Na pitanje novinara galvestonskog dnevnog lista „Galvestone Daily News“ o tome zašto misli da bi glasači trebali da glasaju za njega i kakve su njegove kvalifikacije i specijalnosti, kandidat za šerifa okruga Galveston, Don DC Šeri odgovorio je: „19 godina radio sam sa legendarnim šerifom Semom Popovićem!“
Ko je taj legendarni teksaški čuvar zakona, očito porijeklom sa naših prostora i zašto ga danas Galvestonci smatraju najpoznatijom ličnošću svoga kraja u njegovoj cjelokupnoj istoriji?
Ovaj prethodno iznesen podatak ima veću težinu ako se zna da je u Galvestonu rođen popularni američki muzičar Čak Beri, da je taj gradić na ostrvu u Meksičkom zalivu bio utočište, možda i najpoznatijeg, pirata Žana Lafita.
Svačija životna priča kreće samim činom rođenja, izuzetak nije bio ni Sem. Rođen je 27. janura 1918. godine, na Savindan u Galvestonu, u porodici Danila Popovića, emigranta iz ljubinjskog sela Bjelošev Do i Spasije, rođene Kovačević, emigrantkinje porijeklom iz crnogorskog Grahova. Na krštenju koje je obavljeno u srpskoj crkvi Konstantina i Jelene, mališan, inače drugo dijete u porodici Popović (prije njega su Danilo i Spasija dobili kćer Sofiju), nazvan je po svecu koji se praznuje na dan kada je i rođen-Savo. Od malenih nogu Savo je počeo da zarađuje radeći svakakve poslove prilagođene njegovom uzrastu, od raznošenja mlijeka i novina do šegrtovanja po trgovačkim radnjama. Brojna porodica Popović (posle Save, u porodici su rođena još tri sina, Branko, Božo i Tripo) morala je da uključi u poslove i malenog Savu jer ni otac, a ni majka nisu imali stalno zaposlenje. Kada je imao 14 godina Savo se zaposlio kao kauboj na ranču “Three Tresse”, gdje će vjerovatno razviti veliku ljubav prema konjima koju je gajio tokom cijelog života. Najveći ratni sukob koji pamti kolektivno ljudsko sjećanje, Drugi svjetski rat, odveo je mladog Srbina Savu kao pripadnika američkih pomorskih snaga na pacifičko ratište. I njegova braća Savo, Božo i Tripo učestvovaće u borbama po raznim svjetskim bojištima. Tripina ratna priča biće najzanimljivija jer će on učestvovati kao pripadnik pješadije u iskrcavanju na plaži Omaha, tokom čuvenog, filmski i dokumentarno možda i najeksploatisanijeg, događaja tokom Drugog svjetskog rata, a u kome je učestvovala američka vojska, famoznog Dana De.
Posleratni Galveston bio je ono što će kasnije postati Las Vegas, Meka ilegalnog točenja alkohola, kocke i prostitucije. Mafijaškim poslovima u gradu još od dvadesetih godina prošlog vijeka upravljali su Sem Svilena rukavica Maceo i njegov brat Rosario zvani Gvozdena rukavica. Očito su različiti karakteri braće inspirisali one koji su im dali nadimke.
Po povratku iz rata, Savo je sa bratom Tripom otvorio restoran brze hrane koji je jedno vrijeme uspješno poslovao. Nije nam poznato šta je motivisalo Savu da se kandiduje na izborima za okružnog šerifa 1954. godine, ali znamo da je tada odnio tijesnu pobjedu sa svega četiri glasa više od protivkandidata.
