Bude tako igrača koji kroz Leotar prođu a ostave ne samo igrački nego i ljudski trag.
Ma šta trag…
Pečat.
Jedan od njih je bio golman Aleksandar Božović, golman koji je Leotar volio više od većine Trebinjaca. Bio šampion sa Leotarom.
Sjećam se, sa porodicom je živi u Hotelu Leotar, živio sa nama, disao sa nama, ginuo za Leotar.
Prilikom jednog od intervjua, pritrčava nam dječačić, živahan, razigran, lijep ko jabuka…. Gleda u mene onim lijepim, pametnim očima i smije se.
Završili mi razgovor a ja velim Božoviću. “Ovaj mačak mora da je tvoj”.
“A jes jarane, vidiš isti ja”, nasmijasmo se obojica.
“Kako se zoveš?”, upitah ga.
“Miloš”, on odgovori i upita “a šta ti je ovo?” I pokaza prstom na diktafon.
Objasnih mu, a on otrča, nađe neku svoju loptu i ode niz terasu.
Taj divni dječak je doživio nesreću. I svi su se ujedinili da mu pomognu.
Nada uvijek postoji….
Da Miloš ponovo potrči, da progovori, da šutira loptu… okrenite 1414.,
Ako ste mislili da popijete kaficu danas, odigrate tiket na kladionici, izvedete curu na kaficu ili kolkače. Makar danas preskočite.
Okrenite. Molim vas 1414.
Za Miloša….
Izvor: Hercegsport