovala. Košarka se polako vraća u uslovima adaptiranim pandemiji Corona virusa, tako da i taj dio posla polako počinje da se aktivira. Vidjet ćemo kako će sve izgledati u praksi. Slobodno vrijeme koristim za druženje s porodicom i prijateljima. To su trenuci koje najviše volim i cijenim. Jednostavno, život me je naučio da trebamo uživati u malim stvarima, jer one najčešće najviše vrijede.

Možete li sebe opisati prije i poslije nesreće?

– Smatram da me nesreća nije promijenila. Ostala sam ista, samo bogatija za jedno ne tako prijatno iskustvo, koje me je naučilo važnim životnim lekcijama. Naravno, sada sa 26 godina nisam ona ista djevojčica od 19, ali to je potpuno prirodno i ta vrsta sazrijevanja jednostavno ide s godinama. To što mi se dogodilo 2013. godine na neki način mi je pokazalo da se sreća pronalazi u malim sitnim svakodnevnim stvarima. Nakon nesreće sam naučila da cijenim te sitne stvari poput vremena provedenog s porodicom i prijateljima, trudim se da se više smijem i uživam, bez obzira na prepreke koje život donosi. S takvim pristupom nekako sve ide lakše.

Tragedija tog dana nije bila to što sam ja izgubila nogu, već to što su ljudi izgubili živote. Ljudi koji su meni postali veoma dragi. A kad je riječ o meni, dok god je glava na ramenima trudit ću se da je držim uspravno i hrabro koračam kroz život. Nije to uvijek lako i svi mi imamo teške periode u životu ali, prema mom mišljenju, oni i postoje da bismo naučili da cijenimo sve one lijepe životne trenutke.

Vaše fotografije na Instagramu zaista su zadivljujuće. I bez noge igrate košarku, plivate s delfinima, sunčate se, vozite kvad, jašete kamilu. Lijepi i zgodni i s “istetoviranom” protezom. Je li i to neka vrsta poruke da ništa nije nemoguće?

– Vjerujem da se snagom uma mogu pomjeriti granice i da, ako nešto zaista želite, to možete i da ostvarite. Lično se nisam pretjerano trudila da bilo šta pokazujem niti da se obazirem na mišljenja drugih ljudi. Jednostavno, živim svoj život po svojim pravilima i punim plućima. Naravno, volim da kačim slike na Instagram i posebno mi je drago kada čujem da cijela ta moja priča motiviše druge ljude i da im pomaže da se suoče sa svojim životnim preprekama.

A, ko je Nataša Kovačević privatno?

– Nataša je, prije svega, veoma hiperaktivna osoba (smijeh). Volim kada jurcam na sto strana i kada mi je dan kompletno popunjen. Prihvatam mnogo obaveza iz tog razloga, ali se trudim da uvijek ostavim prostora za porodicu i prijatelje. Volim da izlazim i veliki sam hedonist, ali imam periode kada se jednostavno zatvorim i osamim. To je period kada “punim baterije” za dalje i takvo vrijeme provedem uglavnom uz neku dobru knjigu. Čitanje mi je definitivno omiljena aktivnost i tada se osjećam potpuno smireno, s obje noge na zemlji. Emotivno sam slobodna i trenutno nemam dečka, ali generalno nikad ne volim da javno govorim o tome, jer neke stvari treba ostaviti daleko od očiju javnosti.

Čitali smo o Vama, rekli ste i kako ste nekoliko puta sanjali da imate obje noge: “Onda se probudim, nasmijem i kažem sama sebi: Barem ne mogu reći da sam ustala na lijevu nogu“. Snaga duha i sklonost ka humoru očigledno idu zajedno?

– Obožavam da se šalim na svoj račun, iako je to ponekad na granici crnog humora. Zašto i ne bih? (smijeh). Zaista ne mogu da budem neraspoložena i ustanem na lijevu nogu, iako definitivno nisam jutarnja osoba. Nije ni to tako loše (smijeh). Smatram da ljudi uvijek treba da pronalaze razloge da se smiju i uz humor sve se nekako lakše prevazilazi. Pozitivnom energijom se jača i duh i stanje uma i svaki problem onda izgleda nekako sitno i rješivo. Barem ja tako gledam na probleme i izazove u životu. Koliko god da je teško samo se nasmijete i nastavite dalje, jer teški periodi prolaze. Postoji čuvena priča o dvije kutije, crnoj i bijeloj. Crnu treba da otvorite kada ste nesretni, a bijelu kada ste sretni i na obje piše: proći će. Pa zašto se onda ne bismo smijali više?