O vremenu mafije i svojih šerifskih početaka, mnogo godina kasnije Savo-Sam govoriće sledeće:
„Kada sam izabran na funkciju, mislio sam da je moj posao da stvari oko bezbjednosti u kraju budu O.K. Što se tiče mafije, mislio sam da su njeni poslovi potpuno legalni. Inače, politički kalkulanti su krivi što je mafija toliko dugo uživala u Galvestonu. Ovo je bio turistički kraj, ovdje su ljudi zbog toplijeg mora dolazili i iz Kalifornije. Dolazilo je mnogo bogataša pa čak i holivudskih zvijezda. Mnogo se trošilo, a pozamašan dio novca ostajao je u džepovima običnih ljudi. Svi restorani, kafei, prodavnice, trgovine pa čak i brijačnice bili su opremljeni slot mašinama koje su besplatno dijelili Sicilijanci. Niste ih čak trebali tražiti, braća Maceo bi vas samo pitali-koliko vam treba mašina? Jedan vlasnik restorana kazivao mi je da više novca zarađuje od šest aparata nego od posluživanja hrane.“
U predizbornoj kampanji za teksaškog guvernera 1957. godine, mladi i ambiciozni državni tužilac Vili Vilson obećao je da će očistiti Galveston od mafije. U tom poslu očekivao je pomoć i od mladog šerifa Popovića.
„Nikada neću zaboraviti kada me je Vilson pozvao“, nastavio se prisjećati Savo.
“Kazao je: Popoviću, sredi stvari dole ili ću poslati nekog drugog da to uradi umjesto tebe. Uz asistenciju Vilsonovog mladog pomoćnika, bivšeg FBI agenta, moji momci i ja raskrstili smo sa mafijom u Galvestonu.”
Na izborima za šerifa 1958. godine, Savo je ovaj put pobijedio sa 6 000 glasova prednosti u odnosu na protivkandidata, što je bio znak da su građani Galvestona prepoznali sposobnost i autoritet svog sugrađanina hercegovačkih korijena. Ovaj izborni rezultat ponoviće još devet puta! Sa 11 četverogodišnjih mandata na mjestu šerifa postaće rekorder među državnim službenicima Teksasa po stažu provedenom u službi.
Savo je šezdesetih godina 20. vijeka oženio izvjesnu Normu Rušing, djevojku irskog porijekla. Vjenčanje je obavljeno u malenoj srpskoj crkvi u Galvestonu čiji je najaktivniji član i neumorni vođa upravo bio novopečeni mladoženja Savo. U braku su dobili dvoje djece, sina Ronija i kćer Normu.
Nešto o Savi govorio nam je i njegov nećak, sin njegove sestre Sofije-Mimo Milošević:
„Bio je lider srpske zajednice u Galvestonu, ali i veliki autoritet u gradu. Sa gotovo dva metra visine i 135 kila čistih mišića nije imao potrebe da nosi oružje. Loši momci su znali da sa Savom ne treba ulaziti u sukobe. Jednom prilikom gradska uprava je htjela da zaobilaznica oko Galvestona presuječe parcelu srpskog groblja. Savo se tome žestoko usprotivio i spriječio gradske vlasti u tome naumu.“
Savo je sa braćom održavao bliske i srdačne odnose. Često ih je angažovao i kao zamjenike. Kako se Galveston nalazi u Meksičkom zalivu, često je izložen razornim uraganima. U tim kriznim momentima Savo, Božo i Tripo bi na konjima hitali u pomoć ugroženom stanovništvu (svi su se u mladosti okušali kao kauboji), dok bi četvrti brat Branko sa specijalnim, visoko izdignutim kamionetom izvlačio postradale. Zbog ovakvog odnosa prema sugrađanima braća Popovići dobili su mnogo priznanja od lokalne zajednice. Bili su svojevrsna galvestonska braća Erp. Koliko je Savo-Sam bio značajna ličnost u svom kraju možda najbolje govori medijska pažnja koju je izazvao kraj njegovog života. Galvestonski dnevnik „Galveston Daily News“ od 29. septembra 2002. kao udarnu vijest na naslovnoj strani prenio je informaciju da je u svom domu, okružen porodicom preminuo „legendarni čovjek zakona“ Sam Popović.
Njegov prijatelj i dugogodišnji saradnik Džo Maks Tejlor, vidno potresen i uplakan, kazao je: „Nikad više neće postojati neko kao Sam. On je bio jedan od onih starih dobrih momaka što se više ne rađaju. Ne, nikad se više neko takav neće roditi. On je bio neponovljiv.“
Dvadesetšestogodišnja Keli Piters je izjavila: “On je inspirisao mnoge. Bio je onaj što je poslove obavljao do kraja. On je plesao dok je muzika svirala. Kada smo u trećem razredu imali zadatak da pišemo o nekoj poznatoj ličnosti, ja sam pisala o njemu.“
Tiražni „Texas City Sun“ 2. oktobra prenio je impresije sa Savinog poslednjeg ispraćaja.
„Ja sam to govorio i ranije, a to i dalje stoji, bio je Džon Vejn okruga Galveston“, kazao je okružni sudija Džim Darbrug na komemorativnoj svečanosti u malenoj srpskoj crkvi koju je pokojni šerif pomogao ponovo izgraditi posle razornog uragana. Popović je umro u subotu u svom domu. Svi se slažu da je za gotovo pola vijeka službe uspio izgraditi takav autoritet da mu oružje uopšte nije bilo potrebno. „Mislim da je postao simbol“, kazao je policajac iz Santa Fea Čarls Skip i dodao: „Niko u pitanje nije dovodio njegov autoritet. Zato mu oružje nije ni trebalo.“ Šerif Ken Leonard, koji je Popovića upoznao kao dječak i koji ga je inspirisao da postane policajac, rekao je: „On je svoj integritet stekao tako što je uradio ono što je rekao da će uraditi. Sam Popović je govorio da biti Šerif znači služiti građanima, a ne vladati njima“. Popović je upamćen kao vrstan kuvar. U kasnijim godinama njegove službe Popovićev uticaj je bio takav da su političari prije kampanje redovno tražili njegov blagoslov. „Svaki Demokratski kandidat pojeo je kod Sama špagete po njegovom receptu“, kazala je Meri Elen Brenen, vođa Demokrata u okrugu. Stotine policajaca i javnih službenika iz Galvestona i susjednih okruga, te hiljade građana Galvestona i okoline čekalo je na vrelom suncu dok je u crkvi trideset najbližih članova porodice i prijatelja prisustvovalo službi koju su vršila dva srpska sveštenika. Kada je kovčeg sa posmrtnim ostacima iznesen iz crkve, kolona koju su predvodili policajci Galvestona i Santa Fea te teksaški rendžeri na konjima uputila se ka malom srpskom groblju.
Dok se sanduk spuštao u grob odred policije počasnim plutonima odavao je poslednju počast svom dugogodišnjem komadantu. Gradonačelnik Galvestona Stiven Holms, koji je bio pokretač inicijative da nova zgrada okružnog suda ponese ime Sama Popovića, izjavio je: “Drago mi je što smo to uradili i što je on to doživio.“ Na kraju priloga prenesena je izjava šerifa Terija Petveja: “Mnogi ljudi se trude da u životu postignu nešto, što bi iza njih ostalo pokoljenjima u naslijeđe, Semov čitav život je naslijeđe.”
Tako se završio životni put našeg zemljaka u dalekom i prostranom Teksasu. Iako je Sem život proveo daleko od nas, ipak nam je blizak. Bilo je u njemu nešto, kako onaj sudac reče, od Džona Vejna, nešto od Vajata Erpa, ali i djelić Eliota Nesa i redova Rajana, tih američkih popularnih ikona koje nam je Holivud vješto servirao. Savo Popović nikad nije bio u Hercegovini pa nek ova priča u postojbinu predaka donese malo njegovog duha. Lijepo je znati da je u Teksasu, srcu Divljeg zapada, jedan hercegovački potomak postao jedan od najpoznatijih nosilaca „Metalne zvijezde“.
Izvor: Naša Hercegovina