Ipak, koliko je bio težak put ka oporavku?

– Kada se nesreća dogodila, ja sam zaista bila u životnoj formu. Bio je kraj pripremnog perioda kada su generalno svi sportisti u svojoj najboljoj mogućoj fizičkoj formi. Iz tog razloga moj oporavak je bio veoma brz. Određene faze rehabilitacije sam čak i preskakala. Uz sve to jedva sam čekala da se koliko-toliko vratim svom životu i da izađem iz bolnice te sam bila dodatno motivisana. Najviše mi je pomoglo razmišljanje “korak po korak”. Trudila sam se da ne gledam previše daleko u budućnost već da u datom momentu dam najbolje od sebe. Gledala sam na to sa sportske strane i znala sam da moram da prođem određene faze kako bih stigla do cilja, znači normalnog načina života. Prevazilazeći svaku fazu dobijala sam dodatan vjetar u leđa i taj napredak mi je bio glavna i osnovna motivacija uz podršku, prije svega, porodice i prijatelja.

U našem društvu, općenito, na Balkanu položaj invalidnih osoba nije nimalo zavidan. Osjetite li Vi katkad stigmatizaciju ili neku vrstu možda i sažaljenja okoline na svojoj koži? Vjerujemo da tome svjedočite kada je riječ o drugim invalidnim osobama.

– Ljudi odgovaraju na energiju koju dobijaju, tačnije ponašaju se u zavisnosti od toga kako se neko postavi. Upoznala sam mnogo ljudi s invaliditetom koji zrače nevjerovatnom energijom i pozitivnošću i koji jednostavno nisu dozvolili da im duh posustane, bez obzira na situaciju u kojoj su se našli. Vjerujem da o problemima treba govoriti što više i da ne bi trebalo da postoje one takozvane tabu teme. Biti osoba s invaliditetom nije sramota. Živimo u vremenu poremećenih vrijednosti, gdje se ljudi ponose stvarima kojim vjerovatno ne bi trebalo i gdje se promoviše neadekvatan način života. Čini mi se kao da su se stvari nekako izokrenule, a to nikako ne smijemo da dozvolimo. Ja sam sebe prihvatila davno onakvu kakva jesam i zaista ništa ne bih mijenjala.

Međutim, nismo svi isti i nekome treba veća podrška i više razumijevanja. Kada bi se svako od nas potrudio da zadrži tu, prije svega, ljudskost u sebi, kada bi svako od nas bio tu za ljude oko sebe kojima je potrebna pomoć, živjeli bismo u mnogo boljem svijetu. Potrebno je vrlo malo, ali od svakog od nas, da stvari počnu da se mijenjaju nabolje.

S obzirom na porijeklo, dolazite nam, dakle, i u BiH?

– Da. Imali smo jednu akciju i s fondacijom gdje smo podržali Košarkaški klub “Trebinje 03” i bilo je zaista fantastično. Bila sam i u Sarajevu, naravno, gdje su nezaobilazni bili burek i ćevapi. Kao neko ko obožava da jede tako lijepu i nezdravu hranu uvijek se rado tamo vraćam.

Izvor: AZRA

 

 


Povezane vijesti

U Srpskoj 92 osobe zaražene, preminulo 14 pacijenata

eTrebinje

SEDMIČNA PONUDA POSLOVA U DUBROVNIKU Traže se operateri, građevinci, vozači…

eTrebinje

Virusom korona zaraženo još 126 građana, 21 slučaj iz Hercegovine

eTrebinje

Koronu imalo 1.665 Trebinjaca – Smanjen pritisak na bolnicu

eTrebinje

U Srpskoj 115 novozaraženih, 15 u Trebinju

eTrebinje

Bolnica Trebinje nabavila kiseoničku cisternu

eTrebinje

Šta Vi mislite o ovome?

VAŽNA NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala etrebinje.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više